Matematika ljubavi

23/12/2015

Američki psiholog John Gottman izložio je formulu ljubavi na osnovi koje tvrdi da mu je dovoljno nekoliko minuta promatrati jedan par i znati hoće li ostati zajedno. Pa je li to moguće, pita se Ivan Salečić

Knjiga “Principi ljubavi” psihologa Johna Gottmana posljednjih je godinu dana poprilično prodrmala svijet veza, brakova i partnerstava. Ljubav – kojom su mnogi skloni opravdati, da ne kažem racionalizirati svoje različite, pa i posve iracionalne postupke – Gottman je tijekom dugogodišnjih istraživanja pretvorio u svojevrstan matematički model. Ljubav je sinonim za najširi raspon naših postupaka u odnosu s partnerom, s nama samima, s vezom, u cijelom nizu situacija – i kad smo nesretno zaljubljeni i kad smo su sretnoj vezi i nakon što ljubav “prođe”, a mi prekinemo i u još milijun drugih okolnosti. Sve to, sve te nijanse, Gottman je malo-pomalo sveo na pet osnovnih oblika komunikacije. 

Prijelomno? Možda. Kontroverzno? Svakako. No zašto bi takav pokušaj bio kontroverzan kad zapravo toliko pojednostavljuje stvari, ne bismo li svi zapravo trebali ovladati ovim učenjem i pojednostaviti si život? Pa – zašto ne bismo, ali pritom ipak treba imati na umu barem nekoliko limita. Emocije su u prvom redu delikatno područje i svatko s njima ima svoju povijest. Ista emocija nema uvijek isti uzrok, a Gottman taj problem rješava tako što se uzrocima baš i ne bavi, nego samo manifestacijama. 

Verbalni repertoar kojim opisujemo ono što osjećamo zapravo je često uži od onog što te emocije zaista pokrivaju. Izjave ispitanika – koje su ovdje dominantan kriterij – čak i ako su posve iskrene, ne moraju predstavljati “cijelu istinu i ništa osim istine”, ne zato što ispitanik želi “muljati” ispitivača, nego zato što jednostavno – ne zna što se sve u njemu kuha. 

Ljutnja vs. tuga

Neka konačna emocija koju osjećamo može proizaći iz mnogih različitih stanja koja ne moramo osjetiti. Ista stanja kod različitih ljudi ne mora slijediti ista emocija, baš kao što i iste emocije mogu proizaći iz različitih stanja. Emocije mogu jedna drugu “prikrivati” tako da, primjerice, neku emociju za koju smo naučili da nije prihvatljiva, recimo ljutnju, izražavamo kao, recimo – tugu. Ili obrnuto. 

To su zapravo glavne zamjerke Gottmanovu modelu – da je prekompleksan, da je previše usredotočen na mnogo teško uhvatljivih varijabli kao što su “intonacija” ili “facijalna ekspresija” te druge oblike neverbalne komunikacije među partnerima i kad se slažu i kad se svađaju, pa ih onda interpretira tako da je mnogo toga što je irelevantan šum u kanalu zapravo dobilo status – relevantne melodijske linije u tom istom kanalu.

To samo po sebi ne bi bila tolika neprilika da sam Goddman svoj model nije postavio toliko egzaktno – matematički, ali s obzirom na to da jest, kvantitativni su se pokazatelji okrenuli protiv samog modela. On, recimo, tvrdi da njegov model može točno predvidjeti koji će brak završiti razvodom (zapravo, tvrdi da mu je dovoljno promatrati komunikaciju dvoje partnera nekoliko minuta da mu bude jasno piše li im se zajednička budućnost ili prekid), ali u praksi se to baš i nije potvrdilo. Uostalom, sve da je i moguća predivdljivost reakcija sudionika, prigovaraju mu, to još ne znači i predikciju budućnosti odnosa. 

Osim toga, čak i da je sve točno, opet će – slijedom statističke metodologije – preostati mali postotak onih kod kojih to neće funkcionirati, koje će u praksi biti teško identificirati. Na kraju, i Gottman emocije dijeli na “pozitivne” i “negativne”, što je simplifikacija kojom je upravo opsjednuta ne samo popularna psihologija, simplifikacija čije nas konotacije tjeraju da se borimo protiv velikog dijela svojih unutarnjih raspoloženja koja su u isto vrijeme – posve uvriježena i normalna. 

Pioniri maleni

Ovime ne želimo reći da je taj model a priori – loš. Gottman je svoje nalaze prikupljao dugo i strpljivo, eksperimentalnim putem, promatrajući parove ispitanika u laboratorijima uređenim poput “pravih” stanova. Mnogo toga što izlaže zasigurno će biti vrijedna informacija ili povratna informacija s kojom će kliknuti mnogi u ljubavnim vezama. Iako je barem u ovom trenutku vjerojatno preuzetno na temelju ovog matematičkog modela proglasiti Gottmana “Einsteinom ljubavi”, kako to neki mediji rade, to ne umanjuje osnovnu radoznalost koju njegov model jednostavno mora pobuditi, pa sam namjerno pobrojao sve te “disklejmere” prije nego što izložim sam model, kako bih dodatno podvukao da to sve uzmemo “cum grano salis”. Važno je reći i da je njegov rad pionirski i ekskluzivno njegov pa sadašnji nedostaci modela ne dezavuiraju intenciju da se on poboljša i da nam s vremenom donese informacije i spoznaje koje su vjerodostojnije nego danas. 

Gottman tvrdi da neka raspoloženja partnera, poput defanzivnosti ili prkosa (to bi, kao, bile te negativne emocije), imaju veću moć povrijediti nas kao partnere i narušiti nam odnos nego što “suprotne”, poput valjda otvorenosti i prihvaćanja, imaju mogućnost iscijeliti nas. Na tragu svojih matematičkih izračuna formulirao je omjer 5:1 – za brisanje 1 sekunde prkosa potrebno je 5 sekundi tolerancije.

(Ne znamo, doduše, je li to konstanta, prosjek ili nešto što se vremenom može promijeniti, pa je na početku veze kod mladih partnera za iscjeljenje potrebno više od pet sekundi tolerancije, a nakon 20 godina dovoljno je i kraće razdoblje da odnos ipak ne odjuri u zid.) No da je lakše porušiti nego sagraditi nije poznato samo iz područja ljubavi, našlo bi se tu primjera i iz ekonomije, politike ili arhitekture. 

Kao u onom memu u kojem vam kažu da razbijete vazu, pa joj kažete “Oprosti” i onda vas pitaju je li se ona nakon toga sastavila. 

Apokalipsa! 

Odnos 5:1 prvi je od 45 Gottmanovih “prirodnih principa ljubavi” izloženih u knjizi “Principi ljubavi”. Ljubav je, ne samo za njega, energetski sustav u kojem partneri svojom interakcijom stvaraju polje, a svatko od njih raspolaže moći da utječe na postupke onoga drugog. Princip ljubavi kvantificira i matematički obrazlaže te međusobne utjecaje i njihove posljedice. Da bismo u tom polju ostali povezani, stalno “plešemo” pokušavajući se prilagoditi svojim i partnerovim potrebama. 

Mjera našeg povjerenja u svemu tome, kaže Gottman, jest stupanj u kojem vjerujemo da naš partner u svoje reakcije uključuje i naše želje i potrebe te da nas čuje i vidi bez otpora, čak i u trenucima kada se ne podnosimo, a nisu nikakva iznimka ni razlog za zabrinutost, nego sastavan i prirodan dio odnosa. 

To je dimenzija veze koja će nas, izraženo u brojevima, provesti “kritičnom” sedmom godinom. U potrazi za potporom te tvrdnje Gottman poseže za aspektom teorije igara matematičara Johna Nasha (to je onaj matematičar o kojem je snimljen film “Genijalni um”) po kojoj je cilj interakcije među ljudima maksimalizacija benefita za oboje. 

Gottman predstavlja “četiri jahača ljubavne apokalipse”. To su kritiziranje – napad na partnerovu osobnost i karakter; defanzivnost – gledanje na sebe kao na žrtvu u vezi uz nastojanje da se partneru “uzvrati istom mjerom”; nepoštovanje – osobni napad na partnera s ciljem da ga se povrijedi, te “zazidavanje” – povlačenje iz kontakta na način koji izgleda kao izbjegavanje konflikta, a zapravo prikazuje neodobravanje, distancu i odvajanje. “Einsteinom ljubavi” proglasili su ga drugi, no i sam Gottman dao je poprilično od sebe kako bi svoj model napravio ponešto bombastičnim. 

Knjigu u kojoj ga je iznio nazvao je “Principia Amoris” (Principi ljubavi), čime se, kako sam kaže, poigrao ni manje ni više nego naslovom prijelomne knjige Isaaca Newtona iz 1687. godine “Philosophiae Naturalis Principia Mathematica” (Matematički principi filozofije prirode). Osim toga, konfrontirao se s možda najslavnijim prologom ljubavne priče u svjetskoj književnosti – Tolstojevim prologom “Ani Karenjinoj”: “Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, a svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.” Gottman kaže da je – upravo obrnuto. 

Iako – kad bi bilo po njegovu, to bi bilo dosta ohrabrujuće.

Ljubavni parovi: pet tipova 

Evo kako John Gottman vidi komunikaciju u vezi - što je određuje i kamo vodi? 

Pet tipova komunikacije koje je Gottman formulirao analizirajući komunikacije u sretnim i nesretnim vezama su izbjegavatelji konflikta, hiroviti parovi, potvrđujući parovi, neprijateljski raspoloženi parovi i neprijateljski raspoloženi individualci u vezi. 

Izbjegavatelji konflikta ne iznose onom drugom što od njega žele, dakle isključuju velik dio odnosa, ali visoko vrednuju sreću i mir koji time dobivaju. Ne pokazuju mnoge emocije, čuvaju svoje granice i imaju različite interese, a veza je projekt u kojem se nalaze ne nužno iz istih razloga. No zanimljivo je da su podrška onom drugom dok njihova neovisnost nije u pitanju i da su se veze u kojem je oboje partnera ovakvi – pokazale najčvršćim vezama. Pa vi vidite. 

Hiroviti parovi su im čista suprotnost – vrlo su emotivni, žele obrlatiti onog drugog na svoje pozicije, u komunikaciji su uzbuđeni, mnogo se smiju. Ne izbjegavaju sukobe, ali ne gube ni poštovanje prema onome drugome. Važni su im u odnosu povezanost i poštenje. 

Potvrđujući parovi komuniciraju mirno i lagano, unose emocije, no najčešće ostaju neutralni. To vrijedi i za konfliktne situacije među njima. Važna im je uzajamna potpora i razumijevanje te partnerovi osjećaji. Osvijestit će neke međusobne razlike, ali ne sve. Neobično je da se među njima može razviti nadmetanje pa veza može postati svojevrsna borba za moć, no kad se pojavi, i taj aspekt nastoje primiriti. 

Neprijateljski parovi su nalik potvrđujućima, ali su defanzivniji od njih. To su oni koji drugima govore “Ti uvijek...” ili “Ti nikad...”. Tijekom sukoba ukopavaju se u početne pozicije, ne hrle dati podršku ili pokazati razumijevanje za drugog. Tada ne pokazuju ni poštovanje. 

Neprijateljski individualci su u dubokom sukobu koji ih frustrira i čini ih osamljenima. U sukobu, čak ako se jedan želi povući, drugi mu često to ne dopušta i rijetko im pođe za rukom da odnos nadiđe taj oblik. 

 

 

 

Ivan Salečić

Preporučujemo

Komentiraj

Novo