Čovjek koji je dvaput ručao

06/09/2017

Nagrađivana spisateljica i odsad vaša kolumnistica (Hura!) Marina Vujčić odlučila vam se u svojoj prvoj kolumni za Cosmo predstaviti pričom o strastvenim susretima koji su počinjali pokraj štednjaka

gPriznajem, literarna sam ovisnica. Ako ne čitam, onda pišem ili uređujem tuđe knjige. U međuvremenu živim na granici – stalno s jednom nogom u fikciji, a s drugom u stvarnome životu. Sve mi se vrti oko književnosti – do te mjere da sam i javu sklona tumačiti kao roman sa svakodnevnim iznenađujućim zapletima. No ipak, nikad neću biti do te mjere uronjena u književnost da mi stvarni život promakne. Štoviše, baš u njemu, u takozvanom običnom životu, s oduševljenjem ću detektirati pojave koje ni najbolja književnost ne može izmisliti i koje bi na papiru mogle djelovati neuvjerljivo, odnosno previše izmišljeno. 

Jedna od takvih je i priča o čovjeku koji je dvaput ručao. Ne, nije riječ o čovjeku koji voli jesti pa mu jedan ručak nije dovoljan. Ima i onih koji ručaju više nego duplo pa to nije tema nego najobičnije prejedanje. Junak ove priče ručao je dvaput iz potpuno drugih razloga.

Zamislite par. Jedan od onih koje ćete teško susresti na ulici jer postoji treća osoba, odnosno druga žena. Prva, da budemo precizni. Zbog nje, službene i zakonite, neslužbena može viđati svoga muškarca samo u četiri zida. U svoja četiri zida – jer on u svoja četiri, dakako, ne živi sam. 

Naravno, to je ono što književnost ne mora izmišljati. Svatko od nas poznaje barem nekoliko osoba koje su se našle u toj nezgodnoj, neparnoj kombinaciji. No ova je posebna po tome što ima – prehrambeni zaplet. 

Vrijeme je za ručak. Prvi

Ljubavnica toga gospodina ima posao vrlo pogodan za izostajanje. Ona je, naime, vlasnica tvrtke pa nikome ne mora objašnjavati zašto je nekoliko sati provela izvan ureda. Taj gospodin od samog je početka neslužbene veze to doživio kao fantastičnu pogodnost koja ide u prilog ilegalnom sastajanju s novom odabranicom. Može se nalaziti s njom usred bijela dana, tijekom radnog vremena, kad je alibi neupitan jer on, kao inženjer građevine, veći dio radnog vremena provodi na terenu, na nekom od gradilišta na kojem ionako sve ovisi o dobrom nacrtu, a ne o njegovoj prisutnosti. 

Tako je spomenuti gospodin dobio savršen teren za građenje nove veze – jer da je morao smišljati izgovore za večernje izlaske cijela bi se ta nova kemija svela na nekoliko grozničavih susreta tijekom kojih bi on bio pod velikim pritiskom da će se njegova dva svijeta nezgodno pomiješati. Ovako su na raspolaganju imali puno više vremena, a kad su se malo uhodali, shvatili su da im oboma najviše odgovara – vrijeme ručka. 

Naime, baš se zgodno poklopilo da je on, zakleti gurman, nabasao na ženu koja obožava kuhati. Kad je ona dijagnosticirala njegov hedonizam, a on njezinu strast prema kulinarstvu, ljubav je dodatno procvjetala. Oni su svoju vezu konzumirali u pravom smislu te riječi. Strastveni susreti počinjali su pokraj štednjaka jer bi ona netom prije njegova dolaska dovršavala uvijek neko novo zamamno jelo, a on bi tada otvorio vino, postavio stol i nestrpljivo njušio hranu zbog koje je prvi put u životu bio spreman potpisati onu narodnu da ljubav ide kroz želudac. 

Da, prvi put. Jer njegova zakonita – to je uz opis inkriminirajućih dokaza s bračnog menija objasnio nezakonitoj – nije baš neka kuharica. Kad joj je tužnim glasom ispovjedio taj dio svoje bračne nevolje, došlo joj ga je milo pa mu je počela još zdušnije u kuhinji nadoknađivati sve te nepravedne obroke koje je nevoljko kusao u rođenome domu. Ne znam koliko su ručaka tako konzumirali kao uvod u onu drugu konzumaciju, za koju bi, u njihovu slučaju, čovjek mogao pomisliti da je bila samo popratna aktivnost prehrambenoj koja ih je najdublje povezala. “Mmmmmmmm”, uzdisao bi on nad jelima koje mu je iznosila uživajući u njegovu užitku. Tu i tamo izgovorio bi punih usta i poneku romantičnu rečenicu koja dokazuje koliko mu znači njezin kulinarski dar, njezina spremnost ne samo da mu s ljubavlju kuha nego i da mu vrhunske obroke servira u samostojećim čarapama i minijaturnim negližeima zbog kojih je znao biti ambivalentan treba li se prvo baciti na hranu. Svaki put bi zaključio da bi bila šteta da se jelo ohladi.

Hladan tuš

Gastronomsko-ljubavna idila trajala je mjesecima. Tko zna koliko bi još potrajala da on nije, punih usta, izgovorio rečenicu koja nije bila nimalo romantična. 

Toga mu je dana pripremila rezance s kozicama i gorgonzolom. Ako postoji gastronomski orgazam – on ga je nad tim obrokom višestruko doživljavao. “Uzmi još”, predložila mu je kad je primijetila da mu na tanjuru ponestaje razloga za blaženstvo. “Ljubavi, znaš da bih, ali za sat i pol moram opet ručati kod kuće”, izgovorio je tada računajući da će ona razumjeti problem, onako kako je dotad bespogovorno razumijevala cijelu njegovu situaciju. 

A njoj je tek u tom trenutku postalo jasno zašto se on u nekoliko mjeseci veze prilično udebljao. Budući da je dobila sve informacije o tome kako mu hrana kod kuće nije baš takva da joj se ne bi moglo odoljeti, kao jedini razlog dvostrukog ručavanja preostao je – najobičniji kukavičluk.  

Njemu bi vjerojatno bilo teško objasniti zašto se ona trenutačno odljubila, inače ne bi ni spominjao taj ručak poslije ručka. Kako voljeti čovjeka kojemu je lakše dvaput ručati nego jednom objašnjavati? Teško. Od činjenice da on nakon njezinih masterchefovskih delicija kod kuće jede ono što je u naletu iskrenosti nazvao splačinama samo zato što regularnoj ženi nema petlje reći da je već jeo, toliko joj se smučilo da je gotovo povratila bešamel s gorgonzolom u vlastito krilo. Ravno na rubove negližea i samostojećih čarapa. Preostalo joj je samo da požali zbog svih onih obroka koje mu je skuhala, planirajući ih u dugim samotnim večerima koje je on provodio tamo gdje ga se ne smije nazvati. A njemu je preostalo desetak kila viška koje će bez problema skinuti bude li opet ručao samo jednom.

I neka mi onda netko kaže da stvarnost nije dovoljno literarna. Kad sam čula ovu priču, taj mi se gospodin isprve učinio kao sjajan materijal za humorističan roman. Zamislila sam ga kako, iz dana u dan, jede svoj prvi ručak kod priležnice, a onda, sat i pol kasnije, i onaj drugi, zakoniti – koji mu uopće nije prijao ne samo zato što je bio loš, nego i zato što je, naime, već bio sit do grla. Zamislila sam ga kako se deblja zbog panike da će biti raskrinkan, a onda i kako tjelesne aktivnosti obavlja duplo, da iznenadni gubitak interesa za bračne dužnosti ne bi pobudio supruginu sumnju. 

Tu mi je potencijalni roman prestao biti humorističan pa sam junaka odlučila arhivirati u deponij promašenih likova koji ne zaslužuju romanesknu priliku. Od njega mi je ostalo samo to da svaki put kad uočim muškarca u velikom konfekcijskom broju, pomislim: Možda i ovaj ruča dvaput?

Fotografija: Božidar Babić

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo