Dio dvanaesti ili Goin' to the chapel of love

28/03/2018

Sjećam se koliko mi je i samoj bilo nevjerojatno da netko nakon dva mjeseca veze zna da želi s tom osobom provesti ostatak života. Nakon što sam upoznala njega, postalo mi je jasno da je, kada je osoba ona prava, vrijeme apsolutno irelevantno...

Moji prijatelji redovito me zovu, provode vrijeme sa mnom i pokazuju interes za novosti u mome životu, kako one na ljubavnom polju, tako i sve ostale. S druge strane, postoje oni koji ne zovu, ali se svejedno zanimaju za to što ima novoga pa nastoje do informacija doći raznim zaobilaznim putevima. E pa da svima njima skratim muke, evo kako stvari trenutno stoje: udajem se! Prije nešto manje od dva mjeseca i na mom je prstu zasjao dijamant i lagano je krenulo planiranje vjenčanja...

Da mi je netko prije nešto više od godine dana rekao da ću danas biti sretnija no ikad prije i da će se moj život na svim poljima krenuti gibati uzlaznom putanjom, teško bih mu povjerovala. Ne zato što nisam vjerovala u sebe ili zato što sam mislila da to ne zaslužujem, već prosto iz razloga što je količina svega negativnog bila tolika da je uporno ubijala svaki tračak nade koji bi se pojavio na obzoru. Jedno razočaranje je pratilo drugo, ali svejedno se nisam dala. Onaj vječito optimistični vražičak koji čuči u meni uporno je tjerao svoje, uvjeravajući me kako se karma prije ili kasnije pobrine izravnati račune. I sama sam vjerovala u to, ali je moja velika mana nestrpljivost i svaki dan u kojem se ne bi dogodilo nešto što bi moj život preokrenulo iz temelja, na pozitivan način, činio se kao vječnost. Danas mogu reći da se svo čekanje i (ne)strpljenje isplatilo, a osim što mi je donijelo sve o čemu sam sanjala, ili me barem postavilo na put prema tome, definitivno me naučilo nekoliko vrijednih lekcija. Svakako ona najvrjednija je ta da ti se (vrlo vjerojatno) ništa dobro neće dogoditi ako samo sjediš i čekaš. Dok se sam ne pokreneš i ne posložiš si prioritete, uspjeh neće doći, ni na kojem polju. Količinu uspjeha u bilo čemu - karijeri, ljubavi, balansiranju između obaveza i njegovanja društvenih odnosa očekivati možeš jedino sukladno količini uloženog truda. Trud nije nužno garancija za uspjeh po kratkom postupku, ali je sigurno da uspjeh ni po kratkom postupku, ni nakon dugo, dugo vremena, neće doći bez uloženog truda.

Diskutabilno je koliko je truda moguće uložiti u traženje ljubavi i je li ljubav uopće nešto što se traži ili nešto što nađe tebe. Jednom sam već pisala o ovom pitanju i kao što sam već spomenula i prije, mislim da je ljubav nešto što ti se dogodi ako si otvoren za to. Svakako da su ti šanse da ti se dogodi veće što si više među ljudima. Ali to pravilo vrijedi za više manje sve u životu. Jer teško da će ti se fantastične stvari u životu dogoditi ako sjediš zatvoren u svoja četiri zida. Bilo kako bilo, da li zbog karme, da li zbog uloženog truda ili možda nečeg trećeg, upoznala sam njega. Od prvog mi je dana bilo jasno u kojem će smjeru ići naša veza i koliko postaje ozbiljna.

Moram spomenuti razgovor koji sam prije par godina vodila s jednom kolegicom. Razgovaralo se o kumstvima, vjenčanjima, vezama, i sjećam se kako je komentirala da je pred njom kumstvo prijateljici koja je svog zaručnika upoznala na proslavi Nove Godine. Razgovor koji smo vodile dogodio se otprilike 3 mjeseca kasnije. Sjećam se koliko mi je i samoj bilo nevjerojatno da netko nakon dva mjeseca veze zna da želi s tom osobom provesti ostatak života. Nakon što sam upoznala njega, postalo mi je jasno da je, kada je osoba ona prava, vrijeme apsolutno irelevantno. Naravno da što ste duže zajedno (u)poznajete osobu sve bolje, ali ako to je to, znaš to od prvog dana. Intuicija ti to govori, koliko god netko u nju ne vjerovao ili mislio da joj ne treba pridavati puno na važnosti. Ja bih voljela da sam svoju malo više slušala još puno godina prije.

Paralelno s objavom zaruka, osim čestitki koje su krenule stizati sa svih strana, krenula su stizati i brojna pitanja. Zašto? Čemu tako brzo? Jesi li sigurna? Ne misliš li da je bolje još malo pričekati?

Pitanja su legitimna, ali meni svejedno na njih nije bilo lako odgovoriti. Jer su ponekad osjećaji toliko kompleksni da se svaka riječ kojom se pokušavaju objasniti čini banalnom. Jer je neke osjećaje teško objasniti nekome tko ih nikada nije osjetio. Jer za neke osjećaje, koliko god se trudio, ne uspijevaš pronaći riječi.

Samo jednoj osobi sam se usudila reći da mislim da sam upoznala čovjeka za kojeg ću se udati odmah nakon što sam ga upoznala. Ta osoba je mislila da sam potpuno sišla s uma. Puno osoba nakon nje čulo je kako sam sigurna da sam upoznala čovjeka s kojim želim provesti ostatak života. Većina je povjerovala. Bilo bi potpuno nezrelo od mene očekivati da u životu postoji garancija za išta, pa tako i za ljubav i za brak, ali da u neke stvari nisam sigurna, ne bih pristala na vjenčanje. Neki kažu da je to samo papir i da u ljubavi papir nije bitan. Za mene je to više od papira. Puno, puno više. Za mene svi oni zavjeti nešto znače i ne bih nikada pristala izjaviti ih da nisam milijardu posto sigurna da je to osoba uz koju se želim buditi svakoga dana, da je to osoba kojoj želim biti apsolutna podrška u svakom trenutku života, da je to osoba koju želim uz sebe i u lijepim i ružnim trenucima. U lijepima jer svaki takav nekako uspije učiniti još ljepšim i čarobnijim. U ružnima jer svaki takav nekako lakše podneseš. Jer on vjeruje u tebe, tvoje ideje i ambicije. Jer ti vjeruješ u njega i želiš doprinijeti njegovim postignućima na koji god način možeš. Jer ne voliš samo njegovu vanjštinu, već i sve nijanse njegove osobnosti. Jer u njemu prepoznaješ kvalitete koje jednoga dana želiš usaditi svojoj djeci. Jer ti se uz njega ništa ne čini nemogućim. Jer ti je stvarnost napokon ljepša od snova. Jer ti sto stranica nabrajanja ne bi bilo dovoljno da ih sve spomeneš. Možda nekome sve to nisu dovoljno dobri razlozi. Meni ne trebaju bolji.

Fotografija: Senja Vild

Mia Borčić

Preporučujemo

Komentiraj

Novo