Što s partnerom koji se ne želi promijeniti?

05/01/2017

Zašto je pokušaj da nekog osvijestimo i ukažemo mu na pogrešne obrasce ponašanja toliko neučinkovit, vodi u frustraciju i razdvajanje, umjesto na zbližavanje?

Uvijek isto, kao da osvještavanja nije ni bilo

Vjerojatno ste više puta u životu pokušali nekoga osvijestiti. To može biti partner koji u vašem odnosu uporno radi istu stvar za koju vam je jasno da proizlazi iz otpora prema njegovoj dominantnoj majci. To može biti prijateljica koja se dodvorava svom nadređenom koji je prema njoj prilično grub. To može biti majka koja nikako da shvati kako je u ulozi žrtve i da svojim boljkama opterećuje druge, a sebi ne pomaže.

Sve bi bilo jednostavnije kada bi taj netko koga pokušavate osvijestiti progledao i promijenio ponašanje. No, to nije tako jednostavno. Partner iz primjera može se složiti s vama da njegov obrazac ponašanja proizlazi iz odnosa s majkom, kako njegovo ponašanje narušava vaš odnos i da bi i njemu i vama bilo puno lakše kada bi se ponašao drugačije.

Prijateljica vam može priznati da bi trebala prestati s iscrpljujućim dodvoravanjem, a majka vam može potvrditi kako se od žaljenja i privlačenja pažnje ne osjeća bolje. Ipak, sljedeći put, velika je vjerojatnost da će isti obrazac ponoviti kao da osvještavanja nije ni bilo.

Umjesto zbližavanja razdvajanje

Osvještavanje može biti efikasno jedino ako je riječ o obrascu koji nije naročito dubok (koji nije nastao u djetinjstvu) ili ako je to obrazac koji je već u velikoj mjeri osviješten pa direktno osvještavanje može služiti kao potvrda onog što je „neosviještena osoba“ u velikoj mjeri već spoznala. U protivnom, trud da netko osvijesti i odustane od svojih duboko ukorijenjenih obrazaca iz djetinjstva postaje kontraproduktivan.

Ta „okorjelost neosviještenosti“, naročito u partnerskim odnosima, može voditi u burne svađe, još žešće pokušaje osvještavanja ili duge rasprave u kojima se onaj „neosviješteni“ brani i napada onog koji ga osvještava. Tako se pozitivna inicijativa onog koji osvještava pretvara u nešto što narušava odnos i, umjesto zbližavanja i razumijevanja, vodi prema razdvajanju i ograđivanju.

Pozcija u kojoj su mnogo češće žene

Kao što vjerojatno pretpostavljate, osobe koje osvještavaju puno su češće žene. Žene mogu uložiti jako puno energije u stalno pokušavanje da dopru do svog partnera i osvijeste ga, a muškarci mogu uložiti golemu energiju u obranu, trpljenje ili inzistiranje na tome da je žena ta koja ima problem koji treba osvijestiti. Neki se parovi toliko zakače za ovo jednosmjerno ili međusobno osvještavanje da godinama na to troše vrlo veliku količinu energije.

Pritom žena počinje nalikovati na zahtjevnu, kontrolirajuću ili strogu majku kojoj njen sin (partner) nikad nije dovoljno dobar, a muškarac počne nalikovati na nezainteresirano, buntovno ili agresivno dijete koji ne želi udovoljiti majci (partnerici) i promijeniti se kako bi ispunio njezina očekivanja.

Ono što leži u temelju ovog problema jest neprihvaćanje partnerovih ograničenja. Prihvatiti partnerova ograničenja mnogim ženama znači isto što i odustati od veze. No, odustati od veze nije uvijek loše, naročito ako je rad na vezi kontraproduktivan. U nekim slučajevima ovo odustajanje može voditi prema prekidu veze, a u nekima može rezultirati boljim povezivanjem.

Ograničeni smo

Ono što žene koje osvještavaju partnera najčešće gube iz vida jest da biti čovjek, među ostalim, znači i biti ograničen. Ograničeni smo količinom informacija koju možemo procesuirati, duljinom pažnje koju možemo zadržati, tjelesnim mogućnostima i onime kako su nas roditelji i bliža okolina mentalno i emotivno oblikovali tijekom djetinjstva. Naravno, to su samo neka od naših ograničenja, a kada bismo ih zaista počeli ispisivati, lista bi bila beskonačna.

Oblikovanje koje se događalo tijekom djetinjstva izuzetno je snažno i stalni pokušaji osvještavanja partnera u vezi s obrascima koji su tim utjecajem nastali lako može postati iscrpljujuće i samoranjavajuće. Zato je prvi korak pri izlasku iz ovog kruga osvještavanja upravo prihvaćanje i uvažavanje partnerovih ograničenja, što je zapravo isto što i prihvaćanje svojih ograničenja. Ako prihvatimo činjenicu da partnera ne možemo osvijestiti, pomirit ćemo se i s time da svoju svjesnost, koliko god je korisnom smatrali, partneru ne možemo predati.

Majka i dijete u odnosu

Mada, u nekim se odnosima može činiti da „prijenos svjes­nosti“ funkcionira savršeno. Primjerice, ako partner stalno kima glavom i rado prihvaća da ga partnerica osvještava i vodi, taj odnos na početku može biti idiličan i snažan, međutim, nakon nekoliko godina ovako podijeljenih uloga, odnos postaje težak. Partner koji je svoje osvještavanje prepustio partnerici zastaje u ovisničkoj ulozi djeteta, a partnerica zastaje u ulozi snažne majke. Obje uloge su na svoj način teške.

Ako svijest na trenutak zamislimo kao biće s vlastitom voljom, onda možemo reći da svijest želi nicati u svakom pojedincu, uvijek na nov način. Kada se osoba iskreno zainteresira za sebe, svoju životnu priču i ono što ju je oblikovalo, onda može krenuti prema osvještavanju svojih problema, emotivnih zastoja, skrivenih snaga i svega ostalog što je čini čovjekom. Na taj način podržava i čuva svoju jedinstvenost i svoje osvještavanje temelji na svojoj jedinstvenosti, a ne na osvještavanjima ili uvjeravanjima koja dolaze izvana.

Odustati i prihvatiti

Kada prihvaćamo svoja ograničenja i ne gubimo energiju na osvještavanje partnera, majke, prijateljice ili bilo koga drugog čiji problem „vidimo“ bolje nego što ga vide oni sami, stječemo novu snagu za okretanje sebi i svom životu. Vratimo li se na početak, na tipičan primjer žene koja pokušava osvijestiti muškarca, shvatit ćemo da je njeno odustajanje od te uloge oboma koris­no.

Žena je rasterećena, miri se s vlas­titim granicama i svoje snage može uložiti u nešto drugo, a muškarac je prepušten sebi, što mu daje priliku da preuzme odgovornost za osvještavanje svojih problema i vođenje vlastite životne priče u pravcu koji smatra za sebe najboljim.

Photo credit: Profimedia

Izvor: sensaklub.hr

Cosmopolitan.hr

Komentiraj

Novo