Tko kaže da nas internet čini glupima?

27/01/2015

Teško, komplicirano i sporo nikada nisu bili niti će ikada biti sinonimi za dobro, pa stoga ni lako, jednostavno i brzo nisu sinonimi za nešto loše. Nove generacije to prihvaćaju jer ovo je vrijeme u kojem se svježe informacije i nove ideje šire brže nego ikada prije Piše Milivoj Đilas

Posljednjih deset (ili nešto više) godina vrijeme je radikalne promjene u načinu na koji komuniciramo s prijateljima, rodbinom ili kolegama, načinu na koji čitamo novine i knjige, kako slušamo glazbu ili gledamo televiziju, kao i u tome što čitamo, slušamo, gledamo... I ne samo to – promjene su vidljive i u načinu obrazovanja, pa čak i razmišljanja. A za sve je kriv internet.

Prosječni roman u 19. stoljeću imao je nekoliko stotina stranica, a naše su ga prabake studiozno i mjesecima iščitavale. U 20. stoljeću je, ako je želio biti i debeo i uspješan, poprimio neke drukčije oblike (Zagorkina “Grička vještica”, najpopularniji hrvatski roman, izlazila je u nastavcima i prodavala se na kioscima). Danas je pak nezamislivo da ne postoji (i) verzija za Kindle ili neki drugi e-reader. Naime, generacija smo kojoj je brzina važna koliko i kvaliteta. Sve nam je napornije upustiti se u čitanje neke debele knjige ili dugačkog članka u časopisu. Pročitat ćemo dvije ili tri stranice, ali dalje od toga – rijetko će tko dospjeti. Nekadašnje intelektualno uranjanje u priču ili sažimanje i kompariranje argumenata razmještenih po stotinama stranica, za što su nam trebali sati i sati, nije naš cup of tea.

Od naslova do naslova

Internet nam je donio nove navike i gotovo im je nemoguće pobjeći. Na portalima čitamo kratke naslove i eventualno skraćenu verziju teksta koja se nalazi u njegovu prvom odlomku, a zatim brzo prelazimo na drugi tekst. Fotogalerije su sve popularnije jer i u doba interneta vrijedi maksima da “jedna slika vrijedi tisuću riječi”, čak je i aktualnija nego ikada prije. Rijetko koji prijatelj piše dugačke postove na Facebooku – jer ih nitko i ne čita. Tweetovi su nam ionako ograničeni, pa i da želimo, ne možemo dugo pisati niti išta dugačko čitati, a postovi na Instagramu ionako ne zahtijevaju riječi ni objašnjenja. No zato svakodnevno čitamo više od 70 mailova, desetak blogova, posjetimo isto toliko portala te pročitamo najmanje stotinu postova na društvenim mrežama.

“Kad se ujutro probudim, prvo uključim kompjutor pa pogledam e-mailove”, kaže mi prijateljica. Ja sam, pak, odustao i od toga: najprije pogledam poruke na smartphoneu gdje mi nekoliko aplikacija agregira vijesti iz područja koja me zanimaju, potom bacim pogled tko mi je što postao ili lajkao na četiri društvene mreže na kojima sam gotovo bez prestanka prisutan, a na kraju što mi je došlo od elektroničkih newslettera na koje sam pretplaćen. Poznajem sve manje ljudi koji uključuju radio ili televiziju – 4G je dovoljno brz i kvalitetan da sve to vidimo na našim smartphoneima. Ne moramo čak nikoga ni nazvati – tko je što imao reći, ionako je to postao na Facebook, Twitter, Instagram, poslao nam WhatsAppom, Viberom, Snapchatom, Kikom ili što već koristite.

“Danas još samo tehnički zaostali šalju cirkularne mailove na desetke adresa”, kaže mi Ana (31), kolegica koja karijeru gradi u marketinškoj industriji. “To radim samo kad moram poslovne suradnike obavijestiti o nečemu iznimno važnome.” Uz sve te mogućnosti koje nam nudi internet, SMS je gotovo izumro: nije im pomoglo ni što su prvotnih 160 slovnih mjesta povećali do gotovo neograničenog broja. Na životu ih sve teže održava i činjenica da su besplatne – zašto se maltretirati SMS‑om kad postoji toliko mogućnosti za slanje poruka, fotki, audio i video zapisa, a pritom istog trena vidite kad ih je druga strana primila i pročitala.

Što i kako

Takav način komuniciranja i čitanja prije desetak ili malo više godina bio je nezamisliv. No on je donio i neke navike za koje kritičari novih medija nemaju nimalo lijepe riječi. Na primjer, znate li ikoga od svojih prijateljica koje su pročitale cijeli “Rat i mir” Lava Tolstoja ili “Jadnike” Victora Hugoa, klasike koje se smatra nezaobilaznom literaturom obrazovane osobe? Ali ni oni koji ih nisu pročitali, nisu zbog toga ništa manje načitani – štoviše, sva istraživanja navika mladih generacija pokazuju da se danas čita više nego ikada prije – razlika je u tome što čitamo te kako to radimo.

“Ne mogu se koncentrirati na dugačke tekstove na internetu, ali ni u novinama”, kaže Gordan (29) koji se, kao za inat, bavi pisanjem i živi od toga. Novi mediji navikli su ga na kratke, jasne forme koje lako i brzo apsorbira, a sve dugačko postalo mu je naporno. “Ne čitam više ni blogove koji imaju postove duže od tri ili četiri odlomka – odustanem vrlo brzo od njih, a danas više ne gledam ni njihove svršetke, što sam prije znao raditi.” 

Vjerovalo se kako će digitalizacija knjiga navesti nove generacije da im se više posvete. I jesu, ali na svoj način: nekoliko stranica pročitaju, no hypertekst omogućio je da brzo prijeđemo na novo djelo, a započetom se rijetko kad vraćamo. Downloadamo stotine dokumenata, članaka i knjiga, ali nakon što ih stavimo u neku od brojnih mapa na kompu ili smartphoneu, uglavnom na njih zaboravimo. Filmovi i glazba su u tom procesu mnogo bolje prošli – što skinemo, to i pogledamo/poslušamo.

Multi-multitasking

Nisu se promijenile samo navike načina čitanja: novi su mediji promijenili i način razmišljanja. Internet je donio efikasnost i brzinu koji se često cijene više od samog sadržaja. Njegova pojava označila je početak slabljenja naše mogućnosti udubljivanja u sadržaj, a mogućnost interpretacije i stvaranja “mentalnih konekcija” prouzročenih koncentriranim čitanjem našla se na udaru i totalno je poremećena. Naime, čitanje nije instinktivna ljudska djelatnost poput hodanja ili govora: naš mozak mora “naučiti” kako simbole i riječi pretvoriti u nešto razumljivo. Efikasnost i brzina čitanja u digitalnom dobu razvijaju nam neka sasvim druga područja mozga od onih koja bi razvijalo nesmetano udubljivanje u stotine stranica debele knjige.

Ali unatoč svim tvrdnjama starijih generacija i zagovornika ruskih klasika da su nove generacije nepismene, istraživanja pokazuju drugačije: mlade su generacije jednostavno – drugačije. I ne događa se ništa s čime se svijet nije već nekoliko puta susreo. Kad je Gutenberg predstavio svoj tiskarski stroj, crkva je strahovala da će dostupnost informacija uništiti njihove dogme. Kad je njemački filozof Friedrich Nietzsche nabavio pisaću mašinu i naučio pisati na njoj zatvorenih očiju, njegova su djela ispunile kratke dosjetke. Kad je izumljen radio, a pogotovo televizija, strah od “izumiranja pismenosti” bio je na vrhuncu. Ali niti su crkvene dogme nestale, niti je filozofija bila lošija jer nije pisana rukom, a ni pismenost nije izumrla. Nove generacije nisu ništa manje vrijedne zbog tweetanja i ekspresne konzumacije teksta. 

Sasvim suprotno: ovo je vrijeme u kojem se svježe informacije i nove ideje šire brže nego ikada prije. Prosječna osoba danas u pet minuta radi, provjeri e-mail, uključi se na chat, pogleda na smartphone i razgovara s kolegama u uredu. “Lako, jednostavno i ponajprije brzo pronalazimo ono što volimo te na isti način promoviramo i dajemo drugima do znanja što nam se sviđa ili ne sviđa”, tvrde teoretičari komunikologije pa dodaju: “Naš mozak nije ljeniji niti manje vrijedan zbog toga – on samo pristaje na nove načine procesuiranja informacija koje nam je internet donio.” 

Teško, komplicirano i sporo nisu nikada bili niti će ikada biti sinonimi za dobro, pa stoga ni lako, jednostavno i brzo nisu sinonimi za nešto loše. Nove generacije to prihvaćaju, ma što god stariji mislili o tome. Uostalom, ni stariji nije sinom za pametniji – možda samo iskusniji, no zašto bi trebalo ponavljati tuđe iskustvo, i to u vrijeme kad jednim klikom možemo doznati sve o njemu?

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo