Čudna ideja: udati se za sebe

13/02/2015

U Japanu se odnedavno možete udati sami za sebe (dobit ćete i “dekorativnog mladenca”), no umjesto na “samovjenčanju”, trebalo bi poraditi na samosvijesti

Sve popularnije vjenčanje sa samom sobom dogodilo se u serijama “Glee” i “Seks i grad”, a sada je postalo stvarno – u Japanu. Djevojka može uplatiti “samovjenčanje”, paket koji uključuje dvodnevni medeni mjesec, limuzinu, hotel, frizera, stilista i album sa slikama za uspomenu. Ceremonija stoji oko dvije i pol tisuće dolara. Čak se može unajmiti “dekorativni” muškarac između dvadeset i sedamdeset godina, uz neznatnu nadoplatu. Lažni “mladenac”, nije li to ludo?!

Prve “samovjenčane” japanske mladenke već su dale intervjue u kojima tvrde kako im je bilo “nezaboravno” i “romantično” te kako će zauvijek pamtiti taj dan... Kako je na svijetu sve više mladih ljudi koji žive sami, moguće je da će se “samovjenčanja” proširiti i na druge zemlje: kao stvorena su za one kojima se ne da ili ne stignu tražiti idealnog partnera.

Zar već nismo u vezi sa sobom?

Osim toga, ljudi se sve teže prilagođavaju mušicama i prohtjevima bližnjega. Nije li jednostavnije živjeti sam i raditi sve onako kako sami volimo? Sami se bolje možemo posvetiti poslu i organizaciji života da nam u tome nitko ne bude prepreka. Kao što je moja prijateljica nedavno izjavila: “Da se nisam razvela, moja karijera ne bi tako napredovala!” No odlučimo li se jednog dana za samovjenčanje, znači li to da smo zauvijek prekrižili druge? Da smo digli ruke od toga da će nam se netko pojaviti u životu i jako nam se dopasti? I hoćemo li se razvesti od sebe ako se zaljubimo u drugoga? Nije li samovjenčanje vjerna slika sebičnog, na sebe orijentiranog čovječanstva?

Na japanskim ceremonijama vidi se da se djevojke jednostavno vole udavati, čak i kad nemaju za koga. Ali, udati se za samu sebe pomalo je smiješno jer sa sobom smo i tako “u vezi” – i to doživotnoj. Brinemo o sebi kad smo zdravi i kad smo bolesni, idemo si na živce kad smo neodlučni, potišteni, nepokretni, a volimo se kad smo živahni, konstruktivni i dobre volje. Znamo se i posvaditi sa sobom – dakako, u sebi, zamjeriti si pogrešne poteze i odluke te se čak i kazniti nečim, primjerice uskraćivanjem slatkiša na neko vrijeme. Stoga je prilično smiješno vezu sa samim sobom – ozakoniti. U toj ceremoniji zapravo se udaljavamo od svijeta s kojim bismo trebali biti bliski bez obzira na to vjenčali se s nekim ili ne.

Ohrabrivati samce na samovjenčanja znači preporučiti im da dignu ruke od svijeta. U jednom od nastavaka “Seksa i grada”, umorna od potrage za manolicama koje joj je netko ukrao na prijateljevoj zabavi, Carrie se odlučuje udati za sebe samu i otvara račun za vjenčane darove u dućanu s cipelama Manolo Blahnik. Naravno, Carrieno samovjenčanje samo je zafrkancija i način da “iskamči” poneki par voljenih, skupih cipela, a japanska samovjenčanja potpuno su ozbiljna.

“Seks i grad” nas, dapače, uči o tome da samotan život, u kojem se bavimo “glupostima” kao što su skupe cipele i naganjanje muškaraca, može biti divan baš zato što je toliko drukčiji od “ozbiljnih i odgovornih” života vjenčanih ljudi. Divan, utoliko što slobodna žena smije fantazirati o savršenom partneru i o vjenčanju, ma koliko to komplicirano u njezinoj situaciji izgledalo.

Možemo li se i razvesti?

“Bila sam sama šest godina i stvorila sam čvrstu i lijepu vezu sa samom sobom”, priznala je u nekom intervjuu Grace Gelder, jedna od “samovjenčanih” mladenki. “Na mojem samovjenčanju bilo je zabavno, došli su mi svi prijatelji, a kuma mi je bila sestra. To što sam se udala za sebe ne znači da se jednog dana ne mislim udati i za nekog drugog!” Samo, zašto je Grace uopće trebao taj čin?

S obzirom na to da brojni brakovi završavaju razvodom, znači li to da će se samovjenčani moći službeno razvesti sa sobom, izbaciti se iz kuća i stanova u kojima žive, voditi parnice? Ili odlaziti sami na procese mirenja? Jedna je Japanka izjavila da joj je samovjenčanje bilo divno iskustvo “ugađanja sebi”. U tvrtki koja ih organizira kažu da svakoj djevojci žele pružiti priliku da bude princeza u vjenčanici, pa tako i onoj koja nema partnera. Patetično, sladunjavo i kičasto, ali i opasno sebično, samovjenčanje postaje još jedna “opcija” u svijetu punom raznih “opcija”. Pretpostavka da nam je važnije imati vjenčanicu od mladoženje smiješna je i djetinjasta, kao i ideja da prisegnemo samima sebi na vječnu vjernost na adekvatnoj ceremoniji.

Jer, ne događa li se vjenčanje sa samom sobom svaki put kad se prepustimo nekoj radnji koju obožavamo, u mojem slučaju, ležanju u kadi s knjigom, bez obzira na to što će se smočiti, s čokoladom nadohvat ruke, bez obzira na to što i žličica i čokolada mogu završiti u vodi (što se nije jednom dogodilo). Što je, ako ne vjenčanje sa samom sobom, kupiti si nešto lijepo ili pogledati film u kojem samo mi uživamo? Što je, ako ne vjenčanje sa samom sobom, napraviti nešto što jako volimo, a drugi to ne mogu shvatiti?

Pjesma koju sam nekoć voljela bila je o djevojci koja odlazi na plažu “da bi se vjenčala sa sobom”. Pod tim se nije podrazumijevao obred nego njezino samotno plivanje u toplome moru. Kad sam nedavno, nakon duge viroze, prvi puta izašla iz kuće, odlučila sam se izvesti na jednu opsežnu kavu, s čitanjem baš svih u kafiću ponuđenih novina, što sam i napravila. Uvijek možemo uživati u svom društvu, imamo se pravo izvesti kamo god želimo, kad god poželimo, živjeli sami ili ne: bez samovjenčanja. Umjesto samovjenčanja, trebamo poraditi na samosvijesti!

Milana Vuković Runjić

Preporučujemo

Komentiraj

Novo