Kako si pomoći nakon prekida?

09/08/2016

Veza se raspala i što sad – tu su bol, krivnja, želja za osvetom, ljubav koja je često još prisutna, potreba da sve to (ipak) preživimo... pitanje je što napraviti da si pomognemo u toj teškoj situaciji

Prekid

“bila sam tako zaljubljena”, rekla je moja frendica strusivši štrukani pelinkovac u jednom gutljaju dok mi je pričala o jednoj svojoj bivšoj vezi (zapravo, o vezi koja joj je još dugo godina ostala “the” veza). “Znala sam da ta veza više nije to, ali već i sama pomisao na prekid u meni je izazivala osjećaj kao da mi se u trbuhu otvara rupa koja se širi mojim tijelom. Ono nestaje u toj rupi. Kako me ta rupa proždire, u meni raste užas. Točno taj osjećaj – užas – pratio je svaku moju pomisao na to da bi on mogao otići. Nisam se ni pokušavala nositi s tim. Morala bih se prepustiti tom užasu. Ideja da ostanem sama bilo mi je isto kao da sam umrla. Postojala sam samo u toj vezi. Prekid je značio kraj života. Jedini način da to preživim bio je – da on ne ode.” 

I što mislite, je li on otišao? Naravno da jest. “Naš je odnos postao užasno mučan”, pričao mi je frend, zapravo taj isti bivši frajer koji je zavio u crno moju frendicu, otpivši poveći gutljaj kraft piva. “Zapali smo u probleme iz kojih se više nismo znali ispetljati. To su bila predbacivanja, vječna priča ‘o nama’. Odemo, primjerice, u lunić, furamo se u električnom autiću. Sad je tu uzbuđenje, vijuganje među ostalima autima, sudari, odbijanci... i u tome svemu mi se ili durimo ili pričamo o vezi. I prije nego što smo prekinuli, više nismo bili u vezi, mi smo samo pričali o vezi i što bismo mi tu mogli ili trebali poduzeti da je spasimo. To razmišljanje što bismo trebali poduzeti na kraju nas je spriječilo da poduzmemo išta.” 

Moj je dojam kako ih je to uzajamno vađenje utrobe oboje iscrpilo preko svake mjere. “Ja sam samo plakala”, rekla je ona. “Ja sam samo razbijao glavu što da poduzmem”, započeo je on. “I onda jednog jutra, nakon što sam cijelu noć razmišljao o svađi od sinoć, jednostavno mi je, ni od kuda, sinula misao: jesam li uopće više zaljubljen?” Kad mu je to tako palo napamet, pustio je da ga to pitanje preplavi te da osjeti kako se s njim nosi. Tada je došao do odgovora, a on je glasio – ne. Shvatio je da više nije zaljubljen u svoju djevojku. I taj odgovor, koji je dao sam sebi, pratio je veliki osjećaj olakšanja. 

Do prekida, koliko sam uspio rekonstruirati iz njihove priče, došlo je u njezinu stanu. U dnevnom boravku, ona je sjedila na sofi, on nasuprot njoj u naslonjaču. On je rekao da ide, ona se rasplakala, a zatim je vikala da ju je izdao i da joj nitko nikad nije napravio tako nešto kao što je ovo što on radi sada. On joj je rekao kako ne vidi da taj odnos više ima smisla, kako je postao obično mrcvarenje, kako oni očito ne znaju naći izlaz iz toga. I – ono glavno – da više nije zaljubljen u nju. Ona mu uopće nije vjerovala pa ga je pitala postoji li neka druga. On je to zanijekao, a ona je ponovno rekla da mu ne vjeruje. “Ideja da radije biram biti solo nego s njom nije joj baš legla”, pričao mi je. “Ako ikad više budem prekidao u takvoj situaciji, uvijek ću slagati da postoji druga. Tako je zaista lakše za sve. Zaljubio si se, eto, to je viša sila, zar ne?” 

Kad u vezi briješ sa strane, onda cijelo vrijeme valjda lažeš da ne postoji nitko. Kad pri prekidu nemaš nikog drugog, je li bolje lagati da ipak imaš? 

“To je bilo užasno mučno”, priča mi ona. “On je otišao, ja sam ostala sjediti na toj sofi. Bilo mi je teško, bilo me sram što me ostavio. Nisam mislila da uopće mogu nastaviti živjeti. Takav život nije mi ništa vrijedio. Od same pomisli da je naša veza gotova bilo mi je fizički zlo. Boljelo me. Nisam imala snage, ni u rukama, ni u nogama. S njim je otišao velik dio mene, a za ovaj koji je ostao nisam imala nikakva interesa. Taj dio bio mi je glup i dosadan. Smetao mi je. Sve što je bilo dobro, nestalo je, a ovo što mi je ostalo bili su otpaci, neizneseno smeće. Ti bijedni ostaci mene bili su ono što sam i sama prezirala. Mrzila sam se, osjećala sam krivnju. Opsjedale su me lijepi prizori iz veze. Bila sam tako ljuta na sebe da se nisam mogla ni pomaknuti. Ostala sam više-manje tako sjediti idućih sedam dana. Nisam radila ništa osim što sam piljila pred sebe. Tako sjedeći izgubila sam pet kila. Ako ništa, prekid je odličan za mršavljenje.” 

Tijekom tih sedam dana nešto se dogodilo – ona je prestala mrziti sebe, kao što se mrzila odmah nakon prekida. Zamrzila je njega. I na neki čudan način, ta je promjena skinula s nje odgovornost za prekid i dala joj snage da se vrati u život. Glupi konj, pokazat će ona njemu. Vratit će se, imat će novu vezu, novog frajera. I to boljeg. 

“Bio sam jako samouvjeren kad sam donio odluku o prekidu i osjetio veliko olakšanje kad sam shvatio da je više ne volim”, prisjeća se on. Ali kad sam izašao iz njezina stana, sam, jer je ona ostala sjediti u sobi, taj je osjećaj nestao. Ostao je samo osjećaj gubitka. Htio sam prekid, dobio sam ga i sad kad sam ga dobio – to mi više nije ništa značilo. Riješio sam se loše veze, super. 

Ali kad je nestala ta veza, koju smo oboje stvorili tako užasnom da sam jedva dočekao iz nje izaći, kad je nestao taj loš odnos, slika moje sad već bivše cure iskočila je preda mnom na onaj isti lijep način na koji sam je doživljavao prije nego što smo uopće ušli u vezu. Više nije bilo razloga da je gledam kroz iskrivljene naočale lošeg odnosa. Ponovno mi je bila lijepa, kakva i jest. Uništio sam vezu da bih shvatio kako sam i dalje zaljubljen u nju.” 

Usprkos tom neočekivanom otkriću, mojem frendu obnova veze nije dolazila u obzir. Bilo mu je jasno da njih dvoje nemaju šanse i da će – sve kad bi i počeli ispočetka – pononovno sve uprskati. 

Ja sam to doživio ovako: on je bio zaljubljen u nju, ali više nije želio vezu. Ona je željela vezu, ali više nije bila zaljubljenja u njega. Danas ona ima novog frajera (je li bolji od ovog bivšeg ili ne, ne želim prosuđivati), a on... Tako, eksperimentira. 

Pitate li mene, to je težak, ali u osnovi ok prekid tijekom kojeg je svaka strana iskreno zastupala sebe, koliko je mogla. Prekid nije nastao zbog treće osobe (iako moj frend tvrdi da će je ubuduće, bude li mu trebalo, čak i izmisliti kako bi si olakšao). On smatra kako privlačnost nije dovoljna da odnos bude dobar i da se u njemu o(p)stane na duge staze. 

Nju je obuzela mržnja prema njemu. Za razliku od zilijuna nasilnih podjela emocija na “pozitivne” i “negativne”, kakvima vrvi ne samo self-help literatura nego su tu podjelu prigrlili i neki segmenti “prave” psihologije, ja ne mislim da je ta mržnja u trenutku prekida za nju bila “loša” i nedopuštena emocija. No znam da njih dvoje danas nisu u kontaktu, ali komuniciraju kad se sretnu. Ne znam mrzi li ga i dalje i kako je ona tu mržnju zapravo raspetljala sama sa sobom, ali iz načina na koji je o njoj pričala, stekao sam dojam da joj je u trenutku prekida ta mržnja ipak bila kakav-takav resurs da krene dalje i ponovno, i to doslovno, stane na svoje noge koje su joj se bile oduzele tijekom onog tjedna koji je preležala na sofi. 

Pitanje za sve: što je tko od ovih dvoje bivših u prekidu napravio dobro, a što loše? 

Moj je dojam da je ona dobro napravila kad si je nakon prekida ipak priuštila koliko-toliko kvalitetno razdoblje tugovanja, iako je istodobno tu bilo i krivnje koja joj je cijelo vrijeme odmagala. Osim toga, odmagalo joj je to što je “pregazila” vlastite kvalitete, u prekidu si je oduzela pravo na sliku o sebi kao vrijednoj, dobroj osobi. Iscrpljivala se lijepim uspomenama na vezu, iako bi za nju zapravo bilo pozitivnije da je pronašla dovoljno samodiscipline da to ne radi. U svojim je maštarijama izgubila iz vida objektivne okolnosti koje su do prekida dovele – u toj je vezi na njezinu kraju, naime, bilo loše i njoj. 

Jako je dobro za oboje da nisu ono drugo nastavili slijediti preko društvenih mreža. To bi samo osnažilo bol koju su oboje osjećali, iako iz različitih razloga. Nisu spomenuli ni da su se o onom drugom raspitivali offline, među zajedničkim prijateljima. Tome smo često skloni, a zapravo ne pomaže. Prihvatili su prekid – on nešto lakše (iako mu je nedostajala), a ona teže. Upravo je bol koja proizlazi iz svijesti o tome da je došao kraj na neki način potvrdila da su oboje ostali u kontaktu sa stvarnošću. Odmah nakon prekida, svatko na svoj način, pristupili su izbacivanju druge osobe iz života. Prestali su kontaktirati, iako je to bilo bolno za oboje. 

Podrška bliskih osoba, preuzimanje obaveza koje nam pomažu da ne mislimo na ono što proživljavamo, okretanje vlastitim interesima i drugim aktivnostima koje nas potvrđuju, sve su to stvari koje nam mogu izgledati banalno i kao bijeg, ali nam do neke mjere mogu pomoći da preživimo jedno tako teško iskustvo u životu kao što je nagli prekid odnosa s osobom do koje nam je još stalo. 

Njoj nije koristilo što se zabila u kuću, no u isprva ni za što drugo nije imala snage. Kad je tu snagu stekla, vratila se u život i ušla u novu vezu. Ne znam je li za to bila spremna, ili je požurila, ali nova veza donijela je novu dinamiku i novi život. Bude li i tu nekih nastavaka, izvijestit ću vas

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo