Strategije povezivanja s partnerima

28/10/2015

...oblikujemo davno prije nego što upoznamo prvog od njih. Zapravo, to se događa u vrijeme kad jedva da znamo za sebe, razmišlja Ivan Salečić

On je ovakav, ona je onakva, ovaj je alergičan na mene, ovaj je nesposoban za bliskost, za ovog sam se zapalila pa me tako razočarao da me hvata užas od ideje da se opet s nekim zbližim, veze nisu za njega, a nakon što mi je uništio život, više nisu ni za mene... Koliko se puta svatko od nas našao u ovakvoj situaciji nakon što bi nam kroz život prošao netko tko nam, pokazalo se, baš i nije bio... privržen? Naravno, skloni smo ih kriviti – ta što su nam napravili – i to opravdano. Ipak, takvi se oblici krivnje mogu donekle objasniti (kažem objasniti, ne idem tako daleko da vam predlažem da ih razumijete, a kamoli opraštate). 

Kako se postavljate u frci? 

Teorija privrženosti nije nešto što pokriva sve moguće oblike ljudskih odnosa – ona se odnosi samo na dio naših reakcija. Ali ne na bilo kakav dio: kako u vezi reagiramo kad smo povrijeđeni, kad smo odvojeni od onih koje volimo i kad nešto doživljavamo kao prijetnju. Ona kaže da su načini na koje sudjelujemo u određenim oblicima emocionalnih veza oblikovani jako davno, čak i prije nego što su nam se partneri uopće počeli motati po glavi. Pa čak i prije nego što nam sjećanje seže, u jako ranom djetinjstvu, kad je glavnina naših odnosa bila usmjerena na našeg primarnog skrbnika – u većini slučajeva to nam je majka. 

Još u tom razdoblju, kad nam ništa nije jasno, nego na sve što nam se događa reagiramo u apsolutnim mjerilima, stvaramo strategije za vezivanja, ne samo s majkom, nego i s partnerima u budućnosti. Ljubav s majkom u najranijoj životnoj dobi je, mnogi kažu, apsolutna, pa nije čudno što su njezini utjecaji toliko duboki i dugotrajni. Kad odrastemo, taj način reagiranja, davno naučen, toliko se uvukao u nas da se doima kao da je urođen, naši postupci pokazivanja privrženosti toliko su duboki da se čini kako su oni naša najdublja osobina, a ne nešto što smo “samo” putem pokupili. 

Pojam privrženosti u ovom kontekstu potječe iz dječje psihologije – time su se puno bavili psiholozi Mary Ainsworth i John Bowlby, ali nije dugo potrajalo da se počne “prelijevati” u proučavanje emocionalnih veza među odraslima – posebno kad se pokazalo da su ti oblici privrženosti koje pokazujemo često poprilično slični. Necjelovitost, koja joj je na neki način ograničenje, istodobno predstavlja i njezinu najjaču snagu. Tako definirana, kao oblik reakcije u stanju frke, ona nam zapravo govori još nešto – o razni povjerenja koje smo razvili prema primarnom skrbniku, ali i prema sebi samima. O tome koliko se sami možemo pouzdati u sebe dosta ovisi kakav će nam biti i cijeli život. 

Znanstvenici Kim Bartholomew i Leonard Horowitz predstavili su svoj model emocionalne privrženosti u vezi, verziju za odrasle. Kao i u mnogim područjima, znanost ni ovdje nije rekla svoju zadnju. Nova istraživanja povremeno “porode” i druge podjele, ali u ovom slučaju dobili smo glavna četiri tipa privrženosti: “sigurni”, “preokupirani”, “odbijajući” i “bojažljivi”. Treba imati na umu da ta podjela u praksi nije “čista” – to su ključne kategorije, ali teško ćemo naći nekog tko u cijelosti pripada jednom tipu, vjerojatnije je da se u svakom kombinira više njih u određenim postocima, a jedan eventualno prevladava nad drugima. Osim toga, tijekom života neka osobina može biti više ili manje vidljiva. 

Zamislite nekoga tko je kombinacija bojažljivog i preokupiranog? Vi mislite da mu pružate sigurnu luku, a njega šaltaju samo strah i tjeskoba. Koje, ne ide li na psihoterapiju, izlaze iz njega ma što vi napravili. A onaj frajer na kojeg ste pukli na početku teksta? Još će se ispostaviti da je i on bio u frci. Ili da ste u frci bili vi pa ste u nju ubacili i njega. Ili da ste u frci bili oboje. Ili ste u frci bili samo vi, ako ste, primjerice, preokupirani, a on siguran – pa vas gleda sve čudnije dok imate svoje epizode? Svačeg bude u tim vezama. 

To nas sve polako vodi do glavnog pitanja: s kakvim oblikom privrženosti u vezu stižemo mi, a s kakvom naš partner i što nam se – tako privrženima kakvi već jesmo – piše dok smo skupa, a posebno kad se zbog nečeg zakačimo? 

Sigurne odlikuje emocionalna inteligencija te prikladne i konstruktivne reakcije. Oni su kadri pružiti i primiti ljubav, ali isto tako postaviti vlastite i poštovati tuđe granice te ispravno procijeniti kada je to ok. U smislu partnerstva, odlikuje ih i ona osobina koja se često ističe kao preduvjet za dobrog partnera – mogu, naime, biti sami, što ih dodatno kvalificira za partnere u odnosima, u koje ulaze i iz kojih izlaze slobodno. Njihov pogled na vezu je pozitivan, oni vole biti u odnosu. Naravno, i s njima su moguće razmirice, posebno kad su isprovocirani, ali i njih će se na neki način “iskoristiti”, na obostranu korist, više se koncentrirajući na rješenje problema, nego na osobni napad. Trebamo li uopće dodati – oni su najbliže ideji dobrog partnera. 

Preokupirani su nervozni i nesigurniji kad je riječ o svim vezama, a posebno romantičnim. Muče ih i stvarni i izmišljeni povodi pa onda i u vezu unose nemir. U prvom redu posesivnost, ovisnost o partneru, ljubomoru, kontrolu, intenzivne promjene raspoloženja, razdražljivost... Što još? Nepovjerljivi su i kad si tumače što je netko rekao, napravio ili namjerio... Sve okreću na negativno. Traže da ih se stalno mazi i pazi kako bi se osjećali prihvaćeno. To bi im još možda i išlo, ali kako ne vjeruju svojim partnerima, onda se i pobrinu da to pokazivanje emocija baš ne bude lako, od partnera se očekuje da im porciju nježnosti isporuči ne zbog nježnosti koje mu oni daju, nego upravo suprotno – usprkos ludostima koje izvode. Drama Kings and Queens proizvode frku kako bi testirali je li partneru još stalo do njih i osjećaju se bolje u svađi nego u miru. Možda ste već i završili s takvim nekim jer oni ne vole biti solo, to im je najgore. 

Odbijajući su druga krajnost. Ponašaju se i osjećaju samodovoljno. Izbjegavaju razinu intimnosti zbog koje bi bili ranjivi ili koja bi im nametnula neku obavezu. Treba im fizička i psihička sloboda, to su oni koje partneri “guše”, kojima vječno “treba prostora”. U životu imaju veće prioritete od ljubavi – posao, izlaske, vlastite hobije i strasti, putovanja, zabavu... Iz svega toga često isključuju partnera ili je on minimalno prisutan, a umjesto toga, vrve površna poznanstva. 

Bojažljivi, mnogi među njima su tijekom formiranja proživjeli teška iskustva, poput napuštanja ili zlostavljanja, pa ih to iskustvo pregaženih granica vrti ukrug – teže bliskosti, ali je se istodobno boje. To nije jedini unutarnji konflikt koji nose. Boje se da će ih partneri pregaziti, napustiti, “dokinuti”, emocionalno i fizički. Sumnjičavi su poput preokupiranih te imaju malo prijatelja poput odbijajućih. 

Kako izaći iz te klopke kad ste upoznali nekog tko vam se sviđa, a odnos više nalikuje devetom krugu pakla nego rajskim poljanama? Pa nikako ako je prevladavanje prepreka samo vaš projekt. Pretpostavka je da ste oboje “za”. Samosvijest, kontakt, uzajamna potpora, želja za rastom te, naravno, hrabrost i odlučnost da se na svojem razvojnom putu, i kao osobe i kao partnera, potraži stručna pomoć, ako i kada za njom ima potrebe. Za razliku od situacije u kojoj svega ovog nema pa je riječ o vezi čiji je opstanak težak pa i nemoguć, uza sve ove stvari, opstanak je isto težak, ali moguć.

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo