Književna večer

08/09/2017

Što mi je ovo trebalo. Rečenica koja mi barem jednom tjedno prođe kroz glavu.

Kad, recimo, nakon posla jurim na kavu koju sam dogovorila ujutro dok sam još bila čila i puna energije (napomena samoj sebi: nikad ništa ne dogovaraj dok si dobre volje, svašta ćeš obećati:) Ili kad, kao danas, nakon posla jurim u Karlovac jer gostujem na književnoj večeri. 

 Odgovorna osoba koja ima zakazano gostovanje u sedam navečer krenula bi barem 45 minuta ranije jer je petak i ljudi idu na vikendice, ali... to je ono što bi napravila odgovorna osoba. Neodgovorna mora improvizirati. Izračunala sam da ako budem vozila 140 na sat i uspijem se ne izgubiti, možda ipak stignem za dvadeset minuta, tj. na vrijeme. Što je meni ovo trebalo.

  Kad su mi poslali mail, termin gostovanja mi se činio milijunima svjetlosnih godina daleko. Rekla sam “da” jer su mi bili simpatični, a i nekako je simpatično gostovati u knjižnici. Za mlade :) Ovo je jedini javni nastup na koji sam pristala otkako mi je izašla knjiga. 

Naježim se već od samih riječi “javni nastup”. Mrzim ih još od osnovne kad smo morali pred cijelim razredom recitirati partizanske pjesme, a s njima sam definitivno završila nakon onog užasnog baletnog nastupa na kojem sam, u trenutku izvođenja svijeće, pustila vjetar. Okej, imala sam samo devet godina i nastup se odvijao pred mamom, tatom, bakom i djedom na tavanu naše vikendice i svima je bilo slatko kad sam u maniri osramoćene baletne dive plačući pobjegla s “pozornice”, ali ja, majke mi, dan-danas od toga imam traume. 

  Nakon tog nemilog incidenta odlučila sam se povući iz javnosti i svjetla pozornice prepustiti nekom drugom. Ali vrag mi očito ne da mira.

Na putu do knjižnice razmišljala sam što bi bilo gore: da je puna ljudi ili da nitko ne dođe. Možda sam mogla povesti nekoliko prijateljica, čisto da popune prvi red, ali sam odlučila da autorici knjige “Dnevnik solerice” priliči da dođe – solo!

– Iz vašeg iskustva, kako se liječi slomljeno srce – pita me simpatični voditelj, vrlo vjerojatno mlađi od mene. 

Književna večer održava se u mini dvorani u sklopu knjižnice, a došlo je desetak ljudi (uključujući mene i voditelja). Taman toliko puno da ne bude baš potpuno prazno i taman toliko prazno da ne budem jako nervozna.

– Paaa... uglavnom se sve svodi na maltretiranje prijatelja pričanjem svoje tužne priče – odgovaram. 

Svi se počinju smijati. Fuf, dobro je. Pričali smo oko sat vremena, pročitala sam im dva poglavlja iz knjige, imali su nekoliko pitanja (je li knjiga fikcija ili autobiografija i jesu li se moji bivši bunili što sam ih strpala u knjigu), a onda smo svi zajedno otišli u birtiju pokraj knjižnice. Više od toga koliko će me ljudi doći slušati zanimalo me koliko me ljudi čita. Bilo bi mi žao da moja knjiga tamo samo stoji i skuplja prašinu. Ali ne stoji. Štoviše, po broju pečata na zadnjoj stranici rekla bih da ima prilično buran društveni život. Baš lijepo :) Sve u svemu, bila je to lijepa večer. Na kraju ih je zanimalo hoće li “Dnevnik solerice” imati nastavak, tj. svoj sretan kraj. 

– Ima ga. I upravo me čeka kod kuće :-)

Poslano 23.56

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo