ISTINITE PRIČE: Udala sam se za kockara i uništila si život

18/06/2013

Što luđi, to bolji – tako je barem mislila Cosmo čitateljica koja nam je povjerila da se zaljubila u tipa ovisnog o pokeru, koji je postupno i nju uvukao u začarani krug “posao – kuća – kasino”. Sve dok nije došlo dijete. I krediti...

Oduvijek sam sanjala veliko vjenčanje, bijelu vjenčanicu, voljenog muškarca pokraj sebe, puno djece i sretan život, baš kao u bajci, samo – moja je bajka postala horor. Zaljubila sam se kao djevojka, u pubertetu. Tada je vladalo poznato mladenačko ludilo kojeg se mnoge djevojke drže i sada: “Što je luđi, to je bolji.” I ja sam tada tako mislila i tako i izabrala. Uočila sam ga u gomili, na plesnom podiju jedne diskoteke. Bio je poseban i isticao se. Raskopčana košulja, osmijeh i ples iz kojeg bi i ćorav vidio da je pijan, mene su očarali. Ne znam je li me zaista očarao on ili želja da i ja pokraj sebe imam nekog “ludog”.

Prišla sam mu bez imalo srama, zaplesala s njim, nabacivala se i upalilo je. Bila sam presretna, moj je odabranik napokon postao moj. No, bio je malo previše slobodan, svaku zarađenu lipu ostavljao bi na poker-aparatima. Na početku mi to nije smetalo, ali s vremenom je postalo zamorno svaki vikend provoditi stojeći pokraj njega dok on oduševljeno kocka.

Kredit za dugove

Danima bih ga čekala jer je kasnio, noćima se pitala gdje je, zvala i slušala zvonjavu mobitela, uvjeravajući se da ne čuje mobitel ili da je na putu doma, ali u sebi sam znala da zapravo ništa od toga nije istina, da je u kasinu. No, bila sam obična školarka i mislila da je to samo prolazna ljubav. Tri godine kasnije završila sam srednju školu, počela raditi, no i dalje sam živjela s roditeljima i bila s istim dečkom. Sve je bilo isto kao prije, samo sam tada kockala i ja. Cijela moja plaća bi za dan ili dva ostala na poker-aparatu. Svaki slobodan trenutak provela bih igrajući poker.

Umjesto u kafiću, restoranu ili disku, noći smo provodili u kasinu iz kojeg smo izlazili ranim jutrom i tako iz vikenda u vikend. Tada sam počela sumnjati u svoj izbor, postala sam svjesna da od mog velikog vjenčanja uz njega neće biti ništa i da takav život nikad neće biti sretan. Da bi se izvukao iz dugova, moj je dečko dizao kredite, a meni lagao. Vodio bi me u kafiće, igrao poker i svaki čas odlazio u auto po još novca. Plava kuverta puna novca za mene je značila još samo jednu laž, još jedan kredit.

y

No, iako sam bila svjesna svega, navika da smo zajedno bila je jača. U jednom trenutku mislila bih: “Ma što će mi on, s njim nema života”, a već u drugom sam se pitala: “Kako ću bez njega?” Što sam više tražila, više sam nalazila, više sam sumnjala, a on je još više lagao. Prolazile su godine, a moj se odabranik nije mijenjao. Već sam samu sebe uvjerila da nismo jedno za drugo, da s njim nema života ni budućnosti, da mu ne vjerujem. Skupljala sam snage reći mu da je kraj, a tada mi je zakasnila menstruacija. Kupila sam četiri testa na trudnoću kako bih se uvjerila da je sve to samo od stresa, ali sva četiri pokazala su +. S obzirom na to da sam od malena bila protivnik pobačaja, moja je odluka bila jasna – zadržat ću to dijete.

Prazan frižider

Moj odabranik bio je šokiran, ali sretan. Kao da je u njega ušlo nešto i potpuno ga promijenilo. Prestao je izlaziti, prestao je kockati, brinuo se za mene, odlazio je na posao. Sva ružna vremena ostala su iza nas, bili smo dvoje zaljubljenih koji čekaju svog potomka. Tih predivnih devet mjeseci nijednom se nisam sjetila svega iz prošlosti, niti njegovih mana. Kada se rodio naš sin, počeli smo živjeti zajedno, ali idila nije dugo potrajala. Prvih mjeseci ljudi su dolazili na babinje, donosili darove i sve je bilo super. Ali kad su obilasci završili i kad smo ostali samo na njegovoj plaći, počeo je pakao.

Sva njegova mirnoća, dobrota i brižnost nisu mogli zamijeniti činjenicu da njegova plaća nije dovoljna za naš život. Iz dana u dan mislila sam samo na to da više od pola njegove plaće odlazi na njegove kockarske kredite, i tako je i danas. Ljubav je nestala, ostalo je samo poštovanje prema čovjeku koji je postao moj muž (samo da selo ne bi pričalo), poštovanje prema ocu mog djeteta. Naš život je miran jer šutim i sve ono što me grize držim u sebi. Ali svako jutro kad otvorim oči i vidim da u našem domu fali neka osnovna namirnica, sjetim se da je to njegova krivnja.

Svaki put kad poželim da naš sin nešto ima, sjetim se da je to nemoguće jer on ima kredit i od plaće nam ne ostane ni za osnovne stvari. Kada ga gledam, vidim čovjeka koji se promijenio, ali vidim i čovjeka koji je kriv za naš težak život.  Svaki dan odlučim otići, svaki put kad poludim, spremam naše stvari, ali ja sam kukavica. Žena koja nije imala hrab­rosti mijenjati život u mladim danima, koja želi otići, stvoriti sebi i sinu neki bolji život, ali i žena koja nikada neće otići jer nema snage za to. A ondje gdje nema sretnog početka, nema ni sretnog kraja.

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo