D kao dodir

02/11/2018

Zašto je digitalno doba potpuno ignoriralo dodir i zamijenilo ga virtualnim hugovima, naljepnicama sa srcima, pusama i zagrljajima te kako vratiti fizički dodir na velika vrata u naš život... otkriva naša kolumnistica

Kad je nedavno objavljen moj roman “Pitanje anatomije”, iznenadio me sadržaj poruka koje su čitatelji počeli slati. Većina njih zahvaljuje mi na tome što sam ih podsjetila na to da – imaju leđa! Ne, ne šalim se. Ozbiljnija ne mogu biti.

U tom romanu glavni junak, udovac, koji nakon smrti sup­ruge sam može sve osim milovati vlastita leđa, daje oglas u kojem traži ženu koja će mu to “obavljati” za naknadu. Iako se i ženi koja se javila na oglas u početku činilo da će to biti ugodna poslovna suradnja, nešto nalik nježnoj verziji masaže, pokazalo se, naravno, da dodir ne može biti nešto što se “obavlja” za plaću.
Jedna od prvih poruka koje su mi pristigle u inbox glasila je: “Otkako sam pročitala vaš roman, počela sam svome mužu svaku večer milovati leđa.” U prvi mah čitateljica me razveselila, ali odmah zatim zapitala sam se zašto to nije radila i prije. Nije dugo trebalo da se upitam miluje li i on njezina leđa ili je u njihovu slučaju milovanje jednostrano. Nisam se usudila pitati.
Bilo je još sličnih poruka. Leđa su nekako postala tema. Da, to je ono škakljivo pitanje anatomije kojim nas je evolucija uvalila u probleme. Leđa su na nezgodnome mjestu i ne možemo ih dosegnuti sami – što znači da nas je priroda “dizajnirala” tako da su nam za neke stvari ipak potrebni drugi. Ali, sudeći prema komentarima i reakcijama čitatelja, ispalo je da i mnogi koji žive u paru ili u nekoj drugoj vrsti obiteljske množine nisu baš privilegirani kad je o dodiru riječ, i to ne samo na teritoriju leđa.

Milijuni živčanih završetaka
Zato sam odlučila pisati o dodiru. Nedužnom pokazatelju čiste ljubavi, bliskosti bez primisli i bez seksualnih konotacija – za koji mi se sve više čini da ga je digitalno doba izguralo i minoriziralo, zamijenilo virtualnim hugovima, naljepnicama sa zgodnim sličicama srca, poljubaca i zagrljaja. U brzom ritmu suvremenog načina života često pristajemo na tu zamjensku prisutnost u kojoj je sve manje fizičkih i sve više elektroničkih “dokaza” bliskosti, ne shvaćajući koliko smo toga svojoj koži – a onda i svemu onome ispod nje – na taj način uskratili.

profimedia-0310981541


A koža je, podsjetimo se, najveći organ ljudskog organizma. Kod odraslog čovjeka prosječne visine ukupna površina kože iznosi od 1,5 do 2 m2. Otprilike 16% naše tjelesne težine otpada na kožu, koja sadrži – pazite sad – nekoliko milijuna živčanih završetaka zaduženih za osjetilo dodira. Moja bujna mašta zamišlja ih kao milijun patuljaka s licem koje poprima tužan izraz kad dodir izostaje. Patuljka bez smajlića.
Nije samo ritam života kriv za izostanak dodira. Mnogi od nas odgojeni su bez pretjerivanja s nježnostima, u kontroliranoj atmosferi u kojoj vrijedi predrasuda da previše iskazivanja ljubavi, previše dodirivanja, maženja i zagrljaja od nas čini mekušce i nije baš poželjno, čak ni primjereno. Podrazumijeva se da se volimo, kome trebaju i fizički dokazi? Neki se čak zaklinju u teoriju da izostanak maženja i grljenja čeliči, da ćemo s manje dodira više očvrsnuti i biti spremniji za sve ono teško što će nam život kad-tad prirediti. Sigurna sam da nema nikakve potrebe da sad nekome objašnjavam koliko je to pogrešno i da one koji uskraćuju dodire demantiram rezultatima istraživanja koja dokazuju upravo suprotno – da nježnost i ljubav potiču i tjelesni i kognitivni razvoj djece te da su osobe koje odrastu uz takve pokazatelje ljubavi sigurnije u sebe, a samim tim i spremnije za životne izazove.
Ali mi, najkompliciraniji sisavci u prirodi, ipak tvrdoglavo štedimo na onome čega možemo imati u izobilju i što nas ne košta ništa. Na raspolaganju nam je besplatan i najdostupniji alat za iskazivanje ljubavi, naklonosti i nježnosti, a mi na njemu škrtarimo kao da će se zaliha potrošiti i kao da ćemo na emocionalnom računu biti u minusu ako se razbacujemo dodirom i zagrljajima.

Zato što možemo
Ovih dana neopisivo me ga­nula priča jedne blogerice koja je u recenziji “Pitanja anatomije” ispisala i svoje majčinsko iskustvo zbog kojeg je taj moj roman o dodiru doživjela vrlo osobno. Ona svog sina deset dana nakon porođaja nije smjela dodirnuti. Gledala ga je samo kroz staklo inkubatora i na fotografijama. Kad ga je prvi put smjela dotaknuti, morala je navući zaštitno odijelo, oprati ruke dezinfekcijskim sredstvom i prvo milovanje vlastitog djeteta izvesti vrškom kažiprsta, pazeći pritom da mu ne iščupa koju od brojnih cjevčica koje su ga održavale na životu. Tek nakon dva tjedna dopustili su joj da ga prvi put privine uz sebe, a prva dva mjeseca njegova života njihovi dodiri bili su sterilizirani, oprezni i bolni.
Ona danas itekako dobro zna koliko je dodir dragocjen i ne propušta nijednu priliku da svog dječaka zagrli, dotak­ne ili poljubi. Ponekad i samo zato što može – jer kad svladaš bolnu lekciju da mogućnost dodira nije nešto što je zajamčeno, onda mu vrijednost vrtoglavo raste. Njezin bi dječak, kad krene u školu, mogao iznenaditi učiteljicu vlastitom interpretacijom slova u slovarici: A kao auto. B kao banana. C kao cipela. D kao dodir. Z kao zagrljaj – jer bi zbog učestalosti pojavljivanja u njegovu životu dodir mogao biti prvo što će mu pasti na pamet kad čuje slovo D, a zagrljaj prvo čega će se sjetiti kad čuje slovo Z.
Ta je lijepa priča jednom bila tužna jer se njezini protagonisti nisu mogli dotaknuti iz medicinskih razloga. No mnoge su druge priče tužne zato što su njihovi protagonisti češće okusili bananu nego zagrljaj iz razloga koji uopće nisu medicinski, nego samo neobjašnjivi.
Jer ni taj zagrljaj, kao i ono milovanje leđa s početka priče, nije nešto što čovjek može sam. I za njega su nam potrebni drugi. A ti drugi nekome smo baš mi. Glavom, bradom i rukama osposobljenim za grljenje.
Leđa su nam možda na nezgodnome mjestu i ruke malo prekratke kad smo sami sa sobom, ali kad su u pitanju drugi, sve je baš ondje gdje treba biti da bismo se mogli dodirnuti. Pa možda i samo zato što – možemo.

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo