Dame u nevolji

01/01/2018

Što se to dogodilo da se frajeri odmah paraliziraju kada pred sobom ugledaju uspješnu curu – sindrom straha od kraljice ili nešto drugo?

gSjedim jedne subote navečer u kafiću s prijateljicom glumicom te raspravljamo o tome kako nam se čini da nas se muškarci pomalo plaše. Obje imamo karijeru i u krugovima u kojima se krećemo zna se i tko smo i što smo, a iz prve smo se ruke već često uvjerile da je to mnogim muškarcima previše. “Muškarci vole dame u nevolji, a ne uspješne žene”, zaključi te subote moja prijateljica koja je, kao i ja, već doživjela anonim­ne virtualne pokušaje ostvarivanja kontakata od muškaraca koji bi nešto imali s nama – pod uvjetom da ne doznamo tko su. Onako, romantičnu tajnu vezu sa spisateljicom ili glumicom koja se svodi na poruke u inboxu ili, u najhrabrijoj varijanti, na telefonske razgovore. Sve može, osim susreta uživo. Kao da ih uspjeh fascinira izdaleka, a izbliza frustrira. 

“Evo, sad ću napraviti jedan eksperiment. Samo gledaj”, rekla je te večeri moja prijateljica i spremila upaljač u džep. Onda je izvadila cigaretu iz kutije i držala je tako nepripaljenu nehajno se osvrćući hoće li se naći netko tko će uskočiti i nije prošlo ni pola minute, pojavila se ispružena muška ruke s plamenom upaljača. “Hvala”, kaže moja prijateljica džentlmenu koji je priskočio u pomoć te mu se osmjehne i zatrepće u njegovu smjeru. Onako, trep-trep, ne po zakonu samovolje kapaka koji to ionako stalno sami odrađuju, nego koristeći ih kao oružje zavođenja. U znanstvene svrhe.

Eksperiment je uspio. Više nije vadila upaljač pa joj je pri sljedećoj cigareti, u stanju pune džentlmenske pripravnosti, opet uskočio te potom i pitao što ćemo popiti. Uz nekoliko ovlašnih opaski ispipavao je teren za razgovor pa nam se na kraju pridružio i naizmjenično nam pripaljivao cigarete, što mu je, čini se, bilo posebno zadovoljstvo. Očito je tip koji voli kad su dame u nevolji, tj. u bilo kojem obliku bespomoćnosti, kako bi on mogao preuzeti iskonsku mužjačku ulogu zaštitnika. Nije se to očitovalo samo u paljenju cigareta. Ponudio nam je i prijevoz do kuće ako smo pješakinje – i to dok još nije bilo ni govora o odlasku. Nije mu problem odbaciti nas kasnije, čisto da se zna. Kad je čuo da vozimo, ponudio je da nam organizira zamjenu ljetnih guma za zimske ako to još nismo učinile jer nemamo u životu muškarce koji bi se brinuli za takve stvari. Nije zgodno kad je žena sama, zaključi on, i ostane živ. Zahvaljujući nultom stupnju tolerancije na stereotipove, obrambeni mehanizam odmah je proradio.

Ne, hvala. Možemo mi to same. Mi smo neovisne žene koje same mijenjaju žarulje i slavine, premještaju namještaj, voze s jednoga kraja države na drugi i farbaju drvenariju. I već imamo provjerenog vulkanizera.

umjesto treptanja

U svom eksperimentu “dama u nevolji” nismo dogurale dalje od skrivanja upaljača i začas smo se vratile u prirodno stanje “možemo sve same”. Pa smo, umjesto da sastavljamo popis stvari za koje bi nam dobro došao muškarac – od iznošenja starog televizora s balkona do sastavljanja komode iz Ikee – skrenule razgovor na ono što nas inače zaokuplja – na kulturu, od koje i jedna i druga živimo. E tada je džentlmen posustao. Da se i jedna od nas kojim slučajem zainteresirala za njega kao potencijalnog partnera, sigurno bismo odmah izvisile. Jer, umjesto da trepćemo i glumimo krhkost i dražesno nesnalaženje na muškom terenu, mi udarile po analizi repertoara zagrebačkih kazališta i recentne književne produkcije, a pritom smo o svemu tome imale mišljenje. Džentlmen se nakon nepunih dvadeset minuta ispričao i otišao, sjetivši se dogovora koji je posve smetnuo s uma.

Takav slijed događaja ne samo da nismo doživjele prvi put nego je to i znanstveno potvrđena činjenica. Istraživanje varšavske Visoke škole ekonomije pod vodstvom Adama Karbowskog potvrdilo je ono što se smatralo stereotipom – muškarci bi radije otišli na spoj sa ženom koja im je samo fizički privlačna nego s onom koju su proglasili inteligentnom. Tim gospodina Karbowskog donosi i razloge za to: “Muškarce manje privlače žene koje su uspješnije od njih, a to je rezultat trenutačnog pomaka u njihovoj percepciji samoga sebe. Osjećaju se manje muževno kad ih žena nadmudri.” 

pusti, ja ću

I što sad s tim? Znači li to da moramo glumiti? Da se, želimo li muškarca u blizini, moramo praviti da malo toga znamo i da malo toga možemo same? Poznavajući sebe i svoju prijateljicu, trebao bi nam višemjesečni tečaj uvježbavanja glumljene nemoći i neznanja, a sigurna sam da bismo čak i nakon toga prije ili poslije uprskale stvar i pokazale svoje pravo lice. Čak i da nam uspije u fazi zavođenja, kad‑tad bismo morale svom osvojenom muškarcu reći: “Čuj, moram ti nešto priznati. Ono nisam bila prava ja”, osim ako ne mislimo dovijeka izigravati nesnalažljivu slatkicu.

Da ne bude zabune, nemamo ništa protiv nesnalažljivih slatkica. Ima dana kad im zavidimo i kad se ljutimo što nas nisu tako odgojili. Jer, voljele bismo i mi imati zaštitnika. Nekoga tko će reći: “Pusti, ja ću” kad treba ići u nabavu, organizirati večeru ili odvesti auto mehaničaru. Nekoga tko će nas zagrliti kad imamo loš dan – a nije da ih nemamo. Nekoga tko će nas osloboditi sindroma pretjerane samostalnosti. Vjerovali ili ne, znamo mi biti i nježne, slabe, izgubljene i bespomoćne, ali čini se da tu svoju stranu možemo pokazati samo muškarcu koji nam kapacitet mozga i određen stupanj snalažljivosti neće uzeti za zlo. Nekome s kim smo već dogurale do faze bliskosti a da pritom nismo morale izvoditi manevre svođenja sebe na ono što bi mu se moglo svidjeti. 

Uostalom, kakav je to muškarac kojega plaši inteligencija žene? Sigurno ne naš prototip princa na bijelom konju. Naš Mr. Perfect odvezao bi umjesto nas auto vulkanizeru i onda u povratku donio nešto za ručak kako ne bismo morale zbog kuhanja odložiti knjigu koju čitamo. I jako bi ga zanimalo što mislimo o Sartreovoj tvrdnji da samosvijest treba drugoga kako bi dokazala vlastito postojanje. A na pitanje što na nama najviše voli, bez oklijevanja bi ispalio: “Mozak.”

Dok se takav ne pojavi, i dalje ćemo same pripaljivati cigarete, a muškarce što zaziru od žena koje imaju soli u glavi rastjerivati pričom o književnosti i kazalištu. Naravno, uz nadu da postotak onih drugih, kojima je treptaj uma važniji od trepavica, u istraživanju gospodina Karbowskog ipak nije zanemariv.

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo