Jeste li u pravoj vezi?

08/01/2016

Po kojim unutarnjim znakovima prepoznati pseudoodnos, koji izvana izgleda kao ljubav, ali zapravo to - nije, pita se Ivan Salečić. Po kojim unutarnjim znakovima prepoznati pseudoodnos, koji izvana izgleda kao ljubav, ali zapravo to - nije, pita se Ivan Salečić

Da nam je važno imati nekog s kim smo bliski, razjašnjuje nam se od prvog dana – još otkad kao bebe razvijamo bliskost s majkom, ili već nekim drugim skrbnikom. Kako odrastamo, bliskost se seli na područje partnerstva, ali tu onda često nastaju i prepreke. Bliskost nas potiče (i) na vlastito otkrivanje, ali iskustva koja nosimo iz razdoblja odrastanja mogu nam to otežati. Imamo ideju o tome kako nam je otvaranje važno, ali na njega se ponekad teško odlučujemo. Ne znamo kako će netko reagirati kad mu se otvorimo i ako mu se otvorimo, kao ni to gdje će nas to otvaranje odvesti. Može li ono ugroziti odnos koji gradimo, pitamo se, a opet s druge strane – je li taj odnos zaista ok ako se u njemu ne možemo otvoriti? 

Zakočenost u odnosu, kad osjećamo da nam je potrebno nešto više – i od nas samih i od našeg partnera – i da nam pritom nije baš jasno što je točno to što nam je potrebno, može potrajati dugo, u nekim slučajevima može se protegnuti i na cijeli život. “Irrelationship”, nepovezivanje, manjak veze u vezi u kojoj jesmo psihološki je obrambeni mehanizam. On podrazumijeva da partneri kreiraju odnos u kojem se na svaki način izbjegava tjeskoba koju nosi otvaranje pred onim drugim. 

Par ili dvoje solera?

Riječ je o dovoljno velikom remećenju kvalitetnog odnosa da se takvi načini komuniciranja i funkcioniranja čak smatraju – pseudovezama. Partneri su ovdje samo soleri koji se dotiču na površini, na neutralnom prostoru. Njihovo je područje izbjegavanja toliko veliko da vezi oduzima supstancijalnu kvalitetu u području davanja i primanja potpore, sigurnosti, kontakata... da se to više vezom i ne može nazvati. 

Izvana se “irrelationship” doima kao veza, ali u suštini, kad se dođe do važnog, on to nije. Ljudi koji se nađu u takvoj vezi “znaju” kako veza izgleda – znaju to iz knjiga, filmova, vlastitih fantazija, priča drugih ljudi – i onda u vlastitim vezama glume te iste stvari. No kad se podvuče crta, irrelationship je samo – imitacija veze. 

Nesigurnost u prepuštanju nije nešto s čim se rađamo. Takvi možemo postati – da se vratimo na početak teksta – u ranom djetinjstvu. Kada oni koji se za bebu brinu ne zadovoljavaju na kvalitetan način njezine emocionalne potrebe (ili čak od bebe očekuju da zadovolje njihove), beba se nađe u nekoj vrsti ucjene. Ona “zna” da sama ne može opstati i da joj, doslovno, život ovisi o nekom koga ne osjeća bliskim. S obzirom na to da joj nije jasno na čemu je, postaje oprezna. Ne pokazuje puno emocija jer ne zna kako će druga strana reagirati. Ona pomaže kako zna, “računajući” da će tako i sama dobiti pomoć. 

To je jedan jako tužan račun, ali za mnoge roditelje to je bingo – takvo je dijete mirno, s njim nema problema, sretno je sa svim što dobije i pristaje na sve što roditelj predlaže. No za samo dijete to je sve samo ne bingo – ono se uči zatvaranju, uči da je opasno pokazati se. Da se poigramo riječima – dijete “brigu” u smislu skrbi za svoje potrebe počinje doživljavati kao “brigu” koja znači – tjeskobu od pokazivanja svojih potreba. 

Čak i kad su bebine primarne potrebe zadovoljene, kad je sita, suha, kad joj je toplo, ne dobije li uz sve to i osjećaj da je voljena, ona će na neki način “pomiješati” tu brigu s ljubavlju. Smatrat će: a) da je briga = ljubav i b) zatvaranje = sigurnost.  

