Osveta je slatka

15/12/2015

"Zašto se, kvragu, onda ne javlja?! I što je još važnije, zašto mene u trideset i... hm, nekoj, takve stvari još diraju?!"

tgŠanse da netko pogine u prometu su 1 od 112 (hm, pretpostavljam da i pad pod tramvaj ulazi u tu kategoriju). Šanse da mu glave dođe ubod pčele su 1 od 75,852 (posljednjih dana ionako lete samo komarci). Šanse da pogine u kataklizmičkoj oluji su 1 od 83,922 (usprkos 15 cm prljave vode na mom balkonu, ono sinoć se ipak ne može nazvati kataklizmičkom olujom). Ali činjenice su sljedeće: On se nije javio jučer od 18 sati i 15 minuta. Sad je pola osam ujutro. Temeljito sam pregledala vijesti na internetu: nije bilo nikakvih rojeva gigantskih pčela, situacija u prometu je stabilna, nema kometa na vidiku. Zašto se onda, kvragu, ne javlja?! 

I što je još važnije, zašto mene u trideset i... hm, nekoj takve stvari još diraju?! Pravim nesicu i razmišljam je li moguće da se netko samo tako, bez najave, prestane javljati nakon pet mjeseci veze? Nakon jednog ili dva dejta... okej, to razumijem. Štoviše, čak i podržavam. Ako shvatimo da nismo jedno za drugo, čemu voditi onaj glupi i besmisleni “it’s not you, it’s me” razgovor kad jednostavno možemo prestati komunicirati. No harm done, što bi rekli Ameri. Ali želim da se unese u Ustav da sve veze dulje od mjesec dana MORAJU imati službeni kraj u kojem će jedna strana izjaviti da više ne bi. Kako bi poštedjela drugu stranu listanja crnih kronika i zvanja svih bolnica u gradu u nadi da njegov/njezin ljubljeni/ljubljena negdje leži bez moći govora i slomljenih ruku (ona faza kad vam čak i to zvuči bolje od mogućnosti da ste jednostavno – ponovno solo).

– I, jel se javio?

Grrr. Pitanje cimerice samo me dodatno iživciralo.

– Nije, popit ću kavu pa ću mu napisati jedan lijep hejt mail. Stvarno ne razumijem. Kad smo se zadnji put čuli, sve je bilo okej – odvraćam bijesno.

Taman sam počela pisati rečenicu koja je počinjala s “malo kulture ti ne bi škodilo”, kad mi je stigla poruka:

– Sorry, ljubavi, sinoć me boljela glava pa sam popio tabletu i malo prilegao. Nisam mislio spavati, ali sam se srušio kao mrtav. Tek sad sam vidio poruku.

Kamen mi je pao sa srca. 

Ma koji kamen, komet mi je pao sa srca! 

– Ma sve je okej, to sam i mislila :-) – otpisujem. 

Dođe mi da dohvatim kamen veličine kometa i zafitiljim ga prema njegovoj glavi. Kako muškarci mogu biti toliko neosjetljivi i nedosjetljivi! Mogao mi je napisati da ide spavati. Meni se nikad ne bi moglo dogoditi da mu se tako dugo ne javim. Nenamjerno.

  Ali zato namjerno... Sljedeće poslijepodne u šopingu sam namjerno pustila da mi se mobitel isprazni na tri i pol sata (nakon što sam, naravno, prvo obavijestila starce da će se isprazniti jer bi oni garant zvali hitnu ili dojurili pred moju zgradu da me ne čuju u roku pola sata. Da, nije lako biti jedino dijete. :)

 Kad sam ga kasnije te večeri ponovno upalila, u njemu je bila hrpa Njegovih zabrinutih poruka. 

– Heeej!

– Gdje si, gdje si, nema te :-(

– Javi se. 

– Zašto se ne javljaš, sad se već brinem...

Ma stvarno? Brineš se? Malo i tebe hvata panika? 

– Sorry, ispraznio mi se mobitel a da nisam ni primijetila :-) – otpisujem zadovoljno se smješkajući. 

Ha! Osveta je slatka. 

Poslano 23.00

Cosmopolitan.hr

Komentiraj

Novo