“Lijepite” li se za svoje dečke?

12/04/2016

Pripadate li onima koji u vezi drugima ne daju disati i oduzimaju im sav prostor ili vam se čini da to vaš partner radi vama? Što naši načini privrženosti govore o nama i kako s njima izaći nakraj pita se Ivan Salečić

“I živjeli su zauvijek sretno” fraza je s kraja bajki, s kojima se novospojeni par, facilitiran pravom ljubavlju spaja u jedno, da se više nikad ne razdvoji. Ipak, s tom idejom neprestanog zajedništva u svemu i po svaku cijenu, Pepeljuga, Trnoružica i Snjeguljica visoko dižu letvicu. Još od vremena u kojima s punim povjerenjem slušamo (većina tada još ne zna čitati) bajke, formiramo svoje ideje o tim prinčevima koji će – kao da nijedna druga ne postoji – baš nas tražiti do kraja svijeta, poljupcem nas probuditi iz transa, spasiti nam život, izbaviti nas iz nevolje... Ili princezama koje će, ako treba, čekati i 100 godina (kao) u snu, koje će onog pravog znati prepoznati, koje će živjeti sa sedmoricom faličkih muškaraca i nikad im na pamet neće pasti nijedna lascivna misao... Nije to tako samo u bajkama. Tako je i u velikoj književnosti. Nakon što se Julija i Romeo sretnu, više se ne žele razići, odlaze zajedno i u smrt. Tako je i između likova “Pedeset nijansi sive” nema granice, oni su jedno. 

Kad ovi, viši ili niži, romantični ljubavni zapleti tresnu u realitet te kad se nađemo u stvarnoj vezi i sa stvarnom osobom, pogled na neprestano zajedništvo se mijenja. Ideja da se nikad ne odvajamo od partnera za većinu – čak ako joj i teže iz vremena bajki – u stvarnosti može predstavljati prilično  zastrašujuće iskustvo. Veze u kojima se ljudi ne mogu odvojiti ili ne mogu podnijeti da se njihov partner odvaja nisu veze u kojima je lijepo. Upravo suprotno – u zdravom intimnom odnosu, koliko god da su partneri upućeni jedno na drugo, važno je da zadrže i mogućnost autonomije. Moći biti sam istodobno kad smo s nekim je bitno, jednako kao i biti s nekim dok smo sami. Nemogućnost autonomnog djelovanja u emocionalnom odnosu, taj gubitak sebe u drugome, i nije baš ugodno stanje. Ali bojimo ga se prekinuti jer ako to napravimo – hoćemo li ostati dobri partneri ako naša veza više ne bude nalikovala na bajku? Ili bajka ili ništa. 

U dobru i zlu 

Bajka rijetko može potrajati zauvijek. Onima koji se u vezi uporno muče da budu jedno, po cijenu da i glume, ne samo partneru, nego i sebi samima, dogodi se normalna stvar u intimnoj dinamici – da se odvoje. To ne mora značiti da prekinu, ali primjerice da se u nečemu ne slažu, da imaju različite prioritete u životu, da se mimoilaze u tome što znači dati podršku onom drugom. Što više očekujemo da je takav neki događaj neprihvatljiv, izdajnički, loš, čin nevoljenja, to nam takva disonantna mišljenja, koja se neminovno pojave, predstavljaju teža i bolnija iskustva. 

Najednom postajemo svjesni “nepomirljivih razlika” – koje valjda prije nismo vidjeli, ne zato što bi one bile nevidljive, nego zato što ih nismo željeli vidjeti. “Shvaćamo” da smo osamljeni u vezi ili braku. Pitamo se je li onaj drugi zaista s nama – u dobru i zlu? Pomaknuta ideja da je moguće vječno zajedni­štvo, bez oscilacija i mimoilaženja, bez konstantnih faza približavanja i povlačenja, ostavlja nas zbunjene kad se taj – inače posve prirodan – ciklus počne odvijati. 

Tom ekscitiranom, podignutom stanju u kojem sebe i onog drugog doživljavamo kao “jedno” tepamo kao “zaljubljenosti”. Koja, čini se, neminovno mora proći, to znamo iz iskustva, iako nam nije baš jasno zašto je to tako. A što će biti poslije, situacija je bez rješenja. Potjeramo ljude od sebe, mijenjamo partnere kad se učini da zaljubljenost prolazi kako bismo našli nove u koje ćemo opet biti zaljubljeni, s kojima ćemo opet ispočetka uživati u toj opijenosti zajedništvom. 

To sa zajedništvom nema mnogo veze jer je ono odnos u kojem i mi i naši partneri imamo pravo vlastita postojanja, a u ovom odnosu pravo na postojanje ne postoji, nemamo ga ni mi ni onaj drugi. 

Veza i povezanost – u svakom trenutku

Kad smo u vezi, povezujemo se, i to na mnogim razinama. Svojevrsna intimnost uključena je i u najpovršniju konverzaciju, a način na koji mislimo i doživljavamo nije isti kao kad smo sami. Tu postoji i znanstvena evidencija, nije riječ “samo” o bajkama (iako nas one vjerojatno formiraju i u većoj mjeri od znanosti, koja kasnije mjeri efekte našeg formiranja uz pomoć, ili štetu, bajki). 

Pokazuje se kako iskustva iz djetinjstva mogu oblikovati naše mogućnosti da se s povjerenjem prepuštamo okolini koja nas okružuje, baš kao i da – kad nam to treba – vjerujemo sebi i svojim izborima. Osobe koje su u tom smislu samopouzdane odrastale su s osjećajem da su voljene i sigurne u prisutnosti roditelja, koje se kao djecu slušalo (i čulo) kad su pričale, kojima su roditelji bili posvećeni i nemaju problem s bliskošću. Ni u smislu da moraju uzmaknuti kad im se netko približi, niti u smislu da se nekom “nakače” na način koji će u toj drugoj osobi izazvati potrebu da uzmakne. 

Oni razvijaju sposobnost da u odnosu pogode pravu mjeru, ravnotežu između toga da budu predan i posvećen dio para, ali i integrirana, cjelokupna individua. 

Treba li uopće reći – mnogi od nas, zapravo većina, nisu tako sretni da u djetinjstvu dobiju priliku razviti takve zdrave oblike privrženosti. Okolnosti nas tjeraju da od malih nogu, pa i u razdoblju kad učimo socijalne odnose i to kako svijet funkcionira, bivamo zakinuti pa onda improviziramo kako znamo i možemo. Ali problem je što improvizacije koje smo tada ne samo naučili nego i “posvojili” furamo i dalje kroz život, kao vlastite osobine. 

Mi se ne sjećamo da smo bili drugačiji prije nego što smo to naučili. Zapravo i ne znamo da smo to naučili. Jednostavno mislimo da mi to – jesmo. A kakvi smo kad to “jesmo”? Najblaže rečeno, ako se aktivno ne trudimo opet promijeniti, vratiti na staro, naši odnosi izgledaju vrlo različito od onoga što su naše svjesne želje. 

Sigurni vs. nesigurni

Ovisno o specifičnim okolnostima u kojima su odrasle, osobe koje su nesigurne – kad je riječ o privrženosti – ponašaju se različito. Ljudi su složena bića koja često ne odaju baš tako jednoznačne i nedvosmislene simptome, ali načelno – oni razvijaju dva glavna tipa nezdrave privrženosti. Neke su zabrinute – muči ih da nisu dovoljno dobre pa stalno strepe hoće li partner pokazati kakav uznemirujući signal, a kad ga “pronađu” – reagiraju burno, i to prema njemu, sebi... 

Ne treba ni reći da uznemirujući signal pritom može biti i partnerovo “sigurno” ponašanje – potreba da povremeno izađe s prijateljima/prijateljicama i slično. Drugi izbjegavaju bliskost. Primjerice, u djetinjstvu su se, kako bi umanjili bol, udaljili od svojih skrbnika koji su tu bol izazivali – zapuštanjem ili nečim sličnim. Oni ulaze u odnos, zatim izbjegavaju bliskost gradeći zidove kojima se u važnim trenucima uvijek mogu odvojiti. Njihovo je ponašanje zbunjujuće jer oni kao jesu u vezi, a zapravo nisu. Važna im je samostalnost i samodostatnost. 

I sad zamislite kako izgleda kad se to dvoje spetlja. Jedan želi skršiti sve granice, toliko voli drugog da bi ga najradije pojeo, a drugi te iste granice neprestano iznova gradi jer smatra da mu bez njih nema opstanka. Jedan je progonitelj, a jedan bjegunac, jedan se lijepi, a drugi se odljepljuje. Ne treba ni reći da ni kod jednog ni kod drugog ne funkcionira onaj normalan kontakt i povlačenje koje smo spomenuli na početku. Umjesto da oboje prirodnim tijekom teku između oba ova stanja, svaki od njih ukopan je u svoj ekstrem i smatra da će svijet propasti ako se za trenutak iz njega makne. Na neki način svijet, njegov svijet, u tom bi trenutku i propao, ali to je svijet za kojim nema smisla plakati.

y

Što možete napraviti za sebe?

Je li vam netko kad rekao da vas ne smatra bliskim ili da se boji da ćete ga progutati? Razmislite o tome – suočavanje s nekim vlastitim postupcima nije uvijek lako, traži da promijenimo postupke koji nam se mogu činiti našim autentičnim ponašanjem. Ipak može nam pomoći u pronalaženju prave mjere međusobne ovisnosti i autonomije u vezi u kojoj jeste. 

1. Jeste li reaktivni? 

Kad se, primjerice, naljutite na partnera, je li ta ljutnja osviještena ili ostrašćena, dolazi li iz stvarnog iskustva ili podsvjesnih tumačenja tih iskustava? 

Pitanje: Utječe li način privrženosti drugima koji ste razvili u djetinjstvu na vašu privrženost u odrasloj dobi? 

2. Oblici privrženosti i ishodi veze 

Kad se postavi pitanje što najviše ugrožava vezu, većina bi odgovorila – laž, prevara, izdaja, posebno kad je riječ o nečem važnom. Ipak, istraživanja malo proširuju i rekontekstualiziraju tu tvrdnju. Manje od četvrtine veza prekinut će se isključivo zbog toga. U većem broju slučajeva stil naše privrženosti određuje hoće li takve stvari dovesti do prekida ili ne. Što smo sigurniji u odnosu, manja je mogućnost da smjesta prekinemo, a veća da se okrenemo nekom konstruktivnijem rješenju. Čak ni među nesigurnima zabrinuti neće odmah prekinuti. No 45 posto onih koji izbjegavaju, ne samo da će prekinuti odmah, nego će i poslije prekida ostati u lošim odnosima i izbjegavati bivšeg partnera. 

Pitanje: Kako vaš oblik privrženosti utječe na to kako ćete reagirati na svađu ili izdaju? Na koji način on utječe na vašu mogućnost daljnjeg kontakta s partnerom? 

3. Lijepljenje i udaljavanje su duboke, ali ne i trajne osobine 

Ako i imamo problem, nismo prokleti za sva vremena. Istraživači i dalje tragaju za odgovorom – što možemo poduzeti da promijenimo svoje neautentične, ali sad već nesvjesne reakcije, da se prestanemo – bilo lijepiti, bilo izbjegavati? Ako u odrasloj dobi steknemo dovoljno iskustava koja su različita od onih starih, zbog kojih smo se počeli lijepiti ili izbjegavati, dokazano je da promjena 

 

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo