Postoji li prava Elena Ferrante?

02/10/2017

Obožavamo ovu talijansku spisateljicu koja nas godinama izluđuje poput neuhvatljivog frajera time što taji identitet. Sve njezine tajne otkriva nam književna detektivka Livia Čveljo

Elena Ferrante izjavila je da bi Napulj uvijek trebao biti u središtu pozornosti. Star, a opet vječito nov, ovaj nezaustavljivi grad smješten na obali Tirenskoga mora penje se do padina Vezuva i do brežuljaka u unutrašnjosti. U tom gradu, koji bismo mogli usporediti sa Splitom, u kolovozu 1944. godine, četiri mjeseca nakon posljednje erupcije vulkana, na svijet su došle Elena Greco, poznatija kao Lenu, i Raffaella Cerullo, nadimka Lila. U četiri romana iz Napuljske tetralogije (kod nas su, u izdanju Profila, objavljena prva dva romana u izvrsnom prijevodu Ane Badurine), na više od 1600 stranica, ova čarobnjakinja riječi povezuje njihovo djetinjstvo, ranu mladost i zrele godine, sve do Lilina nestanka 2010. godine.

Djetinjstvo? Rana mladost? Zrele godine? Riječi su to koje teško otkrivaju priču Lile i Lenu. Elena Ferrante zakucava snagu života na svaku stranicu ovog Bildungsromana. Lenu i Lila, genijalne djevojke, nikada nisu bile djevojčice na onaj nježan način koji zamišljamo kada govorimo o djeci, a njihovi životi nikada nisu dosegli sretan završetak. One su u neprestanom pokretu, sve do posljednje stranice, kada Lila nestaje, Lenu odustaje od potrage, a čitatelj ostaje lišen konkretnog svršetka. Elena Ferrante pseudonim je talijanske spisateljice koja je, sve do listopada prošle godine, skrivala identitet više od dva desetljeća. U tom je razdoblju objavila osam romana, a njezini napuljski romani postali su svjetska senzacija. Jagmu za njezinim romanima i na stotine članaka objavljenih o Ferrante, možemo usporediti možda jedino s onom za heksalogom “Moja borba” Karla Ovea Knausgaarda. Iako bismo Ferrante više sličnosti mnogli naći s Charlesom Dickensom.

100% anonimnost

gNaime, sa svakom novom Dickensovom uspješnicom, radnici, često nepismeni ljudi, okupljali bi se na ulicama kako bi slušali dok im netko čita naglas. Dickens je radničkoj klasi dao glas. Ferrante, pak, predstavlja novu paradigmu žene u današnjem društvu. I nerado ću ovo napisati, ali žene njezine romane drukčije čitaju od muškaraca. U intervjuu koji je e-mailom dala talijanskom dnevniku La Repubblica 2006., Elena Ferrante naglasila je da istinski čitatelj ne bi smio biti izjednačen s pukim obožavateljem. “Pravi čitatelj ne traga za licem autora, koji se s vremena na vrijeme sredi za neku posebnu priliku, nego za golom fizionomijom koja ostaje u svakoj ispisanoj riječi.”

Spisateljica je sve ove godine bila uporna u uvjerenju da autor treba biti prepoznat po svome radu i jeziku. Ne voli medije i prezire tu lažnu povezanost, koju je stvorila izdavačka mašinerija, između pisca i njegove publike. Inzistiranje na anonimnosti prilično je recentan fenomen. Ali kad malo bolje razmislimo – Homer, Shakespeare, čak i Jane Austen, što zapravo znamo o njima? Gotovo ništa, a opet tisuće čitatelja ponašaju se kao da su im najbliži prijatelji. Ta intimnost može se doživjeti samo čitajući njihova djela koja im nanovo udahnjuju život. Kao što je Shakespeare napisao u svojim “Sonetima”: “Dok oko gleda i dok dišu ljudi, / I stih moj živ je, i život ti nudi” (prijevod Luko Paljetak). Upravo je ta neuhvatljivost pojačala njezinu slavu. Ništa nije toliko poželjno kao ono što ne možemo imati. Izluđuje nas da u svijetu, u kojem je privatnost gotovo nepoželjna, postoji netko tko ima tajne. Ferrante je iskrena u svojoj potrebi za privatnošću. Ali razlog zbog kojeg želimo znati sve o njoj vezan je za njezine napuljske romane.

Njezina velika književna kreacija, Lenu i Lila, imaju jednaku emocionalnu težinu kao i lik Anne u “Uvjeravanju”, Jo u “Malim ženama” i Jane u “Jane Eyre”. Te stranice nastanjuje i svojevrstan fantom – Lenu, naratorica, koja je također spisateljica, a zove se Elena kao i autorica.

Više od prijateljica

fI dok su svi do otkrića njezina pravog identiteta bili uvjereni da ti romani imaju autobiografski ton, snagu osobne emocije, pokazalo se da je Elena Ferrante samo prve tri godine živjela u Napulju i da se nakon toga s roditeljima preselila u Rim. Odrasla je u građanskoj obitelji, a majka joj je njemačka Židovka koja je preživjela holokaust. Naime, sve do lani mislilo se da je Elena Ferrante rođena u siromašnoj napuljskoj obitelji, kako je zahvaljujući disciplini završila školu i pobjegla iz grada. No talijanski novinar Claudio Gatti otkrio je da je pravo ime Elene Ferrante Anita Raja te da radi kao prevoditeljica.

Njezin suprug, pisac Domenico Starnone rođen je u siromašnoj napuljskoj obitelji, baš nekako u vrijeme radnje napuljskih romana pa se spekulira je li joj on pomogao napisati romane ili joj je samo ispričao svoju priču. A i prije nego što je otkriven identitet spisateljice, mnogi su smatrali da jezik kojim su pisani njezini romani pripada muškarcu. Odbijamo vjerovati da je roman napisao muškarac pa se ufamo u njezine riječi: “Kako bismo izdržali naše postojanje, lažemo, i to najviše lažemo sebi. Ponekad si pričamo dražesne neistine, ponekad sitne laži. Laži nas štite, umanjuju patnju, dopuštaju nam da izbjegnemo onaj grozan trenutak ozbiljnog razmišljanja, ublažavaju strahote našeg vremena, pa nas i spašavaju od nas samih. I zato kad netko piše, ne smije nikada lagati.

U beletristici morate biti iskreni do točke nepodnošljivosti.” Jane Austen, George Eliot i Charlotte Bronte svojim su likovima udahnule život u ograničenom svijetu patrijarhata. Opuštena suvremena misao Elene Ferrante imala je beskrajno fleksibilniji doseg. Baš kao i njezini likovi Lenu i Lila koji žive u dinamičnom svijetu u kojem je sve moguće, sve se može nanovo izgraditi i porušiti. Uvijek i iznova, Lenu nas podsjeća da je Lila, bez obzira na to koliko je ona trenutačno mrzi i koliko god bi je ponekad željela vidjeti mrtvu, najvažnija osoba u njezinu životu. Njih dvije zavjetom krvi postaju više od prijateljica, više od sestara, više od ljubavnica. One jedna drugoj postaju majke, njihovi se životi križaju čak i kad se ne vide i nekoliko godina. One su izjednačene u ljubavi, privrženosti i poštovanju, kao i u bijesu, mržnji, pakosti, zavisti, ljubomori i prkosu.

Muški su likovi uglavnom verzije spolnih stereotipova – nasilni, ljubomorni, grubi, narcisoidni, zlostavljači, moderni Ahileji i Agamemnoni. Ferrante se trudi da budu baš takvi. Ona pronalazi jezik za osjećaje koji prije nije postojao i za mnoge čitatelje, pogotovo žene, čitanjem njezinih romana nastaje čarolija u kojoj ljepši spol postaje vidljiviji i prepoznat.

Glas generacije

Priča Lenu i Lile snažno progovara o želji da obje upoznaju sebe, ali ne na narcisoidan način kao u djelima Anais Nin ili Marguerite Duras. Kada sve ode kvragu, njihovo prijateljstvo potvrđuje njihove živote. Uspjeh glavne protagonistice Lenu priča je o napretku i sazrijevanju autorice koja postaje glas jedne generacije.

Riječ je o eksplicitnoj gesti i odgovoru ranog uvjerenja Elene Ferrante da morate biti muškarac kako biste postali veliki. Glas je to Lile, koja još od najranije dobi shvaća da ni genijalnost ni ljepota ne prolaze dobro u ovozemaljskom životu, nego jedino umjetnost. Tragovi na papiru nadživjet će bilo koje tijelo ili građevinu. Na Lenu je da od pisanja, koje joj je podarila Lila, stvori umjetnost. Baš kao i Ferrante, tako i Lila može ostati besmrtna isključivo kroz Lenin jezik. Ferrante piše o svemu onome što smo zaboravili ili nerado vidimo – o dubokim razlikama, kao i tjeskobi i zanim­ljivosti suvremenog svijeta. U intervjuu koji je prije nekoliko godina dala New York Timesu na pitanje što bi čitateljice trebale naučiti iz njezinih romana, dala je zanimljiv odgovor kojim potvrđuje svoj feminizam: “Iskušenje opuštanja – bilo iz ljubavi ili umora, suosjećanja ili ljubaznosti – opasno je za žene jer u samo jednom trenu možemo izgubiti sve ono što smo dosad postigle.” U ime tih riječi, duboko vjerujem da je, ma koje god bilo pravo ime Elene Ferrante, samo žena mogla napisati sve te romane.

Livia Čveljo

Preporučujemo

Komentiraj

Novo