Zbog čega toliko volimo istinite krimi priče?

19/03/2019

I zbog čega ih ne možemo prestati gledati?

Većina nas imamo malo zbunjujući odnos sa istinitim krimi-pričama. Jer, svaki puta kada na televiziji vidimo neki novi dokumentarac o serijskim ubojicama, moramo ga pogledati (OK, govorim u svoje ime) i pritom se cijelo vrijeme pitam kako je netko uopće mogao napraviti takve grozne stvari, pogotovo ženama, i na takav način. No, u isto vrijeme, dok gledam, fascinirana (na onaj loš način), imam osjećaj goleme krivice. Suosjećam za žrtve serijskih ubojica kao što su Robert Durst i Ted Bundy, povraća mi se da je takvo nešto uopće moguće, a još više od toga što znam da od takvog programa na televiziji, Netflixu, u kinu, na internetu—netko zarađuje, i to velike novce. U isto vrijeme, svi znamo da je to grozno, a s druge strane, svi gledamo. Dokaz je, primjerice, novi film o Ted Bundyju, jednom od najgroznijih serijskih ubojica (nekrofila, pedofila, manijaka i silovatelja) u povijesti Amerike, koji je priznao (barem) 30 otmica i ubojstava. U filmu o ted Bundyju, vrlo jasnog naziva Extremely Wicked, Shockingly Evil and Vile, glumi Zac Efron. I tu, po meni nastaje problem. Objasnit ću i zašto.

Ipak, ne mogu si pomoći a da se ne uživim u ulogu detektiva i psihijatra. Razmišljam o detaljima, analiziram motive, pokušavam naći motive, razumijeti mozak ubojice, i svaki detalj uzimam u obzir, koliko god bio monstruozan. I čini se da nisam jedina.

Po studiji iz 2010. godine, koju je objavio Sage Journals, žene su manje sklone ubojstvima, silovanjima, i sličnim zločinima, ali su sklonija konzumiranju takvog medijskog sadržaja (u prijevodu, takvih filmova). Zbog čega? Za početak, žene su u startu potencijalne žrtve, ili kako kažu, “slabiji spol”, pa ih je više strah da bi mogle postati žrtve, nego što su to muškarci. A s time se mogu poistovjetiti.

ZAC EFRON TED BUNDY 5

Jer, i ja sam jednom davno bila u vezi s nekime tko me zlostavljao, i to nekoliko godina. Uvrede, ispitivanja, konstantne prijetnje i zlostavljanja za mene su tada bila normalna stvar. Štoviše, mislila sam da sve to zaslužujem. Povrh toga, urlanja, guranja, pa čak i silovanje, nakon svega toga, uvijek su uslijedila ispričavanja, puno ispričavanja koja su uvijek djelovala iskreno. “To ne može biti silovanje, ako ti je on dečko!”, tada sam mislila. (Bila sam u krivu). “To je samo seks.” (Opet krivo, to nije seks, to je silovanje). Imala sam, doduše, osjećaj da nisam sretna s njim, ali to sam sebi objašnjavala kao “lošu fazu u vezi”.

Osim toga, “objektivno mi nije ništa”, mislila sam. Jer me nije baš tukao, a i nakon svakog ispada bi se ispričao, i obećao mi da to više nikada neće napraviti. Imala sam nade, i vjerovala sam mu. Pored toga, “moglo bi biti puno gore”, mislila sam tada. Nikome, naravno, nisam pričala o tome jer sam podsvjesno znala da se tu nema što ispričati niti razumjeti.

ZAC EFRON TED BUNDY 6

Kada je naša “veza” završila, dugo mi je trebalo da shvatim što se tu zapravo sve dogodilo. I tek onda kada sam pogledala jednu od dokumentarnih serijala o serijskim ubojicama, manijacima, i ostalium kretenima, i kada sam vidjela taj psihološki obrazac, shvatila sam da je to bilo fizičko i psihološko zlostavljanje. Odjednom, prepoznavala sam iste obrasce posvuda: dok sam gledala scenu suđenja O.J. Simpsonu u seriji The People vs O.J. Simpson, vidjela sam kako brzo i spremno ljudi vjeruju nekome koga vole, bez obzira na to za što su oni optuženi, i bez obzira na dokaze. Također, dok sam slušala podcast My Favorite Murder, shvatila sam koliko sam se osjećala nesigurno dok sam bila sa svojim bivšim. I na kraju, kad sam čula da će Zac Efron glumiti ulogu Ted Bundyja u filmu Extremely Wicked, Shockingly Evil and Vile, palo mi je na pamet nešto što prije nikada nije: zlikovci ne izgledaju uvijek kao zlikovci. Neki puta oni izgledaju kao Ted Bundy (koji je, uvjetno rečeno, možda bio i zgodan), a neki puta i čak kao Zac Efron (na to ćemo se vratiti kasnije!). Ali, najčešće su to oni kojima najviše vjerujemo.

ZAC EFRON TED BUNDY 2

Dok sam gledala sve te serije, dokumentarce, i ostale grozne priče o zlostavljačima, silovateljima i ubojicama, osjećala sam kao da me netko vidi i razumije. Prvi put nakon što se sve to desilo s bivšim, osjećala sam se, kako da to kažem, ovjerenom, potvrđenom. istinu sam svo vrijeme znala, ali tek tada sam je doista osjetila.

Međutim, koliko god me je konzumiranje krimi-dokumentaraca na neki način izliječilo, u posljednje vrijeme prisiljavam sebe da se suočim sa svojom opsesijom. Ne romanticiziram serijske ubojice, ali svakako sam opsjednuta njihovim svakim potezom, ponekad u mjeri kada to postaje zabrinjavajuće. Zna mi se desiti da na kraju puno razmišljam o svim tim zlostavljačima, ubojicama i njihovim žrtvama: kad sam sama kod kuće, kad sam u šetnji do kasno u noć, kada pokušavam zaspati. Ponekad čak i razmišljam o njima tijekom seksa. Da, ponekad mi se čini da je sve to previše.

Svi oni koji su preživjeli neku traumu, da bi je izliječili, moraju je biološki nanovo doživjeti. To donekle objašnjava stvari, ali zbog čega točno ne mogu prestati gledati u traumi su biološki prisiljeni ponovno uspostaviti traumu kako bi se izliječili od traumatskog iskustva. Pa zašto onda ne mogu prestati gledati sve te serije, dokumentarce, i ostale grozne priče o zlostavljačima, silovateljima i ubojicama? U potrazi za odogovorima, razgovaraola sam s dr. Sc. Daliom Spektor, psihijatricom, o tome zašto toliko volim gledati dokumentarce i filmove o takvom kriminalu. Ispada da postoji razlog zašto ne mogu skrenuti pogled.

„Psiholozi su dugo teoretizirali da su osobe koje su preživjele traumu biološki prisiljene ponovno uspostaviti traumu kako bi se izliječile od traumatskog iskustva. Teoretizira se da je to adaptivni odgovor koji može pomoći u olakšavanju procesa ozdravljenja ”, rekla mi je dr. Spektor. "Vaš je mozak zna da bi bilo korisno, na nekoj razini, gledati krimi-dokumentarce ili neki drugi oblik filmova koji prikazuju isti traumatični sadržaj tako da vi, u sigurnom okruženju, možete dopustiti da uđete u proces njegovog ponovnog proživljavanja i zapravo raditi na svim tim osjećajima. Na taj način, ponovno uspostavljate osjećaj kontrole nad traumama."

Slušajući doktoricu Spektor kako mi govori da je gledanje takvih dokumentaraca za mene terapeutsko, to mi je zvučalo logično i ispravno. Ali, to je razlog zbog kojeg sam se osjećala još i više krivom. Jer, naravno, neki zločini ne uključuju nasilje nad ženama. Neki se dokumentarci i filmovi bave zločinima poput krađe, prijevare i piromanije. Ali čak i kada nisu u središtu pažnje, žene su i dalje dio priče. Razmislite o masovnim pucnjavama—oni sami po sebi nisu nasilje u obitelji, ali je teško ignorirati jasnu vezu između masovnog pucanja i nasilja u obitelji; prema Everytown for Gun Safety, najmanje 54% masovnog pucnjave između 2009. i 2017. bilo je povezano s obiteljskim nasiljem.

ZAC EFRON TED BUNDY 3

Umjesto da se pitam treba li prestati gledati, trebala bih se zapitati, zašto gledate?
Ružna istina je da velika većina takvih zločinačkih dokumentaraca ili filmova uključuje, ako ne i ovosi, o glavnoj temi, a to je nasilje nad ženama. Što onda to govori o muškarcima, i što to govori o industriji koja očito smatra da će takav sadržaj privući gledatelje? Nismo sigurni, ali nešto nam govori da je i jedno i drugo istinito. A ako je ovo posljednje, ne sviđa mi se to što podupirem tu industriju.

Doktorici Spektor postavila sam direktno pitanje: trebam li prestati gledati takav program?

“Umjesto da se pitate treba li prestati, zapitajte se, zašto gledate? Što imate od toga? - savjetovala mi je doktorica Spektor. - Ako se gledanja osjećate bolje, zašto biste onda prestali? Ali ako se osjećate gore, onda se možete zapitati zašto uopće gledate ako se od toga osjećate lošije?"


Iako sam i dalje fascinirana zločinačkim umovima i ostalim takvim programom, mislim da se moram odmaknuti od toga. Ne mogu si više govoriti da je to samo zabava jer ne mogu prestati razmišljati o svim stvarnim ljudima koji su povrijeđeni. 1991. godine majku Lauren Bradford ubio je njezin otac i žena s kojom je imao aferu. Događaji su se pretvorili u knjigu, a kasnije i za seriju ITV pod nazivom The Secret. "Vijesti su važne, a kada se s njima postupa profesionalno, to služi javnom interesu."

Ali postoji razlika između javnog interesa i onoga što je od interesa za javnost - potonje je problematično”, napisao je Bradford u časopisu Guardian. "Kada medijski interes nadilazi izvještavanje o događajima i suprotstavlja se željama članova obitelji, učinci mogu biti poražavajući kao i sam ubojstvo." A serijali koji prikazuju sadržaj koji uključuje te iste članove obitelji, čiji se privatni život prikazuje u dokumentarnim ili igranim serijalima, to je samo vrh problematičnog mdijskog ledenjaka.

Mnogi još uvijek traže odgovore o gubitku svoje voljene osobe u vezi sa zločinima Teda Bundyja. Obitelj Teresa Halbach još uvijek mora ponovno proživjeti svoju tragičnu smrt zbog serijala Making a Murderer. Čak je i jedan od kratkih filmova koji su nominirani za Oskara sadržavao prave audio snimke u vezi ubojstva, bez pristanka članova obitelji koji su kao žrtve sudjelovali u tim razgovorima. (Kada su se obratili producentima i režiserima, oni su odbili izbaciti taj dio iz filma).

Da se moja prošla veza s nasilnikom nastavila, u dokumentarcima i filmovima o zločincima i njihovim žrtvama sam mogla biti ja, a moji prijatelji i obitelj bili bi oni koji pate i oni čiji privatan život postaje djelomično javan . Drago mi je da mi je da su mi dokumentarci i filmovi o zločincima pomogli da se izliječim se od svojih prošlih traumatskih iskustava, ali mislim da sam sada spremna promijeniti program.


Tekst: Elizabeth Ann Entenmann
Fotografije: Profimedia
Izbor: Cosmopolitan.com

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo