Dio deseti ili A great attitude becomes a great mood

31/01/2018

Biti sretan je stvar odabira! Biti smiren i ne biti opterećen nebitnim stvarima, također.

'Hej, pa kako si, nisam te vidjela sto godina! Znaš, redovito čitam tvoju kolumnu, super je! Vidim imaš novog dragog, ajde neka, baš mi je drago zbog toga. Nego, kako to funkcionira između vas, mislim, s obzirom na jezik i to da je on Englez?', otprilike su to u kratkim crtama bile riječi poznanice na koju sam naletjela nakon nekog vremena. Malo sam u početku bila iznenađena pitanjem, što zbog epiteta 'novog' (iako znam da je relativno svježa veza, ja stvarno nemam takav osjećaj; dapače, imam osjećaj kao da traje oduvijek), što zbog referiranja na njegovo državljanstvo i nepoznavanje mog jezika. Mislim, nije da sam ja osoba koja tek natuca engleski, niti sam u vezi s nekim tko govori jezik koji u životu čula nisam i s kim se sporazumijevanje uglavnom svodi na mahanje rukama i nogama. Ipak, malo me njezino pitanje natjeralo na razmišljanje ima li to što nam isti jezik nije materinji ikakvog utjecaja na dinamiku veze. I tako je malo pomalo, kako to u ženskom mozgu obično biva (ili barem mome), jedno pitanje potaknulo drugo, ono drugo je potaknulo treće, a ja sam odjednom secirala do najsitnijeg detalja ne samo svoju 'novu' vezu, već dinamiku veza općenito.

Puno sam puta pročitala kako ne postoji veza u kojoj se partneri nikada ne svađaju. Karakter svađa, naravno, ovisi od para do para. Kod nekih su to tek zapravo nepotrebne razmirice na dnevnoj bazi uzrokovane neslaganjima oko sitnica koje su u životu zapravo nebitne i jednostavno različitim preferencijama, kao na primjer što spremati za ručak, kako pravilno sušiti rublje, koji film ili program na televiziji gledati. Kod nekih su puno ozbiljnije, uzrokovane najčešće onim što slavni kada veza jednom konačno pukne zovu 'nepomirljivim razlikama'. Te nepomirljive razlike puno su ozbiljnije od ovih svakodnevnih prepucavanja, a samim time su i svađe intenzivnije, razornije i bolnije. To su sve one situacije u kojima jedan partner želi postati roditelj dok drugi za djecu ne želi ni čuti, veze u kojima partneri imaju potpuno različite vizije što žele od života, veze u kojima je jedan od partnera jednostavno idiot koji nema poštovanja ni prema kome, a posebno prema osobi s kojom je u vezi, odnosi u kojima je vječita borba sa samima sobom nerijetko puno žešća od one s partnerom jer se u tim osobama neprestano vodi bitka oko ostajanja uz voljenu osobu i pristajanja na spuštanje granice kompromisa do one mjere da u takvom odnosu osoba (iz)gubi vlastiti identitet. Ponekad u takvim odnosima sukobi nisu samo verbalni, već poprimaju i fizičku dimenziju, ali, to vam je tako u braku, u tim bračnim, osobnim i obiteljskim odnosima, rekli bi neki. Iako u nekim brakovima to tako je, ne mislim da bi to tako u odnosu između dvoje ljudi trebalo biti. Ponašanje osobe koja bilo emocionalno, verbalno, psihički ili fizički zlostavlja drugu osobu ne može i ne smije biti prihvatljivo, već je u pitanju ponašanje koje javno, jasno i glasno treba osuditi. Uopće nije bitno je li osoba koja takvo ponašanje osuđuje javna osoba čije će mišljenje doprijeti do tisuća ili milijuna ljudi (iako je puno gore ako osuda od takvih osoba izostane, ili, još gore, ako takvo ponašanje  takve osobe odobravaju) ili je u pitanju tek nečija prijateljica kojoj se netko obratio za pomoć. Ako svatko od nas osudom takvog ponašanja uspije nasilnika natjerati da se zapita kakva je osoba, ili osobu koju se zlostavlja navede da takvom ponašanju kaže dosta, na koji god ona način to smogla hrabrosti učiniti, učinili smo puno. Već sam jednom spomenula kako ne volim pisati o stvarima glede kojih nisam, ili se ne osjećam kompetentnom. Srećom, odnosi u kojima svađe između partnera eskaliraju do te mjere gotovo su mi nepoznati. Poznati su mi koliko i bilo kome drugome tko je o takvim odnosima čitao, gledao dokumentarce ili slušao tuđa iskustva. Iz prve ruke, srećom iskustava nemam pa se ni ne nalazim prozvanom pisati o njima. Ali sam nažalost upoznata s ovim svakodnevnim razmiricama koje su sastavni dio gotovo svake veze. Kažem gotovo jer sam se s njima upoznala u bivšoj vezi, a kako u sadašnjoj nema ni naznaka tome, doista vjerujem kako postoje odnosi u kojima se partneri ne svađaju. Naravno, to ne znači da sam u pravu. Samo govorim o vlastitom iskustvu.

Kvalitetnu i zdravu vezu doista smatram nečim od iznimne vrijednosti, nečim rijetkim i dragocjenim, no da bi ona takva ostala, nije dovoljno tek pronaći ju, već treba svakodnevno, svjesno i aktivno raditi na njoj. U nju treba davati sebe i u istoj mjeri slušati i uvažavati partnera, treba biti iskren i treba uvijek imati na umu što nam određeni odnos znači. Jednom kada u nju prestanemo ulagati sve ono što joj je potrebno da bi ona rasla, ta veza postaje osuđena na propast. Ono što me dosadašnje iskustvo naučilo je to da je vezu puno lakše njegovati ako je i druga strana toga svjesna. Vezu u kojoj ne postoji obostrana želja za tim također smatram osuđenom na propast. A osim uzajamne svijesti, karakter partnera nešto je o čemu ovisi cjelokupna dinamika jednog odnosa.

Ja sam po prirodi dosta mirna osoba, jesam temperamentna, ali je potrebno puno više od sitnice da me se izbaci iz takta. Ipak, prije nekoliko godina, dok sam još bila u bivšoj vezi, mama mi je nebrojeno puta znala reći kako me ne prepoznaje, kako sam se promijenila i kako planem i zbog najmanje sitnice. Ja sam je uvjeravala da joj se to samo čini, da je to eventualno zbog stresa zbog fakulteta, posla. Danas, kada gledam s distance, svjesna sam da je kao i uvijek, mama bila u pravu. Sigurno su fakultet, posao i ostali parametri imali svoju ulogu u podizanju tenzija, ali je možda najveću imao karakter mog bivšeg partnera. Zašto je baš njegov karakter bio taj koji je dominirao, ne znam, ali znam da sam s vremenom uz njega sve manje bila pozitivna. On je osoba s uvjerljivo najkraćim fitiljem od svih ljudi koje sam ikada u životu srela. A eksplodirao bi zbog doslovno svake sitnice – osobe koja ispred njega nije dala žmigavac, čaše koju je slučajno razbio, zapinjanja malim prstom o rub kreveta, pogrešno sastavljenog dijela komode koju je krenuo sastavljati, snijega koji je, eto, odlučio pasti pa prije posla još mora čistiti i auto... Ok, nije da je ovo lista najugodnijih stvari na koje nailazimo u životu i koje se svakodnevno događaju, ali definitivno nema potrebe da zbog ovakvih sitnica, a stvarno vjerujem da su to kraj ozbiljnih problema koji ti se u životu mogu dogoditi upravo to – sitnice, gubimo živce, psujemo sve čega se sjetimo i prenosimo negativnu energiju i u iduću minutu, sat, ostatak dana i najzad, na sve ostale oko sebe.

Tu bih se vratila na onaj dio koliko je važno svakodnevno, svjesno i aktivno raditi na jednom odnosu. Sve tri riječi jednako su važne, ali mislim da je ova 'svjesno' najvažnija. Svaka zrela osoba trebala bi biti svjesna svojih odabira, postupaka i posljedica svojeg ponašanja. Svaka akcija vodi do reakcije, a mi smo ti koji svjesno biramo kakvi će biti naši postupci. Biti sretan je stvar odabira! Biti smiren i ne biti opterećen nebitnim stvarima, također.

Sretna sam što sam danas dio priče u kojoj oboje dijelimo ovakav stav. Sretna sam što sam u vezi s čovjekom koji, što god da se dogodi, uvijek nastoji pronaći nešto pozitivno. Sretna sam što, kada se dogodi neka nezgoda, ne psuje i ne gubi živce, već se nasmije, slegne ramenima i kaže: 'We'll sort it out.' Sretna sam što sam sretnija, smirenija i pozitivnija no što sam ikada bila. I da ne zaboravim, što se tiče onog pitanja moje poznanice koje je inspiriralo sve kontemplacije o dinamici našeg odnosa, odnosno kako to funkcionira između nas s obzirom na jezik – funkcionira sjajno. Ne sumnjam da veliku ulogu igra kompatibilnost karaktera i to koliko se dobro slažemo, no sigurna sam da svoje ima i to što ta 'jezična barijera' znatno usporava dinamiku nesuglasica, ako ih ikada ima. Iako engleski govorim odlično, nije mi prirodno impulzivno reagirati na njemu. Pa tako, ako mi ponekad zbog nečega i pukne film, dok smislim kako bih konstruirala nešto što želim reći, uspijem nabrojati do pet i pregristi jezik, odnosno nešto što mi na hrvatskom nikada nije pošlo za rukom. Drugim riječima, prođe te volja. I onda dok razmišljam o tome, jedna misao potakne drugu, druga potakne treću, dok na kraju ne dođem do toga koliko sam sretna tu gdje jesam, koliko je život kratak i previše dragocjen da bih ga trošila na takve gluposti i kako su svaka naša riječ i postupak stvar odabira. I onda se sjetim jednog citata koji nastojim uvijek imati na umu i voditi se njime: 'A great attitude becomes a great mood. A great mood becomes a great day. A great day becomes a great year. A great year becomes a great life.'

 

Photo credit: Senja Vild

Mia Borčić

Preporučujemo

Komentiraj

Novo