O mamama sve naj… bolje

08/03/2019

Jedini zajednički nazivnik svih definicija odnosa majki i kćeri može biti samo onaj da je taj odnos jednostavno – kompliciran.

MVJedna od najmilijih anegdota s majkom mi je ona s tortom. Kad je moj sin imao godinu dana, zamolila sam je da mi pošalje recept za rođendansku tortu koju je baka pravila mome tati, a onda kasnije naša mama nama. Iako nisam sklona pečenju kolača, mislila sam kako bi bilo neumjesno prekinuti lijepu obiteljsku tradiciju pa sam se odlučila potruditi da je održim. A i stvarno bi bila šteta da ta divna torta, s puno badema u biskvitu i kremom od kave, nestane s jelovnika novih generacija naše obitelji samo zato što se nisam usudila
pokušati. Krema se dugo kuha na pari, mekoća biskvita ovisi o strogo zadanom redoslijedu
dodavanja sastojaka, miješanja i pečenja, ali toliko sam puta gledala i baku i mamu kako je
prave da sam znala da ne mogu toliko pogriješiti da bude nejestiva. Imala sam tada dvadeset i osam, jednogodišnji majčinski staž i desetak godina kulinarskog iskustva. Jedna torta trebala bi biti doslovce piece of cake. Samo trebam recept, koji mi je mama rado ispisala i poslala.
Kad je recept stigao, shvatila sam da me moja mama ne smatra baš tako odraslom kako sam se sama osjećala. Naime, u uputama je, između ostalog, stajalo: Kad ispečeš biskvit, pusti ga da se ohladi, a onda ga prereži – VODORAVNO.
Vodoravno?!? Zar mama doista misli da postoji mogućnost da bih biskvit prerezala okomito pa će tom preciznom uputom spriječiti katastrofu? Ima li neki manje poražavajući razlog zbog kojeg se riječ vodoravno našla u tom receptu? Nazvala sam mamu s nadom da ću ga čuti, ali, naravno, nije ga bilo. „Pa rekla si detaljno“, pravdala se ona, a ja sam se od njezine sumnje u moje slastičarske sposobnosti tješila mišlju da nam, ako ništa drugo, ostaje anegdota koju ćemo prepričavati s koljena na koljeno. Dogodi li se da netko posumnja u njezinu vjerodostojnost, uvijek je mogu crno na bijelo dokazati jer taj recept još uvijek čuvam – ne samo kao dokument maminih sumnji u moje sposobnosti, nego i kao neku vrstu priručnika što nikako ne smijem učiniti svome sinu kad jednoga dana od mene zatraži neki recept.

profimedia-0166548615

Mašnica ili čvor

Torta je ispala super, ali moje slastičarsko samopouzdanje unatoč tome splasnulo je kao da mu fali praška za pecivo. I ne samo slastičarsko. Iako sam prije tog događaja toliko puta već čula ili čitala o tome kako svojim roditeljima uvijek ostajemo djeca, voljela sam tu prognozu smatrati samo teorijom. Naravno da je ona biološki točna. Imali mi deset, trideset ili pedeset – činjenica da nam je netko roditelj i da smo mi nečije dijete nikad se ne mijenja. No ipak, računamo da će roditelji s vremenom primijetiti da smo – odrasli. Da će, s povjerenjem u sve što smo usvajali dok su nas učili govoriti, pisati, odijevati se ili peći kolače, smatrati ne samo da smo osposobljeni za samostalan život, nego i da bi jednoga dana i oni od nas mogli ponešto naučiti. Danas znam da su ta moja očekivanja bila, kad je majka u pitanju, najblaže rečeno – odvažna. Mogu ja skuhati milijun obroka, ispeći na stotine torti, objaviti dvadeset romana, sastaviti sama ne znam koliko komada namještaja iz Ikee i herojski se nositi s ovim ili onim životnim iskušenjima, a moja će me majka i dalje podsjećati da treba zaključati stan kad izlazim ili da friško kupljeno meso treba staviti u frižider.
Bez obzira na to koliko smo svjećica na torti upravo ugasili, katkad nam se može činiti da se, kad je u pitanju odnos s majkom, nismo makli dalje od puberteta. Pogotovo ako smo kći. Psiholozi, psihijatri i sva sila stručnjaka desetljećima se trse proniknuti u tajnu kompliciranih odnosa majki i kćeri, ali nakon svih opservacija i istraživanja mogli su samo
doći do brojnih zaključaka koji nisu pravilo, do spoznaja koje se toliko razlikuju od slučaja do slučaja da jedini zajednički nazivnik svih definicija odnosa majki i kćeri može biti samo onaj da je taj odnos jednostavno – kompliciran.
Mi kćeri durit ćemo se jer ona neprestano ima neki prigovor na naš način života, na to kako se snalazimo u kućanstvu ili kako i koliko trošimo; ona će se duriti jer joj smeta što to nama smeta, jer ignoriramo njezine upute za uporabu života, jer imamo potrebu prkositi njezinom autoritetu – za koji se neke majke hvataju kao za jedino čvrsto životno uporište.
Ukratko, bez obzira na ljubav, izluđujemo jedna drugu. Ta pupčana vrpca dugo nije doista
prerezana, samo je pitanje hoćemo li je vezati u mašnicu ili u nerazmrsiv čvor.

profimedia-0188764229

Rezanje pupčane vrpce

Mnoge će od nas tek u tridesetima shvatiti koliko nam je majka oblikovala identitet i koliko su emocije, poruke i tretman koji smo od nje u djetinjstvu dobivali definirali naše odnose s drugima i općenito naše životne odabire. Kritizirajuće majke kojima pohvala ne prelazi lako preko usana odgojile su nesigurne kćeri koje u svim životnim odnosima vape za priznanjem i odobravanjem, vječno ljutite majke odgojile su kćeri koje ne mogu izraziti sebe i svoje stvarne potrebe, kćeri kontrolirajućih majki sve životne odluke donose prema majčinim afinitetima i očekivanjima, kćeri zanemarujućih majki kasnije će se u životu uvijek
prilagođavati tuđim raspoloženjima, a kćeri zavidnih majki nesvjesno će činiti sve da ne postanu uspješne. Zbog onoga što nam je majka u djetinjstvu uskratila, cijeli život možemo
osjećati produžetak emocionalne gladi i kroz razne odnose i situacije nastaviti tražiti potvrdu da smo vrijedne ljubavi i poštovanja.
Naravno, ima i ekstrema u drugom smjeru – prebrižnih i prezaštitnički nastrojenih majki koje svojoj djeci ne dopuštaju da odrastu, a rezultat je, primjerice, ona vaša prijateljica koja svaki dan provodi pokoji sat s mamom na telefonu izvještavajući je o tome što je jela, koga je sve srela i je li piškila i kakila.
Nije ni čudo da se psihoterapijske seanse najdulje zadržavaju na odnosu s majkom i da upravo iz tog odnosa pokušavaju iskopati uzroke svih kasnijih obrazaca ponašanja kojima
sabotiramo ili ograničavamo sebe.
No kad jednoga dana shvatimo odakle dolaze sve naše nesigurnosti i pogrešne predodžbe o vlastitim sposobnostima, i kad postanemo ono što u psihologiji zovu «unutarnji roditelj samome sebi», svoju sad već vremešnu majku počnemo doživljavati kao simpatično gunđalo na čije ćemo kritike i prigovore odmahnuti rukom, uputiti joj osmijeh pun ljubavi i napraviti po svome. Više nećemo vapiti za njezinim odobravanjem jer smo naučili prihvaćati i voljeti i sebe i nju – a to se dogodilo kad smo u emocionalnom smislu odrasli i prerezali onu pupčanu vrpcu kroz koju smo doživljavali sebe, odnose i svijet oko sebe.
Tada ćemo sa sigurnošću znati da je naša majka sve što ima veze s nama radila u najboljoj namjeri i iz čiste ljubavi, a da bismo je još bolje razumjeli, katkad će biti dovoljno da se sjetimo da je i naša majka imala – majku. Pa barem mi dobro znamo koliko je to komplicirano.

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo