Žene za sva vremena (ili: Tko čita, ne skita)

11/09/2019

U tjednu Festivala svjetske književnosti, donosimo vam kolumnu Marine Vujčić. Jer kvalitetnog (ženskog) štiva nikad dosta...

Nedavno sam, u raspravi o ženskom pitanju s muškim prijateljem, za primjer koji dokazuje moju „teoriju“ navela postupke jedne književne junakinje. Kad me opomenuo da sam iz stvarnog života zalutala u književnost, ostala sam malo paf. Nisam uopće primijetila da sam opet pobrkala svjetove. No brzo sam se pribrala i održala mu mini-predavanje o tome kako nema razlike. Kako su književne junakinje koje su me pratile kroz čitateljski život utjecale na mene jednako uvjerljivo kao i one iz stvarnog života – ako ne i više.

Sve je počelo s Heidi Johanne Spyri. Zaljubila sam se u tu toplu i empatičnu djevojčicu isprve, vjerojatno najviše zbog toga što su moji djedovi umrli prije nego sam ih uspjela upoznati pa sam uzdisala od ganuća nad njezinim druženjima s djedom u planinskoj kućici. Vjerujem da moji roditelji upravo Heidi mogu zahvaliti što sam u ranom djetinjstvu bila tako poslušna, marljiva, skromna i što, za razliku od moga brata, nisam komplicirala kad su nas tijekom praznika slali baki na selo. Uz vatru na ognjištu i domaće životinje mogla sam do mile volje oponašati Heidi i igrati ulogu svoje omiljene junakinje u vlastitom djetinjstvu. 

Heidi me podsjećala na sve one požrtvovne i smjerne junakinje iz bajki koje su mi čitali dok još nisam znala sama, među kojima je najveći dojam na mene ostavila Pepeljuga. Ona je bila jedna od mnogih koje su mi nametale naizgled neizbježan koncept budućnosti – nakon što si trpjela nepravdu, šutjela, mela i svima ugađala, kad-tad dođe dan kad će te princ pokupiti, posjesti na svog bijelog konja i odjahati s tobom u veličanstven život kakav zaslužuješ.

Da nije bilo Pipi Duge Čarape, tko zna dokad bih vjerovala u bajke i u moć požrtvovnosti. Pipi me doslovce spasila od robovanja stereotipima o ženskim ulogama. Nakon svih urednih, nježnih i poslušnih princeza, pojavila se djevojčica – impresivnog punog imena Pippilota Viktualia Rullgardina Krusmynta Efraimsdotter Långstrump – kojoj ništa nije sveto. Njoj nije padalo na pamet ugađati nikome osim sebi. Slobodna, otkačena, drska ignorantica stvarnosti kakvu joj pokušavaju servirati. Feministkinja u liku djevojčice. Što mi je više nedostajalo hrabrosti da budem kao ona, sve sam joj se više divila. Potajice, naravno – jer nije bilo prihvatljivo željeti život koji se ne uklapa u bonton i druga pravila poželjnog ponašanja. 

Dobar dan, tugo

  Dok sam se još uvijek mučila pitanjem kako se od uzorne djevojčice postaje neposlušna i svojeglava, mama je na sindikalni kredit kupila komplet romana Françoise Sagan. Stavila ih je na policu s ostalima, bez čitateljske cenzure, pa me, potpuno nespremnu, sustigao svijet odraslih žena u književnosti. Jedva sam imala trinaest, a već sam jako dobro upoznala dosadu i nemoral pripadnika francuske srednje klase kojima je razočaranje u ljudske odnose služilo kao izlika za okretanje užitku. Nakon mirisa kozjeg sira i svježeg alpskog mlijeka koji se iz priče o Heidi nastanio u mojim nosnicama prateći me dobar dio djetinjstva, odjednom sam se našla okružena teškim vonjem cvijeća kojim su bili pretrpani ekstravagantni francuski saloni u kojima su dokone gospođe odjevene u oblake parfema liječile svoj duhovni mamurluk novim ljubavnicima. Ako i nisam zavoljela taj svijet koji me na pragu djevojaštva zbunio i iznenadio, zbog njega sam nepovratno zavoljela knjige. Zavoljela sam i sedamnaestogodišnju Cécile iz romana Dobar dan, tugo. Ona je bila odrasla verzija Pipi Duge Čarape – spontana, lakomislena, sklona luksuzu i hedonizmu, samo što sam uz nju shvatila da ta lakomislenost i egocentrizam imaju svoju cijenu. Ona mi je otkrila još nešto važno, što su sve dotadašnje junakinje prešutjele – da se možeš, recimo, ljubiti na plaži kao što se ona ljubila s Cyrilom toga ljeta, a da to ne podrazumijeva da mu zauvijek pripadaš i da ćeš mu roditi djecu. I da to što si se prepustila dražima trenutka ne znači da si prestala misliti svojom glavom i odrekla se sebe. Cécile me ohrabrila za neovisnost više od svih junakinja koje su joj prethodile i onih koje su došle poslije nje.

A poslije nje zaredale su se tragične protagonistice ozbiljnih životnih drama koje su zbog ljubavi doslovce gubile glavu – ali je mene, kao i milijune čitateljica diljem svijeta, očaralo to što su je zbog ljubavi bile spremne izgubiti. Tolstojeva Ana Karenjina, najpoznatija preljubnica svjetske književnosti, ostala je do danas na vrhu tog trona. To što je velikom cijenom platila hrabrost da napusti nevoljenog muža zbog stasitog Vronskog, nije me spriječilo da joj se divim. U redu, možda je pogubno staviti svoju sreću ispred osjećaja dužnosti, i možda je za ženu kobno izdignuti se iznad lažnog morala društva, ali je zar nije bolje stradati boreći se za svoju verziju sreće nego tavoriti u vječnom nezadovoljstvu i nevoljenosti? 

Bilo je još dama u svjetskoj književnosti koje su skončale slomljenih srca, a dvije su me se osobito snažno dojmile: Flaubertova Ema Bovary, zavodnica kojoj je jedino rješenje za napuštanje muža i brojnih ljubavnika bilo samoubojstvo, te Sthendalova Madam de Renal iz romana Crveno i crno, pobožna i kreposna supruga bogatog uglednika koja se udala iz krivih razloga, a onda podlegla čarima deset godina mlađeg Juliena Sorela, učitelja svoje djece koji je usto bio i svećenik. Razornost ljubavi i strasti koja je ove žene odvodila u smrt djelovala mi je zastrašujuće, ali su mi se one ipak daleko više sviđale od mlakih junakinja koje su se sve nešto trsile suprotstaviti rodnim stereotipima, da bi na kraju pomirljivo pristale biti supruge patrijarhalnim muškarcima uz koje će biti inferiorne – poput Elizabeth iz Ponosa i predrasuda Jane Austen koja je vlastite prednosti pretvorila u mane i podlegla čarima gospodina Darcyja jer je on privremeno stišao svoju aroganciju, ili jednodimenzionalne Dore Krupićeve iz Šenoinog Zlatarovog zlata koja svoje mišljenje nije ni imala. To je ona vrsta junakinja koje dokazuju da se mnoge stvari mogu naučiti i na tuđim pogreškama. 

Snaga stvari

Ipak, tu i tamo pojavila bi se u književnosti neka snažna žena koja mi je vraćala vjeru u vlastiti rod. Primjerice Ibsenova Nora iz Lutkine kuće, cijeli život tretirana kao lutka, koja shvaća da uloga žene ne mora biti pasivna i da ne mora zauvijek biti kućni ukras svome suprugu pa odlazi u svijet kako bi pronašla, zamislite – sebe. Ili Bulgakovljeva Margarita koja je Majstoru izvor energije, iscjeliteljica, ljubavnica i spasiteljica, spremna u ime ljubavi stati pred samog Vraga.

No ipak, u formativnim mladenačkim godinama najveći je utjecaj na mene imala žena koja je bila sama svoja junakinja u svojoj književnosti – Simone de Beauvoir. Iz njezinih autobiografskih knjiga: Uspomene dobro odgojene djevojke, Zrelo doba i Snaga stvari, crpila sam nadahnuće kakvo mi ranije nije priuštila ni jedna fikcija. Iako tada još nisam imala pojma da ću i sama jednom pisati, a još manje da ću i sama biti s piscem, način na koji je ona pisala o svom životu – o otvorenoj vezi sa Sartreom, o pisanju, čitanju, putovanjima, ljubavi, pariškim kavanama, hotelima, ljudima iz svog okruženja – postao je moje utočište za mladenačke snove od kojih sam mnoge kasnije i ostvarila. Moja privatna introspektivna revolucija tijekom koje mi se u glavi sve posložilo onako kako je – uz minimalne intervencije – posloženo i danas.

Zbog svih ovih žena koje su me pomogle oblikovati u ono što sam danas, dođe mi da onu staru narodnu Tko pita, ne skita preinačim u Tko čita, ne skita. Jer katkad se među koricama kriju prave pravcate upute za upotrebu života – s dugogodišnjim jamstvom kvalitete.

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo