Pretvorite samoću u najbolju prijateljicu

15/01/2019

Ako je istina da oni koji znaju biti sami imaju veći kapacitet za ljubav, prijateljstvo i kreativnost, vrijedi iskušati čari osame...

Pozvali su me nedavno da na jednoj filozofsko‑književnoj tribini govorim o usamljenosti, samoći i osami. Iako rječnik našeg jezika ta tri termina gotovo izjednačava, to nije ni izbliza isto. Najjednostavnije bih to razlikovala ovako: usamljenost je osjećaj, samoća stanje, a osama odluka. Od to troje, samo je usamljenost neizbježno negativna. No usamljenost nije osjećaj poput drugih. Zanimljivo je, recimo, da je to jedini osjećaj koji se ne vidi. Na nečijem licu primijetit ćemo osjećaj straha, iznenađenosti, radosti, bijesa, gađenja, pa i zavisti, ali ne i osjećaj usamljenosti. Možda zato što je to i jedini osjećaj koji izaziva sram pa smo razvili mimikriju njegova skrivanja. Poseg­nemo li duboko u vlastito sjećanje, teško da ćemo se sjetiti ikoga tko nam je rekao: “Usamljen/a sam.” Čovjek to teško priznaje i samome sebi. Zašto? Zato što je usamljenost neka vrsta poraza – ne samo u smislu da smo podbacili u socijalnim odnosima, nego i osjećajem usam­ljenosti na neki način priznajemo da naša sreća ovisi o drugima. Sram pojačavaju i očekivanja okoline da ispunimo svoje društvene uloge. U tome su žene puno gore prošle jer društvo muškarca samca doživljava kao šarmantnog poželjnog neženju, a ženu koja se do određene dobi nije udala i ostvarila svoju “biološku funkciju” označava se terminima koje ovdje neću upotrijebiti da ne podržim taj oblik diskriminacije.

sdsdsdds

Jednu moju junakinju, Patriciju iz drame “Umri ženski”, toliko već izbezumljuju pitanja okoline o samačkom statusu da u nekom trenutku, kako bi si olakšala život, izmisli partnera. Ne samo da je za druge kreirala cijeli njegov profil, obiteljsko naslijeđe i priču o tome kako su se upoznali, nego i sama, u trenucima kad je navodno s njim, natoči vino u dvije čaše i onda razgovara sa svojim fiktivnim Borisom, odnosno s njegovom čašom. Slično se ponaša i Katarina, glavna junakinja mog “Susjeda”, koja kuha za dvoje iako živi sama, a onda drugi obrok anonimno ostavlja pred vratima svom nesuđenom Ozrenu. Te dvije junakinje su – kao i mnogi ljudi koje poznajemo – usamljene. Ako postoji i jedan razlog zbog kojega bi se usam­ljeni ljudi trebali sramiti tog osjećaja, onda je to samo onaj da usamljenost dolazi u kompletu s priznanjem da nismo u stanju sreću pronaći u sebi nego ona ovisi o drugima – o tome je li netko prisutan u našem životu ili nije.

U samoći rastemo

Švedski filozof Svendsen u knjizi “Filozofija usam­ljenosti” pokušao me uvjeriti da jedino ljudi koji su kadri osjećati usam­ljenost mogu voljeti i biti prijatelji. Nisam mu baš povjerovala. Istina je, doduše, da usamljenost podrazumijeva čežnju za drugima, a ako čovjek osjeća potrebu za drugim ljudskim bićem, onda ima i kapacitet za uzajamnost, koji je u slučaju usamljenog čovjeka nerealiziran. No čvrsto vjerujem da ljudi koji nisu usamljeni kad su sami imaju još veći kapacitet za dijeljenje. Osoba koja zna biti sama sa sobom mnogo je bolji kandidat i za prijateljstvo i za ljubav jer neće od druge osobe očekivati da joj ispuni život i da mu smisao. U tom grmu leži zec. Nitko ne bi smio nositi teret te odgovornosti. Nitko ne bi smio biti odgovoran za tuđu sreću, iako itekako može biti zaslužan za nju. Svatko bi prvo trebao naći i zavoljeti vlastiti sadržaj, a tek ga potom udruživati s drugima. A to se najbolje obavlja u samoći. Veliki mislioci, pisci i filozofi ispisali su mnogo pohvala samoći i osami. Byron je, primjerice, tvrdio da je samoća stanje kad smo najmanje sami. Nietzsche ju je nazivao domom i smatrao da pomaže čovjeku pronaći ono što je izgubio u kontaktu s drugima. Cioran je zapisao da nema veće sreće nego kad čuje kako njegova samoća raste u tišini. Schopenhauer je tvrdio da čovjek može biti svoj i slobodan jedino u osami i da bi mladima glavni predmet učenja morao biti taj da nauče podnositi samoću jer je ona izvor duševnog mira. No u vezi s tom samoćom postoji jedan paradoks – čovjeku bez bogatog unutarnjeg života iznimno je teško prepustiti se osami, a baš je osama preduvjet za bogat unutarnji život. Duboko vjerujem da postoji mnogo ljudi koji nisu otkrili svoj kreativni ili neki drugi potencijal samo zato što ih samoća plaši i što joj se povremeno ne znaju prepustiti. Nietzsche je rekao jednu prekrasnu rečenicu u kojoj je sažeta esencija ove teme i ono što bismo iz nje mogli naučiti: “U samoći raste ono što u nju donesemo.” I doista, donesemo li u svoju samoću – bez obzira na to jesmo li se u njoj zatekli svojom voljom ili zbog životnih okolnosti – osjećaj usamljenosti, iznevjerenosti i napuštenosti, oni će u samoći narasti još više. Donesemo li u nju stvaralački impuls, nešto kreativno, to će u njoj narasti do neslućenih razmjera. To tvrdim na temelju iskustva iz prve ruke jer sam oba ta stanja iskusila. Dok sam u samoću donosila samo tugu, ta je tuga rasla do nepodnošljivosti. Kad sam u samoću donijela ideju o pisanju, koliko god stidljiva u početku bila, “posljedica” je bila tristotinjak stranica prvog romana – a onda i svi oni kasnije.

Veliki zanos

No ipak, da bi osama bila pozitivno iskustvo, nužno je moći se vratiti među ljude. To je jako lijepo formulirao švicarski znanstvenik, filozof i pisac Ritter von Zimmermann još u 18. stoljeću, napisavši da se mudrost nalazi na pola puta između svijeta i osame. Kad bismo svi znali naći tu ravnotežu, usamljenih na ovom svijetu ne bi bilo. Prijateljstvo i ljubav svakako su dobar lijek protiv usamljenosti. Naravno, ljubav je mnogo zahtjevnija kad je riječ o dijeljenju identiteta jer prijateljstvo traži samo dio nas, a ljubav zahtijeva da joj se potpuno predamo. Ljubavni odnos koji podrazumijeva pripadanje drugoj osobi, ili, okrutnije rečeno, međusobno posjedovanje, postaje neka vrsta zatočeništva – za razliku od prijateljstva koje zadržava pravo na identitet u jednini. No iako je prijateljstvo jednostavnije rješenje protiv usamljenosti, ono na ljestvici emocionalnih vrijednosti nema dovoljno “mjernih jedinica osjećaja” da bude dostojna zamjena ljubavi. Svi ipak želimo onaj zanos na koji su nas pripremale priče o velikim ljubavima iz književnosti, filma, glazbe, iz formulacija koje datiraju još od Platonove “Knjige o ljubavi” – o traženju svoje polovice, o srodnoj duši, o sreći dok nas smrt ne rastavi. Ljubav je predivna, prijatelji su blagoslov, ali čovjek ipak mora znati da je on jedina osoba koja sa sobom provodi cijeli život – od rođenja do smrti. Svi drugi, koliko god ih voljeli, zadrže se u našem životu samo jedan odlomak vremena. A da bismo s tom jednom jedinom osobom koja s nama provodi cijeli naš život bili u dobrim odnosima, da bismo tu jednu osobu pripremili i na voljenje i na prijateljstvo i na razdoblja jednine – moramo s njom povremeno biti sami. U tišini u kojoj raste ono najbolje što u nju donesemo.

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo