FB: ljubav ili ovisnost, stvarnost ili iluzija?

10/06/2015

Gdje prestaje fejs, a počinje stvaran život, zapitala se strastvena (odnedavno) obožavateljica Facebooka Milana Vuković Runjić...

“Trebala bi biti na fejsu”, rekao mi je prijatelj prije nešto više od godinu dana, kada sam mu još jednom objasnila koliko mi je draži moj stvarni život (koji se, doduše, sastoji od mailova i SMS-ova) od onog virtualnog. Nakon čega sam, doduše više iz inata njemu, na svojem postojećem, ali neaktivnom zidu usred noći napisala stihove nekog malo znanog pjesnika...

“Pa da vidimo”, pomislila sam. “Što će reći moji FB prijatelji.”

Kad su lajkovi i komentari počeli kapati, bila sam ugodno iznenađena. U gluho doba, kad svi spavaju, moji virtualni frendovi spremni su pričati o poeziji?!

I tako se rodila ljubav koja definitivno nije bila na prvi, a bome ni na dvadeset peti pogled, jer godinama mi se Facebook činio savršeno nepotrebnim i stupidnim, poput nekog ogledala za glancanje ega.

“Ali na fejsu možeš pisati o tome što radiš i što se spremaš napraviti, lijepo je kad su ljudi obaviješteni”, dodao je prijatelj koji do dana današnjega koristi FB isključivo u poslovne svrhe. Meni je on od samog početka bio intiman. Polako sam počela “bildati” svoj profil, prikupljati prijatelje, razmišljati o tome zašto ljudi na neke stvari koje “postam” reagiraju većim, a na druge manjim interesom. Do ljeta sam već bila prilično aktivan član FB zajednice...

“Stvarni život”
Mojih više od 2000 prijatelja znalo je da sam otišla na more, da se kupam, što čitam, gdje izlazim, kako provodim svoje dane... Polako, ali sigurno i to se dogodilo: sve što sam smatrala važnim, morala sam “postati”. “Čekajte da nas slikam, pa da nas stavim na fejs...” Koliko sam samo puta izgovorila tu rečenicu. Jer što se uopće dogodilo ako nije na Facebooku? Pravdala sam se pred sobom da je FB prekrasan izum jer odjednom znam što rade ljudi s kojima sam odavno izgubila kontakte, koji žive negdje daleko i nemamo se običaj čuti telefonom.

FB me podsjeća kada su rođendani mojih prijatelja, a u stvarnosti jedva pamtim sestrin. Isto tako, znam što ljudi koje volim rade, gdje su njihove promocije, predavanja, tulumi...Moj život postao je toliko bogatiji, a bez nekog pretjeranog truda, mislila sam.

I da, moji brojni FB prijatelji, tko zna, jednog mi dana mogu postati prijatelji u životu, mudrovala sam, pa sam se tako ove zime sastala u stvarnosti s nekim od njih i ne, nije bilo dobro. I taj me sastanak pomalo otrijeznio.

Bez obzira na to što preko FB-a netko može znati što volim i kako razmišljam, to i dalje ne znači da me poznaje. Šanse da netko s FB-a i ja “kliknemo” iste su kao kada se u stvarnom životu upoznate s potpunim strancem, samo što vam FB nudi iluziju nekog dubljeg poznavanja.

“Stvarni život” zvala se knjiga Marguerite Duras koju sam jako voljela, a u njoj ona piše i o nekim naizgled banalnim stvarima, poput namirnica koje žena uvijek mora imati u kuhinji i, vjerujte mi, moj popis za špeceraj sastavila je jedna od najvećih književnica 20. stoljeća.

Da je danas živa, sigurna sam da bi napisala “Virtualni život”, o prednostima i manama Facebooka te o prijateljicama, prijateljima, ljubavnicama i ljubavnicima koji vas tamo čekaju. Slučajno ili namjerno, moj život na FB-u izgleda nekako bolje nego u stvarnosti. “Friziram” ga – sličice koje tamo stavljam su lijepe, često idilične.

“Skinuo sam se”
U Americi se, po novome, možete razvesti putem Facea. Neka bruklinska medicinska sestra poslala je na Facebook mužu sudsku obavijest o provedenom razvodu. U Engleskoj su takve stvari moguće već godinama. “Palčić gore” ili “palčić dolje”, koji se koristio na igrama u starome Rimu, gdje je odlučivao o tome hoće li neki gladijator preživjeti ili ne, na Faceu također počinje odlučivati o previše toga.

“Skinuo sam se s fejsa i sad mi je toliko bolje”, nedavno mi je objavio jedan drugi prijatelj. “Skidanje s fejsa kao s droge? Pa što je tako loše u tome da nešto napišeš ili pročitaš nečiji zapis? Zašto bi to bila ovisnost”, pitala sam se. Nova istraživanja s Cornella pokazala su da prosječan čovjek ima dva bliska prijatelja u stvarnosti i 338 FB prijatelja, a 1985. imao je tri bliska prijatelja u stvarnosti.

Što nije na FB-u...
Širi li se fejs na račun stvarnosti? Kod pravih FB ovisnika gdje je uopće stvarnost, znate, ono opipljivo, što nije sličica na zidu? Palo mi je to na pamet kada sam “postala” za Uskrs grančicu nakićenu šupljim pisanicama te kad sam počela razmišljati o tome trebam li objaviti i sliku ručno obojenih jaja. I zašto bih to trebala?

Ne počinju li zabrinjavajući simptomi FB ovisništva u onom trenu kada čak ni visibaba u vrtu ne može proći bez “objave”? I nije li konačna pobjeda gospodina Zuckerberga (u prijevodu “šećernog brijega”) u tome da naših malih privatnosti više nema?

Vrijeme koje čovjek troši na neprestana šetkanja gore-dolje FB-om mogao bi investirati u nešto iz “stvarnoga života”, u neki razgovor, telefonski poziv, šetnju nasipom i tko zna kakve još stvari za koje se zbog frenetičnih aktivnosti na mreži više nema vremena.

Prije nego što sam oživjela na fejsu bila sam puna predrasuda kojih sada više nemam. No u posljednje vrijeme pomalo me strah te lakoće i brzine kojom čovjek iskoči iz svojeg života (sve bljeđeg i dosadnijeg) u život na fejsu.

No pustimo sada filozofije. Moram pogledati netom pristigle zahtjeve za prijateljstvo.

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo