Što je muškarac bez brkova

15/04/2017

– Ako ti smetaju moji brkovi, obrijat ću ih – šapće mi A. škak­ljajući me dotičnima po nosu. – Mmm, neee, volim ih – kažem. I što je najgore od svega, stvarno to mislim.

Oh, kako je samo istinita ona nikad ne reci nikad. Moja najranija sjećanja na brkove sežu u kasne osamdesete. Ljeto je, mi djeca trčkaramo prabakinim dvorištem, odrasli sjede za stolom ispred ljetne kuhinje i čavrljaju, a među njima i naš susjed, kamiondžija Mijo. Mijo je imao najveće brkove koje sam ikad vidjela, one koje zovu “potkova” jer idu od usta prema dolje. Duboko sam žalila njegovu djecu, pitajući se koliko je groz­no kad te tata cmokne tim čupavim busenom ispod nosa. Bljak! 

Tih godina brkovi su nekako prirodno išli uz određene ljude i stvari: kamiondžije, harmonikaše i auslendere, jarkocrvene muške košulje kratkih rukava, stare mercedese njemačkih registracija... okej, i Mišu Kovača. Ništa od toga nije mi bilo napeto. 

Moja netolerancija na brkove zadržala se tijekom mojih dvadesetih, s iznimkom onih nekoliko epizoda “Prijatelja” u kojima je Monica hodala s Tomom Selleckom. Jedini frajer kojem bih progledala brkove kroz prste definitivno je on. Ali kolike su šanse da Tom i ja profuramo ;-) I tako sam se rado sprdala s brkovima, pogotovo kad su stigli hipsteri i vratili ih u modu. Eh, da moj susjed Mijo zna da je on zapravo prahipster, kako bi bio ponosan. Hm, ili bi, gledajući te sređene i namirisane klince, istog trena odjurio u kupaonicu i obrijao ih. Moj dečko šizne kad ga zezam da je hipster. On je svoj raskošni brk pustio u čast djedu Ignjatu (koji je imao identičan takav), koji mu je, ljuljuškajući ga na koljenu, prišapnuo dvije velike životne istine: “Samo se umrijeti mora” i “Cure vole kad brkovi žare”. Djed mudrac;-)  

Poslano 12.15

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo