Ovisni o vezi?

20/02/2017

Kako se mnogima dogodi da u vječnoj potrazi za onim pravim nekako ipak stalno nalijeću na – one krive? Šalje li im (nam) život time neku poruku i što sve iz toga možemo naučiti, pita se Ivan Salečić

Ovisnost o vezi? Imam nekoliko frendica koje bi na ovu temu rekle kako jednostavno ne mogu biti same, ne mogu živjeti bez frajera. U njihovim životima to dobiva posebnu dimenziju svaki put kad im frajer kojeg već imaju dosadi pa požele novog. Ali – uuuuups – ne mogu prekinuti sa starim prije nego što nađu i spetljaju se s tim novim. A ta je situacija, treba li uopće reći, gotov problem. Jer, znate kako je – lako se dogodi da stari, ali još aktualni frajer provali te njihove tajne planove, a onda... Onda se šansa da prekid baš ne prođe prijateljski, nego u krvi i suzama dosta povećava. No ovakvo ponašanje u vezi, na njezinu kraju, samo je mali aspekt fenomena ovisnosti o vezi koja može iskomplicirati život i kad nikog novog, trećeg nema ni na horizontu. 

Naša eventualna ovisnost o vezi odnosi se i na to da ne možemo biti solo čak i kad je partner s kojim jesmo posve očito u emocionalnom smislu 5ye6an, da upotrijebim taj slengovski izraz. To se, na primjer, odnosi na partnera koji nije kadar ostvariti intimnu komponentu odnosa (ne mislim na tjelesnu intimnost, nego na širi kontekst), ili na nekoga tko se prema drugom odnosi bez ljubavi i poštovanja ili je čak nasilan. “Normalna” reakcija bila bi bijeg, ali iz nekog razloga do toga ne dolazi. Mnogi ne žele ni vidjeti problem, kamoli se suočiti. Tražimo opravdanja za to što je partner vječno iritiran, ćudljiv, nezainteresiran, što nas omalovažava, spušta i baca “u bed”, u njegovoj prošlosti, u okolnostima... 

Što sve brijemo? 

I onda izbrijemo priče – umjesto da se maknemo, što sugerira pamet, moguće je i posve suprotno. Još se više približavamo, po principu “što jedan gori prema drugom, to drugi više trči za njim”. I tu nema lijeka čak ni kad to skužimo. Osoba koju najiskrenije volimo je tako grozna iako smo mi tako super. Pa kako, čudimo se?

Zaista, kako nam se dogodi tako nešto? Toliko to navlačimo i time se bavimo ne bismo li pokušali na neki način kontrolirati taj odnos koji nam ne ide na ruku? Pobrkamo li ljubav s nekom vrstom opsesije u koju nam se odnos pretvara? Možda – u nemogućnosti kontrole odnosa – osjećamo kako odnos kontrolira nas, pa to u nas unosi, kao i u Azrinoj pjesmi, nemir i strah? Nemir i strah, naravno, ne dolaze niotkud. Njihov je korijen obično u našoj povijesti – obiteljska konstelacija s jedne i naše “rješenje” da joj se prilagodimo s druge strane lako odrede emocionalna stanja koja će nas kasnije pratiti u životu, čak i nakon što odrastemo i maknemo se iz okoline u kojoj su ta stanja nastala. 

U dramatičnijim primjerima to može biti alkoholizam, nasilje, ali ne mora biti ništa od toga, ništa od onog što u konvencionalnoj interpretaciji nazivamo “traumom”. Niz može pokrenuti i naš način nošenja s nekom okolnosti koja je ovakve emocije potaknula i “petrificirala” u našem tijelu, akcentirala ih među našim emocijama i dobro naučila prepoznavati u umu. Ako u obitelji nema komunikacije, ako nemamo okruženje, ili povjerenje u njega, s kojim bismo mogli podijeliti ono što nas mori, ako ispadne da smo u svemu tome sami... to može biti pojačivač koji će dodatno “podebljati” naš osjećaj užasa od ostanka – sa samima sobom, kada, iz nekog razloga, teški osjećaji lako dobivaju i dodatna krila. 

Čak i ako smo kao klinci pokušali reći što nam je na srcu, ako smo se suočili s odbijanjem, podsmijehom, relativiziranjem, omalovažavanjem, poricanjem... učinak je isti. Ma kakve bile “stvarne” okolnosti, oko nas tada teško ostaje išta osim njih. Veza, pa i najgora, još nam se čini prihvatljivijom od samoće. To je tada strašna stvarnost, a činjenica da se pritom radi “samo” o našem tumačenju te stvarnosti – na neki je način još tužnija. 

Naučeni strah 

“Treba vjerovati svojim osjećajima”, lupetaju i budale milijuni više štetnih nego korisnih priručnika za samopomoć. E pa, čestitam i... što kad su jedini osjećaji kojih smo svjesni, koji su preplavili sve ostale – strah i tjeskoba? Sve nam pritom može biti jasno – da su takva stanja besmislena, kontraproduktivna, devastirajuća, vampiri koji nam sišu sam život? I da je to naša stvarnost, koje se ne možemo otarasiti ni uz kakav od ovih uvida? I da je pritom često riječ o osjećajima koji su “naučeni”, koji su razvijeni u okolini u kojoj se, onako mali, nismo našli i snašli? Stanja koja su zapravo svojevrstan “filter”, koji nas sprečava da osjetimo ono što smo zaista mi, da čujemo svoj unutarnji glas. 

I – što je najgore – da su ti naučeni strah i tjeskoba – samoispunjavajući, da u život privlače situacije koje ih na emocionalnoj razini potvrđuju? Dolaze li nam tada s tog skladišta u život i partneri – jednako disfunkcionalne osobe, kojima je život slična, bezvrijedna naplavina stresova i šokova kroz koju tek treba pregrmjeti ne obazirući se ni na koga izvan nas, kao što se uostalom ne obaziremo ni na koga – unutar nas. Intimna popudbina koju nosimo sa sobom uključuje, na primjer, neiscijeljenu bol, tugu, samoću, frustracije, nemoć, ljutnju, bijes i neuzvraćenu ljubav. Pritom, na neki način znajući za to svoje stanje, više ili manje osviješteno, od osobe koju volimo, očekujemo – potporu i pomoć. Tako barem piše u knjigama. 

A onda se zakačimo za nekog tko je – isti kao i mi, isto nosi svoj paket boli, isto o njemu više‑manje nema pojma i – isto očekuje pomoć i podršku. Možemo li od takve osobe dobiti ono što nam treba i možemo li joj dati ono što treba njoj? Ne samo da najčešće ne možemo, nije tako jednostavno (!), nego u slučaju da se nekim čudom, slučajnošću, zabunom ne odvrti takav scenarij, nego naiđemo na nekog tko je spreman pružiti nam ono što očekujemo – većina će od takvog odnosa pobjeći, posve nesposobna, pa i nezainteresirana, da se okuša u stvarnoj bliskosti. Za nas je stvarna bliskost druga dimenzija, nešto što nikad nismo doživjeli i pojma nemamo kako da se postavimo kad se otvori mogućnost da je iskusimo. Ona je, kao i toliko toga u ovakvom životu, tek jedan od izvora straha. 

Primiti ljubav? Pa to je golema prijetnja za način na koji smo organizirali život i na koji interpretiramo svijet – u kojem je to da nema šanse da nam netko pruži ljubav jedan od središnjih stupova. Na nekoj nesvjesnoj točki kao da smo uvjereni da osjećati strah i tjeskobu (i sve one stvari koje smo pobrojali – nemoć, ljutnju, tugu, samoću...) znači biti živ, kako su samo takve emocije – život sam. Btw, koliko ste puta čuli ili pomislili kako je neki dečko “dobar, ali dosadan”? Taj dobar dečko, naravno, često i nije dosadan, nego on u partnerici ne potiče onu razinu stresa koji je ona naučila poistovjećivati s osjećajem koji joj znači život. (Zato kad netko dobije nogu jer je “dosadan” bolje je žaliti onog tko mu je tu nogu dao, nego ovog tko ju je dobio – taj nogirani se spasio i ima šanse za vezu u kojoj neće biti dosadan – tj. s nekim kome stres nije modus operandi). 

Odakle te budale?

Kako van iz te petlje? Svakom se može dogoditi veza s budalom, ali niz budala ipak ostavlja upitnik i nad našom glavom. To da (ni mi) nismo savršeni, nego u svojim lošim vezama itekako imamo svoj komad uzroka nije baš laka misao, ali osvještenje da naši partneri često zrcale neki kontraktivni, otuđeni i dezintegrirani dio nas samih važan je korak. Ti kosturi iz ormara, neraščišćeni tereti koje vučemo iz prošlosti i za vezu tražimo one koji tegle slično ne moraju, ali mogu biti čak i onaj trenutak prepoznavanja i privlačenja, ona mitska “kemija” kojoj se pjevaju laude, bez koje nema “prave privlačnosti”. 

Ono što slijedi zatim nije zanovijetanje i kvocanje partneru s ciljem da se on promijeni. Znatno je učinkovitije, ako treba i uz stručnu pomoć, iscijeliti stare rane iz djetinjstva, a i one nove koje smo, na temelju tih starih, skupili putem, vratiti se na mjesto u mladosti na kojem smo se “prilagodili” i odatle, vrlo polako početi stvarati nova, drugačija iskustva koja će nas povesti prema tome da se prema sebi, a onda i prema drugima odnosimo na pažljiv način koji emanira ljubav i poštovanje. Kad krenemo tim putem, promijenit će se i partner. Mislim, ili će promijeniti svoj odnos prema vama ili će vam – doći novi.

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo