Bruno Šimleša o preljubu, ljubomori i špijuniranju

17/01/2014

Zagrebački sociolog, autor popularnih knjiga na temu ljubavi i voditelj TV emisije "Svaki dan, dobar dan". Ima li tko bolji da nas uvjeri da pospremimo detektivsku opremu i počnemo vjerovati... u sebe, druge i, što je najvažnije, u ljubav

Nismo se rodili sumnjičavi, već su nam loša iskustva utjerala nepovjerenje u kosti. Kako ih zaboraviti? Svi doživljavamo ljubavne poraze pa je normalno da se pojavi nepovjerenje. No treba ga usmjeriti na pravu adresu, osobu koja nas je iznevjerila, a ne na cijeli svijet jer se bojim da bi u tom slučaju zbog fenomena samoispunjavajućeg proročanstva češće nalijetali upravo na takve.

Sumnjamo da nas part­ner vara. Što poduzeti? Prije nego što nam savjetujete da razgovaramo, znajte da jesmo i tvrdi da imamo bujnu maštu? Porazgovarajte sa svojim i njegovim prijateljima koji bi vam trebali pomoći odgonetnuti je li stvar u vama (zbog prošlih iskustava ne vjerujete muškarcima) ili u njemu, koji to povjerenje objektivno ne zaslužuje. Ovisno o odgovoru, tražimo rješenje ili kod terapeuta ili u izlasku iz veze.

Čini li se i vama da danas vlada ekstremno nepovjerenje kad su emocije u pitanju? Nemam dojam da je ekstremno. Vjerojatno ga ima više jer nam je tolerancija manja. Ranije su se generacije tješile suludom konstatacijom “muškarci su muškarci, smiju malo švrljati”. Preljub je bio društveno prihvatljiviji, nije bilo toliko drame jer su partneri manje tražili od veze. Kako vratiti povjerenje? U teškim razdob­ljima korisno je osloniti se na prijateljice, ali ako imamo kronični nedostatak povjerenja, nemam ništa protiv terapije.

Vjerujete li da je malo ljubomore zdravo? Kad zamolim ljude koji to tvrde da definiraju “malo ljubomore”, spomenu svašta, što spada u mnogo ljubomore i zapravo u toj izjavi traže alibi za svoje nesigurnosti.

Mnogi špijuniraju, a kad uhvate partnera u preljubu, prijeđu preko toga. Zašto želimo znati ako nismo spremni ništa poduzeti? Neki misle da ne zaslužuju bolje. Neki se boje da će prekid previše boljeti. Nekima se cijeli ljubavni život svodi na partnerski odnos pa smatraju da ako ode partner, odlazi i ljubav iz njihova života. A ne samo da s takvom osobom ne možemo živjeti ljubav, nego bi se ljubav trebala živjeti i u drugim odnosima – prema djeci, prijateljima, slobodi, plesu, prirodi... I tako možemo biti sigurni da ona neće otići iz našeg života samo zato što odlazi jedna osoba.

Preljub doživljavamo kao osobni poraz. Zar to ne bi trebao biti poraz osobe koja ga je počinila? To je primarna odgovornost osobe koja ga je počinila. Ona monstruozna izjava “Pa ti si me natjerala na to“, može izaći samo iz dječjih usta ili iz usta muškaraca koji su zapravo djeca. No iako to nije primarno naša odgovornost, logično je da preljub na početku doživimo kao osobni poraz jer nas boli. Taj čin uništi sliku koju smo stvorili u vezi tog odnosa, često na površinu izbaci i neke stare rane, često predugo ostanemo u drami i ne izvlačimo potrebne zaključke. Dakle, na početku je normalno da nas boli jer to znači da nam je stalo, ali nakon tugovanja, trebali bismo se ne utapati u drami i potražiti razloge za privlačenje baš takve veze koja je ispala bez veze.

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo