Sutradan žena: Hoćemo prava, a ne cvijeće!

07/03/2018

Kako je moguće da ministri i njihovi pomoćnici 2018. izjavljuju da ženama ne možemo povjeriti ništa ozbiljno jer ih estrogen čini ćudljivima, da u Zagrebu postoje 1032 ulice nazvane po muškarcima i samo 66 po ženama te da se Dan žena pretvorio u hibrid između Dana majki i Valentinova. I kako tome konačno stati na kraj?

Prošle godine za Dan žena u Novom listu objavljena je kolumna Predraga Lucića pod naslovom “Međunarodni sutradan žena”. To je ono u čemu je Lucić bio nenadmašan – da u jednoj maloj kombinaciji riječi, jednom stihu, sintagmi ili naslovu sažme svu težinu i snagu poruke koju želi poslati. Taj “sutradan” iz naslova i teksta sadrži cijelu povijesnu istinu koja je “službeno” na snazi još od 8. ožujka 1857., kad su žene, tekstilne radnice u New Yorku, prvi put izašle na ulicu boreći se za svoja prava, a sudeći prema recentnim zbivanjima koja definiraju odnos prema ženama u Lijepoj Našoj, ravnopravnost žena i dalje možemo očekivati uvijek sutra, odnosno – malo sutra.

Nedavno smo imali priliku čuti dužnosnika jednog ministarstva kako umno lamentira o ženskim hormonima. Kao da je vrsni endokrinolog a ne violinist, gospodin se potrudio svekolikoj hrvatskoj javnosti objasniti kako hormoni i menstrualni ciklus utječu na ponašanje žena, a smisao njegova izlaganja svodi se na to da su žene, sa svim tim biološki uvjetovanim promjenama raspoloženja, nesposobne za “ozbiljne” zadatke. Ne možemo im povjeriti ništa zahtjevno jer ih taj estrogen čini ćudljivima pa je najbolje da se drže štednjaka, kućanstva i majčinstva jer tamo ne mogu napraviti veliku štetu. Žena je žena i zna se čemu je “namijenjena”, a hormoni su najbolji dokaz da su vjera i tradicija u pravu kad ženi nalažu da se ne miješa u te uzvišene muške posle za koje biološki nije sposobna.

Čini se da se i jedna ministrica – i to baš ona zadužena za obitelj – slaže s tim priučenim endokrinologom jer na aktualni slučaj zlostavljanja i obiteljskog nasilja reagira rečenicom: “Tako vam je to u obitelji.” Jer, dakako, zna se kako to “u obitelji ide”: muž je glavni, on se bavi ozbiljnim poslom zbog kojeg ponekad mora biti neraspoložen, nervozan i agresivan, a ženin je zadatak da to razumije i podnosi te da podmetne leđa, glavu, uho ili bilo koji drugi dio tijela koji glava obitelji s pravom dohvati. Nije on kriv što je obdaren testosteronom, a ona tek estrogenom – tim slabo cijenjenim hormonom koji su joj Bog, država i biologija namijenili.

Druga ministrica izjavljuje da govor o hormonima njezin savjetnik nije održao kao dužnosnik ministarstva nego kao član svoje stranke – kao da je važno koja mu institucija daje za pravo kad ga sve institucije koje predstavlja podržavaju sve dok ne osude taj govor.

Opasna ravnopravnost

g                         

No ne treba se previše čuditi što nam ministri i njihovi savjetnici tako olako javno ponižavaju žene kad dobar dio društva, uključujući i državni vrh, ne osuđuje ni omalovažavanje žena ni nasilje nad njima. Samo u posljednje vrijeme svjedočili smo kako dva visoka državna službenika – jedan ministar i jedan župan – ostaju u foteljama nakon što su ih supruge optužile za zlostavljanje i obiteljsko nasilje. U svijetu kojim vlada patrijarhalna ideologija muškarcima se oprašta ako su bili “malo zločesti” jer “tako je to”, eto, u obitelji, u društvu, u državi, na cijeloj kugli zemaljskoj – pa tko smo mi da mijenjamo ono na što su se svi već lijepo naviknuli te što je uobičajeno otkad je svijeta i vijeka. 

A naviknuli smo se na puno toga što jasno pokazuje da se i mimo ovakvih ispada ili ekstrem­nih slučajeva o kojima svjedoče modrice na tijelu i ožiljci na psihi, žene sustavno minorizira i gura u zapećak kao građanke drugog reda. Jer najveći se posao vezan uz obezvređivanje žena odvija neprimjetno, zapakiran u celofan prešućivanja, ignoriranja i zataškavanja stvarnih postignuća i sposobnosti žena – i u medijima i drugdje. 

Trebali bismo se zapitati zašto nam je, primjerice, dobro poznato tko su vrsni hrvatski kuhari, a ne znamo koje su žene u tome jednako dobre. Zašto su nam svima u uhu imena priznatih hrvatskih pijanista ili znanstvenika, a ne i žena koje briljiraju u tim područjima. Zašto su u glazbi uglavnom muškarci priznati kao autori, a žene tek eventualno kao izvođačice njihovih pjesama. Zašto su u udžbenicima na ilustracijama ili fotografijama žene uvijek prikazane uz štednjak ili u ulozi majki, a muškarci u ozbiljnim zanimanjima – kao istraživači, znanstvenici, menadžeri ili astronauti. Zašto su u glavnom gradu Hrvatske 1032 ulice ili trga nazvani po nekome muškarcu, a tek 66 ulica po nekoj ženi. 

E pa zato što je davanje ženama na važnosti izvan konteksta ljepote, mode, domaćinstva i majčinstva iznimno nepoželjno jer bismo mogli doći do opasnog zaključka da su ravnopravne muškarcima.

Cvijeće cvijeću?

Zato se, primjerice, nakon sjednice Hrvatskog sabora piše što su zastupnici rekli, a što su zastup­nice odjenule. U medijima je vijest kad neka žena promijeni frizuru, ostane trudna ili ima novu ljubavnu vezu, a ne njezina profesionalna postignuća. Kad netko u svijetu celebrityja stupa u brak, novine su pune naslova kako je vrli muž “uzeo svoju dugogodišnju djevojku za ženu”, kao da je odluka o stupanju u brak bila njegova i kao da joj se napokon, eto, smilovao napravivši joj veliki ustupak time što je ozakonio njihovu vezu. Otvorimo li bilo koji portal ili novine, naći ćemo gomilu “vijesti” o tome koje žene imaju celulit, koje su dobile ili izgubile kilograme, koje su trudne ili su rodile, koliko stoji njihova najnovija torba i s čim su je iskombinirale, kojoj se vide bore, a koja odlično izgleda za svoje godine... Sve to u duhu svrstavanja žena “gdje im je mjesto” – u drugi, treći i peti red, u kategoriju ukrasa, iza svojih i inih muškaraca. Jer, kako kaže znamenita poslovica, iza svakog uspješnog muškarca stoji žena. Da, iza, tamo gdje se ona o njemu tako dobro brine da je on mogao postati uspješan. 

Ne znam za vas, ali ja sam zabrinuta. Bojim se da bi Clara Zetkin i Rosa Luxemburg bile jako razočarane da mogu vidjeti kako danas stvari stoje s onim što su one počele davne 1910. godine. Čak je i taj dan koji su nam osigurale, jedan jedini u godini koji nam je trebao služiti kao podsjetnik na sve ono što su žene dosad postigle i pogotovo na sve ono što bi još morale postići, izgubio ideološku snagu kad se pretvorio u hibrid između Majčina dana i Valentinova zbog običaja da muškarci na Dan žena iskazuju svoju naklonost “slabijem spolu” kupujući nam – cvijeće. Cvijeće cvijeću, naime. Jer i žena, baš kao i cvijeće, više-manje služi samo za ukras. 

Čini mi se da je doista došlo vrijeme da, barem za Dan žena, počnemo odbijati cvijeće te tražiti poštovanje, uvažavanje i ravnopravnost koja ne postoji samo na papiru. Inače jedna drugoj, umjesto Dana žena, opet možemo čestitati tek Lucićev lucidni Sutradan žena, onu ideološku borbu koja nikad nije ostvarila pravu pobjedu. Ili uzeti dodatnu dozu estrogena kako bismo postale dovoljno neuračunljive da nam sve postane svejedno – pa čak i to kako nas tretiraju

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo