Čarobni štapić

15/12/2015

Djelovalo je kao malo intenzivniji PMS. Ujutro sam na rubu suza optužila A. da je bezosjećajan i da me ne voli jer je rekao da mu se ne da šetati od Trga bana Jelačića do Britanca, cijeli dan me bolio donji dio leđa, ali i trbuh, a navečer sam se rasplakala na patetičnu TV reklamu nekog osiguravajućeg društva.

Drugi dan je bilo još gore: posvađala sam se s A. do te mjere da sam dramatičnim tonom glasa zaključila kako se pitam jesmo li mi uopće jedno za drugo, a onda sam otišla na kavu s Danijelom i usred kafića počela ridati kad mi je rekla da me voli kao sestru koju nikad nije imala.

– Da ti nisi trudna – pitala me mama kad sam nakon svega došla k njoj na ručak. 

yHm. Iako smo se, doduše, A. i ja prije dva mjeseca dogovorili da se više, kako bi naš narod to ufino rekao, ne pazimo, kolike su šanse da dvoje “starčadi” u kasnim tridesetima naprave dijete tom brzinom?                                          

– Ma nema šanse. Samo mi opet kasni – odvratila sam stavljajući treću punjenu papriku u tanjur. Prošli sam mjesec, naime, nakon tri dana kašnjenja, nadobudno otrčala u apoteku po test za trudnoću (mogu vam reći da se u rano jutro uopće nije lako popiškiti u plastičnu čašu). Piljila sam u taj glupi čarobni štapić dobrih deset minuta nadajući se da će se dogoditi čarolija i da će obje crtice pocrvenjeti, ali, uz svu moju snagu volje – nisu. Ovaj mjesec odlučila sam promijeniti taktiku. Negdje sam pročitala da parovi često baš zbog stresa i silne želje da dobiju dijete ne uspijevaju začeti pa je novi pristup glasio: nema više razmišljanja o tome, nema nadanja, realnost je da prosječnom paru treba godina dana da napravi dijete, a u našim godinama još je vjerojatnije da ćemo morati na potpomognutu oplodnju. Ali i dalje me bolio trbuh. I dalje sam tulila na glupe reklame. I dalje menga nije dolazila. Prošlo je već tjedan i pol. Sljedeći vikend kod mame na ručku zaključila sam da je svijet tužno i čemerno mjesto, kako ništa nema smisla i kako mi se od svega samo plače. Nakon deserta me utrpala u auto i odvezla u grad. Po novi test za trudnoću. 

– Lupaju te hormoni. Ti si sto posto trudna – zaključila je sa smiješkom. 

Koješta. Te mame i njihovi navodni instinkti. Prošli sam put kupila onaj najskuplji i bez veze bacila stotinjak kuna pa sam ovaj put bila mudrija i apotekarki rekla da mi da neki jeftini. Mislim, to je ionako samo menga koja kasni, zar ne? 

Poslijepodne je došao A. pa smo se dogovorili da ću ujutro napraviti test. Bez puno dramatiziranja jer će vjerojatno opet biti negativan. Usprkos tome, cijelu sam se noć vrtjela. U pola sedam ujutro zaključila sam kako je najbolje da to obavim odmah: popiškila sam se, gurnula štapić u plastičnu čašicu i sjela na zatvorenu WC školjku čekajući da prođe propisanih minuta, dvije. Nije prošlo ni deset sekundi kad su se na štapiću pojavile – dvije crvene crtice!!! Srce mi je počelo lupati kao ludo. Ušuljala sam se natrag u sobu. A. je spavao kao beba. Probudila sam ga i šapnula mu: “Imat ćemo bebu.” Možda to baš i nije bio šapat, više je zvučalo kao: “Ustaaaaj, imaaaaat ćeeeemo beeeeeeebu!!!!!”

Poslano 10.15

Jasmina Rodić

Preporučujemo

Komentiraj

Novo