Prekinimo šutnju

09/01/2019

Šutnja o “ženskim stvarima” koju je prekinula jedna saborska zastupnica prerasla je u pokret u kojem su žene progovorile o "onome o čemu nije pristojno govoriti", poput menstruacije ili kiretaže.

Dugo se u javnosti nije diglo toliko prašine kao oko “nezgodne” replike zastupnice Ivane Ninčević Lesandrić ministru zdravstva Milanu Kujundžiću. Ivana je pred Saborom - a to znači i pred cijelom nacijom - ispričala svoje traumatično iskustvo s kiretažom na kojoj je završila zbog spontanog pobačaja: nakon što su joj vezali ruke i noge, maternicu su joj strugali naživo, bez anestezije. Ministar ju je odmah optužio da govori neistinu jer se “u hrvatskim bolnicama to tako ne radi”, a predsjednik Sabora opomenuo ju je da njega dovodi u neugodnu situaciju iznoseći na zasjedanju Sabora svoju intimnu priču. Zastupnica se usudila progovoriti o “onome o čemu se ne govori”, o intimnim “ženskim stvarima” koje bi trebale ostati zakopane ispod debelih slojeva tisućljetne kolektivne šutnje, a moćni saborski muškarci reagirali su spontano, ne shvaćajući da se lavina reakcija javnosti već zakotrljala i da će u toj priči završiti kao negativci. Nisu to očekivali jer što ima normalnije i prirodnije od toga da se zataška i prešuti sve što ima bilo kakve veze sa “ženskim problemima”.

eed2ac13a2b9756d5262a4beab2892a170666dee_0012a2f63c49e48b6a72cee61741ce5fa307ab6c_articlemain
     
Zdravo za gotovo
Nevjerojatno je kako nesvjesno pristajemo na iskrivljene društvene obrasce kojima nas uče odmalena i kako uzimamo zdravo za gotovo stvari koje žene stavljaju u potlačeni položaj koji treba prešutjeti.
Zapitamo li se kad smo prvi put čuli kako su muške genitalije strašno osjetljive, svi ćemo doći do toga da su nas o tome obavijestili još u ranom djetinjstvu. Na satu tjelesnog, u parkiću, na plaži - znalo se da svi moramo jako paziti da neka lopta ili kakav drugi rekvizit ne odleti dečkima među noge jer onda slijedi strašna drama. Padanje na pod, previjanje od boli s rukama među nogama i pogledi sažaljenja svih koji tome svjedoče. Kad bi se tako pogođen dječak/mladić/muškarac napokon pridignuo, svi bi mu bili pri ruci. Preživio je i sad ga treba utješiti, potapšati, odati mu priznanje za nezamislivu bol koju je pretrpio. Što su menstrualni grčevi, kiretaža naživo ili trudovi prema toj boli koju mora podnijeti muškarac kojemu je lopta doletjela na sveto mjesto? Ništa. Sitnica. Ako baš i nije sitnica, svakako je treba svesti na sitnicu da joj netko ne bi dao previše važnosti.
Prisjetimo se kako su nam sve “pomagali” da ne kompliciramo previše oko boli koju moramo podnijeti. Prijekorni pogledi ako tražimo poštedu na satu tjelesnog jer imamo menstruaciju. Izrugivanje s PMS-om u vicevima i pričama o tome kako su žene u tom razdoblju nemoguće i kako pretjeruju žaleći se na svoje “izmišljene” tegobe koje su im zapravo samo isprika za neobavljanje svakodnevnih zadataka. To je sve imalo zajednički naziv “ženski problemi” - jer žena koju nešto boli ili je privremeno onesposobljena za držanje tri zida kuće zapravo je problematična. Menstruacija je čak, zahvaljujući svim “sramotnim” neugodnostima koje izaziva, dobila i nadimke koji su se konspirativno došaptavali: dobila je stvari; ima mengu; stigla joj je tetka iz Rusije. Tetka iz Rusije mogla bi biti uvrštena u antologiju zataškavanja prirodnih procesa u ženinu tijelu, ako takva ikad bude napisana. A kad bi stigla tetka iz Rusije, trebalo se nagutati tableta, prešutjeti bol i sve druge nuspojave koje dolaze s tim da ne bismo slučajno dovele nekoga u nelagodan položaj spominjući krv, tampone ili uloške koji nisu izdržali.
Nadalje, daleko je jednostavnije da mi gutamo hormone zbog kontracepcije, umećemo si dijafragmu ili tražimo od ginekologa da nam ugradi spiralu kako se muškarac ne bi morao inkomodirati u svom užitku - jer užasna je trauma kad on mora navući prezervativ ili prekinuti snošaj. Kad nam dođe vrijeme za trudnoću i porođaj, odmah nas obavijeste kako su naše bake same rađale u polju i “ništa im nije falilo”. Dan nakon porođaja već su na tom polju opet radile, pa što mi imamo cmizdriti ili zanovijetati. “Ma sve se to zaboravi”, glavna je rečenica kojom nam najavljuju trudove, porođaj i šivanje naživo, a žene koje se izbore za epiduralnu anesteziju ogovara se kao mimozice koje ne znaju junački trpjeti bol. I da, doista se sve to zaboravi - što prije, to bolje, jer nisu “ženski problemi” ono o čemu se govori. To se jednostavno gurne pod tepih.

Pravo na sućut
Zato je Ivana Ninčević Lesandrić junakinja dana. Hrabro je podsjetila svekoliku javnost da imamo maternicu i da se često podrazumijeva da ta maternica - iako nijedan život ne može početi bez nje - u hrvatskom zdravstvu ne zaslužuje nimalo anestetika kad je treba podvrgnuti medicinskom zahvatu. Ivanin primjer slijedile su stotine drugih žena koje su ispričale svoja traumatična iskustva iz bolnica. Porođaji tijekom kojih medicinsko osoblje opominje rodilju da nije tako plakala dok se seksala, zluradi komentari na ginekološkim pregledima, zahvati bez anestezije, ušutkavanja i vrijeđanja u najosjetljivijim i najbolnij­im trenucima bespomoćnosti u kojima žena treba pomoć i podršku, a ne ponižavanje. Šutnja koju je prekinula jedna saborska zastupnica prerasla je u pokret nakon kojega teško da će još koja kiretaža u hrvatskim bolnicama biti obavljena bez anestezije.
No svjedočanstva žena koje su progovorile u kampanji “Prekinimo šutnju” ukazuju na tužnu činjenicu iz druge riječi naslova kampanje. Naime, nisu to samo žene koje su progovorile nego i žene koje su prije toga dugo šutjele. Šutjele su dok su ih neprimjereno pipkali na ginekološkim pregledima, šutjele su kad su im nakon porođaja ljuštili posteljicu i šivali rodnicu bez anestetika, šutjele su kad su ih opominjali da je dojenje pred drugima neumjesno, šutjele su kad su im govorili da samo trebaju stisnuti zube i istrpjeti, šutjele su nakon svakog poniženja ili boli jer su i same vjerovale da je takva ženska sudbina, da je njihova utroba instrument kolektivnog stida i srama, da je najbolje da nikoga ne dovode u neugodnu situaciju stavljajući svoje tijelo u kontekst koji nema veze s oku ugodnom golotinjom u čipki koja će poslužiti za ukras, reklamu, golicanje muške mašte ili povećanje broja klikova na nekom portalu. Ta šutnja pokazuje koliko se duboko ukorijenio stid ženske intime koji nam je društvo usadilo i koliko nam je prirodan osjećaj krivnje i grižnje savjesti ako nismo propatile svoje u tišini, ne izazivajući sablazan pričom o svojim “ženskim problemima”.
E to je ono na čemu moramo raditi - pobrinuti se da i drugi prihvate činjenicu da naše tijelo nije samo ono koje se pojavljuje u maloj crnoj haljini i na štiklama nego i ono koje svako malo krvari, ima kontrakcije, ciste, miome, policistične jajnike, upale rodnice, dermoide i hemeroide. I da u tim ranjivim stanjima treba svoje pravo na sućut, razumijevanje i - katkad malo anestezije. ■

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo