Kad prijateljstvu dođe kraj…

17/03/2020

Možda je izgorjelo u plamenu drame i suza, a možda su vam se putevi kroz godine jednostavno odvojili. Kako god bilo, završetak velikog prijateljstva zna boljeti više od bilo kakvog prekida pa je onda besmisleno da o tome baš nikad ne razgovaramo. Četiri djevojke odlučile su razbiti tu tišinu i ispričati nam što znači završiti nekoć neuništivo prijateljstvo.

Frendica kojoj sam pobjegla

Poput Dustina, Lucasa, Willa i Mikea iz serije “Stranger things”, cijeli sam život vjerna istoj onoj grupi prijatelja s kojom sam odrasla. Unatoč odrastanju i školovanju na različitim mjestima, dugo se vremena činilo kao da nas baš ništa ne može rastaviti. Onda sam krenula u srednju školu i, poput svake tinejdžerice, silno sam se trudila uklopiti u novu okolinu i svijet oko sebe, a u tome mi je posebno pomagala moja nova prijateljica Dina. Nije prošlo predugo prije nego smo se Dina i ja zbližile toliko da je postala prva osoba u mom životu vrijedna ulaska u našu malu nerazdvojnu grupu. Trebalo je samo par dana uzbudljivog ženskog putovanja prije nego je Dina i službeno prihvaćena kao šesta članica. Onda je na red stiglo odrastanje. U trenutku kad je pronašla novog dečka, a onda počela tražiti novu kuću, osjetno sam pala na njezinoj ljestvici prioriteta. Početak kraja dogodio se u grupnoj poruci na WhatsAppu. Počelo je od jedne frendice koja je izjavila kako se više ne želi družiti s njom zbog nedostatka zajedničkih interesa, a druge su je ubrzo podržale. Iskreno, nisam željela prekinuti odnose s Dinom, ali sam se bojala da je to jedina ispravna odluka želim li i dalje ostati vjerna svojim najbližima. U nedostatku boljeg načina, napisala sam joj podužu poruku u kojoj detaljno objašnjavam svoje stavove, a onda u panici blokirala njezin broj tretirajući ju poput neuspjelog Tinder spoja. Godinama kasnije, u sandučiću sam primila njezino pismo. Napisala mi je kako joj je žao zbog svega te kako je bila previše opsjednuta nebitnim stvarima zbog kojih je zapostavila one ljude do kojih joj je doista bilo stalo. Osjetila sam ogromnu knedlu u grlu. Unatoč golemoj nostalgiji za našim prijateljstvom, Dina mi kroz godine doista nije nedostajala. Shvatila sam kako smo dvoje previše različitih ljudi i kako se među nama dogodilo upravo ono što se i trebalo dogoditi. I danas osjećam golemu krivnju zbog načina na koji smo ju tretirale. “Ghostati” frendicu bilo je kukavički i nešto što više nikada neću ponoviti.

Frendica koja je otišla

“Ona je moja osoba. Ona osoba koja će mi pomoći i u mojem najgorem zločinu. Ona koja bi mi pomogla sakriti nečije tijelo.” Tako sam godinama opisivala svoju prijateljicu Petru s kojom sam se u trenutku povezala na nekoj potpuno ludoj razini. S Petrom sam dijelila svoje najbolje, ali i najteže trenutke. Rame uz rame koračale smo u svaki nepoznati kutak ovoga svijeta. Čvrsto me držala dok smo mopedom jurile obalom Šri Lanke. Zajedno smo spavale pod borovima nakon prejedanja svježe uhvaćenom ribom u Portugalu… Onda se dogodio taj dan. Usred posebno teškog i dramatičnog prekida s tadašnjim dečkom, uslijedio je prekid s Petrom. Bez upozorenja i bez ikakvih odgovora na moje poruke, naša je priča naglo završila. Unatoč ogromnoj boli koju sam osjećala, s tim sam se prekidom nosila na jednaki način kao i sa svim dotadašnjim - uz pozamašnu količinu druženja sa svojim psihoterapeutom, do čitanja i uzimanja vremena za sebe. A onda se moj zaluđeni mozak naglo razbistrio. Žena koja je godinama bila moja obožavana “najbolja prijateljica” prema meni se zapravo odnosila identično kao i svi moji dosadašnji partneri: uglavnom nedostupna i vječno distancirana i to u savršenoj mjeri kako ne bi bila očita, ali dovoljno da u svakom trenutku može pobjeći, osim ako od mene ima nekakve koristi. Ona koja ne odgovara na pozive osim ako se stvari odvijaju prema njezinim uvjetima. Drugim riječima, Petra je oduvijek planirala pobjeći. Bilo je samo pitanje vremena kada će to i učiniti. U retrospektivi shvaćam da je naše prijateljstvo u mnogočemu bilo toksično i puno crvenih zastavica koje su me upozoravale na ovakav događaj. Okružena nizom novih prijatelja, shvaćam kako je pravo prijateljstvo ono u kojemu svakodnevno razmjenjujemo ljubav i potporu što moj život čini sretnijim i potpunijim. Za mene je to definicija pravog prijatelja i sretna sam što ih danas imam i više nego dovoljno.

Frendica koju sam ostavila

Prekid prijateljstva koje mi nije odgovaralo bila je najbolja stvar koju sam ikad učinila. Moja sada bivša frendica Maja bila je naporna i posesivna i osoba kojoj sam dopuštala da me tretira daleko gore od ijednog partnera s kojim sam bila. Mislila sam da će me, “izdržim li” prijateljstvo s njom, život nekako nagraditi. Trebalo mi je predugo kako bih shvatila da bi prijateljstvo trebalo biti oslobađajuć i ugodan odnos, a ne obaveza. Naši su počeci, poput većine, bili poprilično idilični. Tu i tamo slušala sam njezine priče o ljudima koji su je izdali. Zaluđena izmišljenom verzijom idealne frendice, ignorirala sam upozorenja koja se nisu prestajala nizati. Ta su upozorenja dolazila u obliku niza ljubomornih poruka nakon svakog druženja s ljudima koji nisu bili ona. Dok su svi ostali ljudi shvaćali težinu neprestanog žongliranja poslom, obitelji i prijateljstava, Maja je uvijek pronalazila načine kako bi moju zauzetost shvaćala kao osobni napad. Preseljenje u drugi grad bila je idealna prilika da jednom zauvijek prekinem odnos koji se s godinama pretvorio u moju najgoru noćnu moru. Prestala sam joj svakodnevno slati poruke istovremeno razmišljajući o tome na koji ću joj način reći da je našem prijateljstvu stigao kraj. Nakon što sam joj objasnila svoje stavove, uslijedio je ultimatum: “Ili smo najbolje prijateljice ili uopće nismo prijateljice.” Osjetila sam olakšanje. Rekla sam joj da mi treba prostora i bila je to posljednja poruka koju smo ikad razmijenile. Iako čvrsto vjerujem da je Maja doista dobra osoba, naša je kombinacija podsjećala na bombu koja će eksplodirati svaki čas. Unatoč svemu, puno sam naučila iz našeg odnosa. Štoviše, čvrsto vjerujem u to kako me prijateljstvo s Majom pretvorilo u još bolju prijateljicu onima koji su još uvijek u mom životu.

Prijateljstvo koje se ugasilo

Ne završavaju sva prijateljstva s nožem u leđima, burnom svađom odnosno letenjem tanjura po sobi. Ponekad je odrastanje sve što je potrebno, a tako je završilo i moje veliko prijateljstvo; bez suza i tantruma i s jednim pomalo neugodnim telefonskim razgovorom. Moje prijateljstvo s Nikolinom započelo je onda kad smo još obje imale dovoljno snage za partijanje svakog vikenda ili mamurne nedjelje uz hladne ostatke pizze i reprize naših omiljenih serija. Do današnjeg dana nisam sigurna što se promijenilo i zašto je naš odnos odjednom počeo pucati, ali njezin mi je smisao za humor odjednom prestao biti smiješan i postao pomalo neugodan. Količina informacija koju je dijelila sa mnom o sebi, ali i drugima s vremenom je postajala sve neprikladnija, a njezin jezik sve oštriji. Stvari su mi postale jasnije u trenutku kad sam na spomen njezinog imena počela osjećati ozbiljnu anksioznost. Njezina kontinuirana negativnost prema svima oko sebe u njezinoj je glavi zvučala poput nevinih viceva koje ja jednostavno nisam shvaćala. Unatoč svemu, Nikolina je prema meni bila sve samo ne zločesta i to je naš prekid činilo mnogo težim. Ipak, nisam mogla ne zapitati se je li to doista osoba koju želim u svom životu. Kada me prvi put pitala zbog čega sam se udaljila od nje, odgovorila sam joj iskreno: “Stvarno ništa. Bar ne meni.” Problem je bio u tome što njezina drskost nije trebala biti usmjerena prema meni da bi mi smetala. Ipak, neupitno je kako su nas godine promijenile dovoljno da se udaljimo jedna od druge. Da smo se upoznale nekoliko godina kasnije, vjerojatno nikada ne bi bile prijateljice. Ono što je bitno znati je da, za razliku od obitelji, prijatelje ipak možemo birati i ovaj prekid, baš kao nijedan, nije nešto zbog čega bi se itko trebao osjećati loše. Naposljetku, sve je to dio odrastanja.

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj