Vaša najljepša ljubavna pisma

17/01/2012

Pet ljubavnih pisama koje smo odlučili nagraditi knjigom Jojo Moyes "Posljednje pismo tvojega ljubavnika" jer su nas dirnula u srce

d

 

Dok ova noć lagano tone u beskraj, a kazaljka na satu spokojno odbrojava vrijeme, pokušavam tu, na drugom kraju svijeta, biti sretna što znam da postojiš, stvarno postojiš, ali si jako, jako daleko. Uvijek se nasmijem kad se sjetim kako si mi pričao da ćeš, dok mi budeš pisao pisma tipkajući po tastaturi svog računala, sam sebi ličiti na suvremenog Henry Millera, koji je i u poodmaklim 80-im, sa šarmom starog pokvarenjaka, pisao onako nježna i strasna pisma svojoj neprežaljenoj, velikoj ljubavi, prelijepoj glumici Brendi Venus. (Tada još Tom Hanks i Meg Ryan nisu razmjenjivali elektronsku poštu i nije postojao izraz "virtualna stvarnost". Meni i danas to "virtual reality" tako hladno zvuči, ako mu ne dodaš malo čeznutljive prašine, malo sjetne tuge, beskrajnih plavičastih snova i kapljice nježnog bola. A njih je u našoj stvarnosti i više nego dosta.) Uvijek si nas uspoređivao s najvećima, iako sam ti stalno govorila da je naša priča sićušna i da za nju nema mjesta u svjetskoj književnosti, nego da je njena veličina u atomskoj snazi one prozirne suze koja vječno svjetluca u oku i stalno se čini da će pobjeći. A neće, znaš da neće. Kad bi barem bio malo bliže i ova bi noć manje boljela. Ali neka, mili moj - kao što sve prođe - i ovo će proći, i vidjet ćeš - bit ćemo opet zajedno i bit će lijepo kao prije. Ljudi kažu da se s vremenom svi snovi raspadnu kao trošne lađe i raspuknu kao baloni od sapunice... Polako, jedan po jedan... Ako se to i dogodi - valjda tad shvatiš da to i nisu bili pravi snovi, da je to samo bila iluzija sna, samo dodir magličaste žudnje. Znaj, mili moj, nema te crne sile zla koja bi se mogla javiti, pa da te prestanem sanjati, željeti te, pisati ti, iščekivati te, čavrljati s tobom, slušati te kako simpatično pričaš svoje anegdote, izluđivati te svojim bubicama, čekati te da mi pričaš o ljubavi, o "muškim vrlinama" i pogledima na svijet, da mi "otvaraš oči", da mi nježno šapućeš i da me voliš... Nema te stvari koja bi mogla baciti u sjenu sve ono lijepo što smo jedno drugome rekli, kroz što smo prošli, što smo doživjeli... Ne boj se, zlato moje, ne mogu nemiri ono što može spokoj. Ne pogađa sreća - koliko boli tuga. Uvijek je nekako. I uvijek se može... I uvijek se mora krenuti dalje... Potpuno razumijem svaki tvoj oprez, svaku tvoju stanku, svaki tvoj strah, svaku tvoju ranu, svaku tvoju bol, svaku tvoju nesreću i svaku tvoju tugu. Svi mi imamo pravo na neke svoje tišine. Na neke svoje neiscijeljene rane, na neke svoje patnje i na neki svoj tihi i nijemi mir. Postoje neke stvari o kojima se šuti, o kojima se ne priča nikom, i neke o kojima se priča, i neke o kojima se priča samo prijateljima. Znaš, duboko sam uvjerena da je i tvoja i moja čitava nesreća u tome što smo se rodili na pogrešnim mjestima. Da smo kojim slučajem svijet ugledali na drugoj strani svemira, sve bi bilo drugačije. Sve ovozemaljske patnje bi nam bile daleke i svi problemi nepoznati i tuđi. Da smo se rodili na sretnijem mjestu, u sretnijoj zemlji, u sretnije vrijeme... Nažalost, na to ne možemo utjecati niti se to može promijeniti. Možemo se jedino iz sveg srca truditi pronaći one naizgled male i beznačajne sitnice koje boje život nježnim tonovima i uz koje će nam možda biti ljepše i lakše preživjeti ovo malo što nam je još ostalo da proživimo... Vjeruj mi - tako mora. Znaš, svi smo mi iz neke ljubavi rođeni. I tako je počelo. Dan nam je ovaj život na poklon, kao listić za tombolu. Možemo puno dobiti, ali ne moramo. Možemo sve izgubiti, ali ne moramo. Sreća uvijek ima dvije strane - sjaj i tugu. Nikada još nisam srela nekog tko je nenormalno bogat i beskrajno sretan... Ali znam mnoge koji su tako siromašni, a imaju tako velike radosti... Vidiš - Bog se uvijek potrudi stvoriti ravnotežu. Poslije velikih radosti obično dolaze velike tuge... I obrnuto - poslije velikih, olovnih kiša pojavi se sunce... Ponekad mi se čini da je neki car duboko negdje zakopao svoje blago i da ga nitko na cijeloj kugli zemaljskoj ne može pronaći. Ali nije, vjeruj mi nije. Jer to blago je ustvari u nama i nitko nam ga nikada neće začarati. Zato što je u srcu, a taj put nije za svakog prohodan. Znaš, kad god ti pričam o sreći - osjetim se pomalo nesretnom. Valjda shvatim da je sreća o kojoj sanjam tako nedostižna... I to me raznježi... Ako ti stalno misliš o nesrećama, patnjama i bolovima, o stvarima koje peku i guše, o nemirima koji te muče, o stradanjima i ranama... one ne mogu nestati, zacijeliti i proći... Ne mogu, vjeruj. One se hrane i rastu kad im pridaješ značaj. One te tada još više obuzimaju. One se šire. One bujaju. I bivaju još gore nego što su inače. I još veće. I još više peku... I žele a te dotući... I uspjet će im - samo ako im dozvoliš. Ako im se predaš. Ako ih ne obuzdaš. Svatko ima nekog koga voli. Ja imam tebe. I ti imaš mene. Zar to, za početak, nije dovoljno da kreneš dalje? Svatko ima nekog koga nema... I koga žali. I bez koga mu je teško. I koga ne može nitko i ništa vratiti. I bez koga se život ponekad učini težak. I siv. I nemoguć. I uzaludan... Ali ni to se ne da izmijeniti... Mi moramo ići dalje. Svaki dan živjeti kao da je posljednji. I praštati. Ne zaboravi, ljubavi moja, uvijek postoji netko tko te čeka na kraju puta. Na kraju dana, na kraju svega. Uvijek... Uvijek postoji netko tko te voli baš takvog kakav jesi, tko te baš takvog želi, kome si baš takav drag... Uvijek postoji netko tko te želi saslušati, tko samo čeka da nešto kažeš... Ja znam da si ti jedna velika i čista duša. I znam da me voliš. I znaš da te volim. I znam da ovu samoću i daljinu moramo izdržati. Znam da ćemo uspjeti. Ja te vidim, u snove ti dođem i gledam što sanjaš. Vidjet ćeš, činit će ti se jednog dana - sve ovo što je danas tako surovo, stvarno i bolno - bit će jednom tako daleko i nemoguće, da nećeš povjerovati da smo kroz sve to prošli i da si sve to uspio preživjeti. Svi mi živimo u nekim hodnicima vremena. Često nam se čini da taj zamršeni labirint nema kraja. Volim tvoje razbarušene misli, tvoje isprepletene osjećaje, tvoje nježne riječi, tvoja brižna i čežnjiva pisma kad me dugo nema... Volim tvoje izgubljene snove, tvoje tople emocije, pomalo stidljive ljubavne izjave, zauvijek potrošene nemirne godine, isprekidane iluzije... Tebe cijelog, takvog kakav jesi, kakav si stvoren, kakvog te znam... I sad vidiš, dok ispijaš prvu jutarnju kavu čitajući ovo moje pismo - u ovoj dalekoj noći, poput one tako davne i obične prošlogodišnje zime - tu sam, s tobom, i tako snažno mislim na nas. Nema te sile koja mi te može ukrasti iz srca. Ni provalije vremena i prostora koja nas može vječno rastaviti. Znaš, ljubavi, otkad si otišao na mom nebu više nema zvijezda. Jesi li čuo za one crne rupe u svemiru koje astronomima predstavljaju vječitu zagonetku? Ima to s tobom neke veze i ima zbilja nešto u tome. :) Eee, zlato moje - čini mi se da ću noćas umrijeti od sjećanja. A voljela bih s tobom provesti čitavu vječnost...

Kad god mi u inboxu piše "You´ve got mail", učini mi se da mi se sam Henry Miller mangupski smješka i da mi vragolasto namiguje.

Možda je to od suza, od vremenske razlike ili kozmičke prašine. Ili od tko zna čega sve ne?

Znaš, shvatila sam to odavno: ti nisi s ovog svijeta - pripadaš zvijezdama s one strane svemira i sav si od svjetlosti stvoren.

Želim ti dobro jutro, ljubavi moja nježna...

I šaljem poljubac za sreću, za dobar i lijep dan...

Svaki novi dan... Anica Mirosavljević

1 od 5

Komentiraj

Novo