Taj miks, ako se zapusti, jednog dana postaje karta za brzi vlak do Zemlje ljubavnih problema. 

Kako se dogodi da ne možemo biti bliski? 

Pod bliskošću ovdje ne mislimo na povjeravanje, iako je i ono, naravno, uključeno. Razgovor o tome jesmo li dobri, zli, lijepi, ružni, kako se vidimo, čak i kako se osjećamo, provučen kroz racionalne filtere ne znači “pravu” bliskost. Ona je više pokazivanje kakvi smo – kad smo ljuti, žalosni pohotni... Kada se pokazujemo onom drugom zgužvani od spavanja (nekad su se žene ustajale prve, sat vremena ranije da već budu namontirane kad se njihovi muževi probude – tako su radile cijeli život, a to nije bliskost), kada možemo stanom šetati goli i svršiti uz upaljeno svjetlo. I, naravno, bliskost je kad od ovog svega što sam nabrojio ne izvodimo vječni show, nego s drugim možemo biti i ne radeći ništa ili se povući tako da ipak nekako ostanemo i s tim drugim. 

Kad već razgovaramo o tjeskobi koja nas obuzima na spomen ideje otvaranja pred nekim, bliskost je i kad možemo s nekim biti tjeskobni, tako da smo te tjeskobe svjesni – ne da od nje i zbog nje gradimo neki robotski odnos u kojem ćemo pred partnerom glumatati tako da je ni on, a ni mi, ni slučajno ne ugledamo, priznamo, imenujemo. (I, naravno, da ta tjeskoba u međuvremenu nije postala naš svjesni izbor.)

Za većinu je takvo pokazivanje nešto što priželjkuju i nešto čega se boje. Taj konflikt posljedica je nezadovoljavanja potrebe za sigurnošću osoba s kojima smo tražili bliskost kad smo bili mali. Danas, kad smo veliki, ništa ga ne izvlači tako jasno i snažno na površinu kao mogućnost uspostave bliskosti koju smo nekad morali zatomiti. Bliskosti s nekim drugim, kome se nismo rodili, nego smo ga birali. 

Iako više nismo ucijenjeni, više nismo ugroženi, više ne ovisimo o drugima, više ne moramo igrati prema tuđim pravilima, ali cijela je ta strategija u nama preduboko usađena da bismo je tek tako promijenili. Ona je nastala prije nego što smo znali govoriti, prije nego što smo znali misliti, prije nego što smo bili svjesni sebe. Kad smo sve to naučili, već je bila tu – došli smo na zatečeno. Nju smo razvili da preživimo ili smo barem u nekom trenutku povjerovali da bez nje ne možemo preživjeti. 

I kako sad van? Naoko, jednostavno – dovoljno je da svi u vezi nađu snage za davanje i primanje, na približavanje i otkrivanje, bez obzira na rizike koje to nosi sa sobom. Da se istinski emotivno unesu kako u ono drugo, tako i u odnos koji zajedno grade. To je lakše reći nego učiniti, ali nije nemoguće. 

Iako i “irrelationships” dobiva određenu količinu pažnje, sigurnosti i poštovanja, ovakva pseudoveza za sudionike nema istu svrhu kao “prava” veza. Dok se u ovoj drugoj vezi teži bliskosti, u prvoj sudionici, iako nastupaju kao partneri, kao da teže minimalizirati vlastitu ranjivost držanjem distance i kontrolom, kako sebe, tako i onog drugog. 

Zato su ovdje uloge često podijeljene – jedno daje, drugo prima, jedno je spasitelj, drugo je spašen, jedno se trudi, drugo mu se divi. Pravila su jača od strasti, želje i spontanosti. Iako je – baš kao i u “pravim” vezama – i svaka ovakva veza različita na svoj način, to je velika razlika u odnosu na bliske ljubavne odnose. Ljubav se ne odvija prema scenariju, ona je nepredvidiva i hirovita, i baš zato – nesigurna. Ljubav bez ostatka uključuje i spremnost na rizik. Nije se lako prepustiti, pa se “irrelationship” čini komfornijom opcijom. 

Ali uz visoku cijenu.

Ivan Salečić

Preporučujemo

Komentiraj

Novo