Kako se pomiriti s mamom?

13/11/2017

Nakon što u djetinjstvu morate pristajati na tuđa pravila igre, nakon razdoblja pobune u pubertetu i nakon što shvatite da više ne ovisite ni o kome – je li vrijeme da kao zrele osobe iscijelite taj odnos, pita Ivan Salečić

Odnos s majkom jedan je od onih koji nas na najdublji mogući način određuju kao osobu. I to što je eventualno kvalitetan ili nekvalitetan, čini nas onim što jesmo. Odmah na početku želim reći – kad je riječ o odnosu majke i kćeri, ja kao muškarac (dakle, netko tko ni na koji način ne može biti niti jedno niti drugo) možda nisam najpozvaniji da o ovom odnosu govorim, posebno da ga tumačim djevojkama koje su barem jedno od toga, ako ne i oboje. Ipak, pokušat ću to napraviti obzirno, upirući se u ideju da pozicija “izvan” možda donosi i neki manje pristran i involviran pogled. Ili ovaj odnos pokušava obojiti kontrastnim bojama, zbog čega neki njegovi elementi možda mogu postati vidljiviji, čak i ako se u samom tekstu ne spominju.

“Ako jednom, kad ostarim, postanem poput nje”, čuo sam jednom prijateljicu kako se nakon svađe sa svojom mamom žali svojoj kćeri, “ti ćeš tada već biti odrasla, pa te molim, opali me na vrijeme čekićem po glavi.”

Amerikanka dr. Beverly Valtierra kaže da je odnos majki i kćeri paradoksalan jer je majka za kćer ženski uzor te da kćeri zbog takve logike stvari teže povezanosti s majkom, no istodobno kao posebne individue žele biti i drugačije od nje. To simboličko rezanje pupčane vrpce, do kojeg dolazi godinama, ako ne i desetljećima nakon što je prerezana ona prava, biološka pupčana vrpca, bolan je trenutak za obje. Ono što i majka i kći u tom trenutku trebaju jest uzajamna potpora, no upravo je to ono što lako izostane.

U pravilu – pogrešno?
Kad smo se dogovarali o ovom tekstu, prvo što smo spomenuli bilo je – kako iscijeliti odnos majke i kćeri. Znači li to da je taj odnos u pravilu – pogrešan? Koji su to najčešći problemi koji nastaju u odnosu majki i kćeri?

Odbijanje je oblik u kojem kći za majku “ne postoji” – majka kći ne sluša, pravi planove za nju, pita kćer je li gladna, pa joj napravi ručak čak i ako ona kaže da – nije. Kad odrastemo, tako nam nešto jednostavno ide na živce, ali kad smo klinci, situacija je drugačija. Djeca vjeruju roditeljima i kad roditelji prelaze preko njihovih emocija te provode svoju volju, čini se da su djeca sklona povesti se za tim primjerom i sama početi prelaziti preko svojih emocija kao nečeg nevažnog.

Odbijanju je slična i kontrola – ovdje majke ne dopuštaju kćerima da kompletiraju akcije – nego sve urade umjesto njih. Time održavaju vlastitu sliku dobre i požrtvovne majke, no ta slika može biti poprilično sebična jer njezina je cijena kćerin osjećaj nesigurnosti i bespomoćnosti.

Tu je i majčina nedostupnost. Deprivacija od kontakta s roditeljem može biti fizička – kad majka i dijete nemaju dovoljno dodira, emocionalna – kad majka ne reagira na djetetovo pokazivanje osjećaja, psihološka – ako majka ne poklanja dovoljno pažnje... Naravno, u nekim slučajevima može biti i doslovna – kad majka napusti kćer, što ne mora značiti da se odselila, nego je zapušta i prepušta sebi.

Suprotno je saplitanje – kad majka ne ostavlja prostor kćeri i krši njezine granice. Tu je ideja bliskosti zloupotrijebljena. To su obično “velike mame” koje se smatraju patnicama i naoko posve zatomljuju sebe da bi živjele kroz uspjehe svojih kćeri. Naravno, pred kćer to stavlja golema, nerazumna i neispunjiva očekivanja – ako samo i isključivo uspjesi znače majčin život, svaki neuspjeh je majčina smrt. Kako se onda nositi s neuspjesima kao životnim činjenicama?

Nadmetanje je jedno tajno majčinsko ponašanje u kojem ona u svakoj prilici kćer kritizira i ljubomorna je na nju. To je igra moći koju majka zloupotrebljava – jer je, naravno, jača. Takve majke sebično racionaliziraju da su njihovi postupci opravdani zbog “objektivnih nedostataka” djeteta, a djevojčicama, koje o takvim osobama egzistencijalno ovise, ne preostaje drugo nego da to uvrnuto mišljenje prihvate kao svoje i “uvide” vlastite “objektivne nedostatke” koje im ona nabija na nos, a da ti nedostaci – ne postoje.

Za nepouzdanost kažu da je možda i najveća majčinska mana. Ona se očituje kad majku “šalta” na nepredvidiv način pa se zbog iste stvari može i rastopiti od ganuća i podivljati od ljutnje. Kad joj prilazi, dijete nikad ne zna hoće li se u kontaktu pojaviti “dobra” ili “zla” mama. To neznanje u kćer može unijeti iracionalan strah i pridonijeti da dijete zauvijek počne izbjegavati kontakte – s drugima, ali onda i sa sobom.

Majka narcistica kćer vidi kao vlastiti produžetak, a ne kao zasebnu osobu. Što se kći manje uklapa u tu predodžbu, to majčina superiornost više dolazi do izražaja. U tom gušenju i prešutnom nametanju usporedbi kći je sve inferiornija, a da zapravo ne zna zašto – doslovno ispada “kriva što je živa”.

Na kraju, tu je “KRADLJIVICA” – majka koja mijenja prirodne uloge i ponaša se bespomoćno, gurajući odgovornost i za sebe i za odnos u ruke djeteta. To se češće može pojaviti kod samohranih ili majki s više djece koje objektivno jesu u težoj situaciji, ali tu situaciju koriste kako bi manipulirale djecom, prekidajući kontinuitet njihova normalnog razvoja i “kradući” im djetinjstvo na koje imaju pravo.

Normalan odnos
I što sad? Čini se da je u našoj kulturi “normalan” odnos s majkom koji se ne ubraja ni u jednu od ovih kategorija – manjina. Kako taj normalan odnos izgleda i što učiniti da odnos s majkom iscijeli – ako se prepoznajete u nekom ili više ovih primjera? “Kad se osamostalim, otkantat ću je – više mi neće moći zagađivati život i nek’ se poždere”, reći će na prvu većina djevojaka. No to nije rješenje – odnos s majkom, kakav razvijamo od prvih dana, kad ona predstavlja glavnu točku u našoj okolini, lako postaje metafora za odnos sa svijetom te mi na ovaj ili onaj način beskonačno proživljavamo njegove posljedice koje su za nas štetne i ometaju nas u ispunjenju naših prirodnih potencijala.

I – iscjeljenje
Vjerojatno ste primijetili da u ovoj podjeli svi disfunkcionalni odnosi između majki i kćeri potječu od – majki. Ni u jednom od ovih osam scenarija kći nije loša i nevaljala – iako je obično ona ta koja izlazi iz odnosa s tim dojmom. To je nepravda jer je kći žrtva odnosa, a upravo je na njoj da taj odnos popravi. Majka to vjerojatno neće učiniti, a kad se odnos popravi, i sama će imati pravo na benefite.

No savjet za kćeri – u ovom slučaju ne treba na taj način mjeriti stvari, nego treba jednostavno ići za svojom integracijom koja je win-win situacija za obje. To je već razlika u odnosu na majke koje često idu za vlastitim benefitom koji, vidjeli smo, za kćer predstavlja gubitak. Zato bi prekid bliskosti, koji se prvi nameće, za kćeri koje imaju nesređenu dinamiku odnosa s majkom bio Pirova pobjeda – njime se ne transformira zatečena situacija. Majka je u tome i dalje pobjednica.

Samo izlazak iz matrice roditelj-dijete i rad na odnosu koji neće biti reaktivan, jednosmjeran i uvjetovan podjelom koju je majka nametala od djetinjstva omogućuje tranformaciju, i to ne samo odnosa s majkom, nego općenito sa životom. Čvrsto stati na svoje noge i zadržati kontakt iz te pozicije, a ne upadati u klopku da se u tom odnosu svaki put osjećate kao nemoćna djevojčica način je da se taj odnos transformira. Ako vam je na tom putu potrebna stručna potpora i pomoć, ne oklijevajte – jer blagodati ove osobne reintegracije nadmašuju iscijeljen odnos s tom... primarnom skrbnicom.


Što kaže jedna mama...

Izabela Aranza

“Moj i Noelin odnos je dvosmjerna vožnja u kojoj smo obje oblikovale jedna drugu”, kaže ponosna mama 24-godišnjakinje

Na upit da pišem o mom odnosu s kćeri razmišljala sam što je to definiralo naš odnos i zbog čega je upravo ovakav kakav jest – odličan. Jesu li nam se zvijezde poklopile? Jesmo li dobre zato što smo u ulogama od kojih se očekuje dobar odnos? Rekla bih da smo se jednostavno (hm, je li baš bilo jednostavno?) sve ove godine međusobno izgrađivale.

Popusti, zategni...
Da se vratim mrvicu unatrag, točnije 24 godine unatrag, jer moja kći upravo danas navršava 24 godine. E, pa sretan joj ovaj i još mnogo, mnogo nadolazećih!

Dakle, u vrijeme dok je bila curica jasličke i vrtićke dobi pokazivala je svoj... hm... stav. Nisu postojali ti argumenti koji bi mogli dokazati mojoj juniorki da možda nije u pravu ili da postoji lakši put da dođe do ostvarenja cilja. Tvrda, uporna, kategorična, a neodoljivo slatkog izgleda! Imala je sve adute da svoju okolinu baci na koljena i s trozupcem u ruci grleno vikne: Na koljena, podanici!

A “podanici” oko nje to su uglavnom i činili. “Šefica” (kako ju je odgojiteljica u vrtiću rado zvala) bila je zahtjevno djetešce s naznakama dominacije. Trebalo je tada popustiti, zategnuti, popustiti, zategnuti, popustiti... i tako unedogled.

S godinama i odrastanjem moja “djevojčica” mijenjala je frizure, boju kose, odjevne stilove, društva, mjesta za izlaske, ali ne i karakterne osobine. Često sam pomišljala na to da na teži način kroči ovim surovim životom. Naravno u tome je bilo puno roditeljskog straha i dobre namjere jer ne želim da moje dijete proživljava nepotrebne gungule tijekom odrastanja.

Međusobno razumijevanje
Ali, na kraju krajeva, zašto ne? Što te ne ubije, to te ojača! S obzirom na to da je od malih nogu puno putovala, moja me kći iznenadila i oduševila svojom odgovornošću i samostalnošću pa je tako odlaskom na fakultet u Ljubljanu naš odnos samo ojačao, tenzije su se stišale, a različitost karaktera nije predstavljala nikakav problem.

Iz današnje perspektive raduje me činjenica da je odgoj, koji je trebao biti usmjeren na dijete, u našem slučaju bio čista interakcija i dvosmjerna vožnja u kojoj su oba sudionika oblikovala jedno drugo.

Ta naša interakcija i međusobno razmjenjivanje načina gledanja na situacije, ljude, odnose i sve što nas okružuje promijenila me jer na mnoge stvare sad gledam drugačije, s manje straha ili očekivanja neugode od neuspjeha. Zahvalna sam svojoj kćeri na tome. Ponekad mislimo da smo samim time što smo roditelji bogom dani ili da su naša razmišljanja jedina ispravna. Ne. To je potpuno pogrešno. Mislim da se samo međusobnim djelovanjem može doći do ovako divnog odnosa kakav moja ljubimica i ja imamo danas. Nadam se i vjerujem da će tako i ostati.

A što kaže jedna kći?

Lucija Kvaternik

Zumba, joga, ispijanje kava i komentiranje dečki recept je 22-godišnje Lucije i njezine mame za njihov prisan i prijateljski odnos  

Još se nisam odselila od svojih roditelja iako se to ponekad tako čini – studiram, radim, odlazim na treninge i vodim život koji mi ne ostavlja previše vremena za druženje s mamom. No, unatoč svemu, ona je uvijek dio moga života i to ne zato što je ona moja majka te što zapravo i nemam nekog izbora, nego zato što sad, više nego ikad, s njom nastojim graditi jedno čvrsto prijateljstvo.

Tvrdoglave Djevice
Ipak, zanimljivo je pod istim krovom vidjeti dvije tvrdoglave Djevice – dva potpuna control freaka, žene koje neprestano pokušavaju biti mudrije jedna od druge, glasnije i nikad nisu u krivu.

Uz dva brata uvijek sam bila prava tatina princeza pa se odnos s mamom ponekad činio kao samo to – odnos s majkom. Uplakana sam često trčala tati koji je uvijek bio spreman saslušati moje probleme. No dogodilo se neizbježno – došla sam u godine kada tata više nije bio od prevelike pomoći za moje brige i probleme. Tada sam shvatila onu poznatu izreku “mama je uvijek u pravu” pa sam joj povjeravala sve svoje misli, snove i želje, kao i probleme, a ona ih je uvijek pozorno slušala i odgovarala pričama iz svog iskustva koje su me onda užasno živcirale, ali već mi je tad znala pomoći i onda kada se činilo da mojim “problemima” nema kraja.

Sa šesnaest godina, kad su mnoge moje vršnjakinje odbrojavale dane kada će napokon moći otići od kuće kako bi vodile život o kakvom su oduvijek sanjale, ja sam tražila način na koji ću svoju mamu uključivati u svoju svakodnevicu. Odlučile smo krenuti na zumbu koju sad pamtim kao početak našeg prijateljstva. Bilo je pravo osvježenje na mamu gledati kao na nešto više od stroja za očitanje bukvica i dijeljenja savjeta te osobe koja odlazi na roditeljske sastanke, a njoj je, bez sumnje, bilo drago ponekad se družiti s kćeri koja neće vrtjeti očima na svaki njezin savjet. Odjednom smo zajedno komentirale zgodne frajere i tračale svakoga tko nas je krivo pogledao. Super je, za promjenu, bilo s mamom biti u istom timu.

S osamnaest sam pri jednom izlasku naletjela na njezine frendice, a zatim i na nju. Iako se ideja o tome da u klubu naletiš na mamu čini zastrašujućom, noć smo provele plešući, zabavljajući se i nazdravivši prvom (neplaniranom) zajedničkom izlasku te poželjele još mnogo takvih.

Mali ženski rituali
Sada, sa 22, moj život, planovi i obaveze čine se još i većima, ali uz posao, dečka, psa, fakultet i činjenicu da ću uskoro i ja napustiti obiteljsko gnijezdo, moj odnos s mamom nikad nije bio bolji. Redovito ispijanje kave uz prepričavanje najnovijih događaja neiz­bježna je tradicija, a zumbu smo zamijenile jogom kako bismo zajedno, barem nekoliko puta tjedno, pobjegle od obaveza i pritiska svakodnevice. Naravno, kao i svaki odnos majke i kćeri, i mi imamo svoje i
one druge dane.

Ponekad si užasno idemo na živce, ponekad ne razgovaramo danima, a ponekad smo nerazdvojne. Naš prijateljski odnos mnogo je važniji i jači od onoga koji nam je nametnut te je za njega potrebno puno prilagođavanja, kompromisa i poštovanja, baš kao i za svaku drugu vezu. Da, ona će uvijek biti moja mama, ali će i uvijek biti moja najbliža prijateljica.

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo