Dio sedmi ili Strangers In The Night

26/07/2017

Ne znam je li u pitanju slučajnost, ali mislim da možete zamisliti koliko sam bila sretna kada sam shvatila da on doista je sve to. I puno, puno više...

Prije nekoliko dana proslavila sam 30. rođendan. Brojka od koje toliki zaziru meni je moram priznati donijela popriličan spokoj, ali me također natjerala i na razmišljanje. Razmišljanje o mojim dvadesetima, o protekloj godini koja je bila daleko najturbulentnija u mome životu, o planovima koje sam do sada željela ostvariti, o neobičnim putevima u kojima mi se život krenuo razvijati. Da budem iskrena, nakon kraha veze u kojoj sam provela desetljeće života, a koji se dogodio prije nešto više od godine dana, bilo mi je gotovo nemoguće zamisliti novi početak, novu ljubav, svo vrijeme, trud i energiju koju će biti potrebno uložiti u novi odnos kako bi on sazrio i razvio se do one potpune sinergije i simbioze koju sam već jednom imala.

Možda me malčice i plašila spoznaja da postoji mogućnost da, ako se ljubav i dogodi ponovno, nema garancije da neće doživjeti isti, ružni, bolni završetak poput one prije. Iako je, čini mi se, poprilično malena vjerojatnost u istom životu naletjeti na dva čovjeka koji bi bili u stanju priuštiti mi sve ono što mi je priuštio moj bivši. Nikad ne reci nikad, ali ja sam oduvijek pripadala klasi nepopravljivih optimista. Moj optimizam svakako je prepoznatljiv i u mojim mislima po pitanju nove ljubavi. Da budem potpuno iskrena, nisam nikada sumnjala hoće li se ljubav ponovno dogoditi i više me mučila neizvjesnost kada će se dogoditi i s kim, a posebice nakon onog trenutka u kojem sam shvatila da sam prethodnu vezu u potpunosti preboljela, da sam se od nje oporavila čak lakše nego što sam ikada mogla zamisliti dok sam još bila dio nje, i da sam potpuno spremna za novo poglavlje u životu.

Kada kažem da sam prethodnu vezu preboljela, to ne znači da sam zaboravila. I to bih voljela da podcrtaju sve one žene koje prolaze kroz ono kroz što sam ja prošla, kao i sve one kojima će se to tek dogoditi. Još uvijek pamtim sve lijepe trenutke, kao i one ružne. Još uvijek se puno puta dogodi da me nešto podsjeti na njega. No ne mislim da je to nešto čudno nakon što 3682 dana zaredom s nekim dijeliš snove, budućnost, surovost svakodnevice, krevet, život. Puno je to dana, puno uspomena, puno navika i još više prilika da nekoga doista upoznaš kao osobu.

Kada je netko toliko dugo dio tvoje svakodnevice, teško u sjećanju blijede sve nijanse karaktera neke osobe, sve njezine navike i sve ono što si mogao predvidjeti i što ti je svakodnevno u život ulijevalo sigurnost.

No sama činjenica da nekoga poznamo toliko dobro ne znači da je ta osoba i dalje ono što želimo. Tolike godine i više su no dovoljno vremena da na povšinu isplivaju i sve one mračne boje nečijeg karaktera, skrivene duboko u svakome od nas, a koje su na kraju priče najvažnije za stvaranje kompletne slike o nekome i na temelju koje odlučujemo želimo li doista s tom osobom provesti ostatak života. Pitanje sam namjerno postavila 'želimo li', a ne 'možemo li', jer možemo preživjeti doista nezamislivo puno toga, posebice kada nekoga volimo. Ne vjerujem nikome tko kaže da ne bi mogao preživjeti neke stvari, ili tko tvrdi da ih ne bi bio spreman tolerirati. Mislim da je o nečemu takvom besmisleno polemizirati s nekim tko se nije našao u sličnoj situaciji, a vlastito iskustvo najbolji mi je dokaz koliko je ljubav u stanju pomicati naše vlastite granice. Nekada mi je njegova sreća znala biti i nerijetko je bila važnija od vlastite. Mislim li da je to pogrešno? I da i ne. Nije pogrešno jer mislim da je to suština ljubavi, iskrene, bezuvjetne, ljubavi u kojoj nema mjesta kalkulacijama i ucjenama. Ali je pogrešno ukoliko sami sebe ne volimo toliko da smo si spremni priznati da nam ista ta iskrena i bezuvjetna ljubav u kojoj nema mjesta kalkulacijama i ucjenama nije uzvraćena istom mjerom.

Matthew se u moj život nije ušuljao. Dapače, poharao ga je poput tornada od iste večeri kada smo se upoznali i od koje smo postali nerazdvojni. Dok sam još bila single, nerijetko sam razmišljala o 'idealnom frajeru'. On je, u mojoj mašti, imao zaraznu energiju i iskren, glasan smijeh, obilje šarma, emocionalnu dubinu, puno kose i bio je dovoljno visok tako da sam ja u najvišim štiklama još uvijek bila malčice niža od njega, pjevao je, imao fantastičan ukus za glazbu i humor. I imao je plave oči. Da, oduvijek sam maštala o plavim očima.

Ne znam je li u pitanju slučajnost, ali mislim da možete zamisliti koliko sam bila sretna kada sam shvatila da on doista je sve to. I puno, puno više. U tog šarmantnog, uvijek nasmijanog Engleza prodornih plavo zelenih očiju zaljubila sam se na prvi pogled. Još mi je uvijek teško povjerovati s kojom smo lakoćom kliknuli na svakoj mogućoj razini i koliko se s njim sve čini lako, jednostavno i prirodno. Nikada nismo imali razgovor o tome jesmo li zajedno, oboje smo od prvog trenutka jednostavno znali da je to to. Nikada nismo doživjeli neugodnu tišinu, pa čak ni na tek drugom dejtu kada mi je nježno prislonio glavu na rame i kada smo uživali u jednostavnom trenutku, tišini i tome što smo jedno kraj drugoga. Nismo osjećali da su ikakve riječi potrebne, niti smo imali osjećaj da se vidimo tek drugi put. Oboje smo imali osjećaj kao da se poznamo godinama. Još uvijek se sjećam starog bračnog para koji se u tom trenutku šetao ispred nas, držeći se za ruke, a kojeg je i on primijetio te prokomentirao: ''Look, this is gonna be us one day.'' Sve se od tog trenutka nadalje činilo kao san, kao nešto što je prelijepo da bi bila stvarnost, no duge šetnje, tisuće poljubaca kojima me redovito obasipao, zajednički odlasci na Hrelić u kojima je, ako je to uopće moguće, uživao više nego ja, pozivi njegovim roditeljima kako bi ih obavijestio da je upoznao ljubav svog života i svaki novi trenutak proveden s njim malo pomalo su me uvjerili kako ne sanjam i kako je moj život napokon onakav kakav sam željela da bude.

Teško mi je odlučiti se koji mi je dio te nove stvarnosti draži i uživam li više u maženju, osmijehu na njegovom licu dok me gleda kako s najboljim prijateljima tijekom izlaska uživam u omiljenim pjesmama koje su i njemu već prirasle srcu, iako tekstove razumije tek onda kada mu ih prevedem, u kovanju nekih novih životnih planova ili jednostavnom pogledu u te plavo zelene oči o kojima sam toliko dugo sanjala. Naravno, ne postoji garancija da sam pronašla nešto što će potrajati cijelog života, no drago mi je što sam u njemu prvi put prepoznala nekoga s kim mogu zamisliti sve ono o čemu mi je bakina sestra pričala, s tim da je ovoga puta u pitanju još nešto bolje, jer je moje. Još sam nedavno kolumnu završila riječima kako vjerujem kako se sve dobro i loše s vremenom uravnoteži i da je ispred mene, sukladno količini svega onoga što bih najradije zaboravila da se dogodilo, nešto veliko te kako ne mogu, ne želim i neću vjerovati drugačije! Još jedna slučajnost? Ne bih rekla!


Photo credit: Senja Vild

Mia Borčić

Preporučujemo

Komentiraj

Novo