Sitnice bez povoda (finalistica 3. kruga)

Dragim ljudima (roditeljima, sestri, dečku, prijateljima...) pomažem na onaj način koji mogu, trebaju, žele: sitnicama i većim stvarima. Usrećujem ih (barem se nadam:) tako što im riječima i djelima dajem do znanja koliko mi je do njih stalo: pošaljem im spontanu poruku u kojoj im kažem da ih volim ili da sam ih se sjetila; zagrlim ih; bez povoda im kupim neku sitnicu koja me podsjetila na njih...

Kako bih pomogla i/ili usrećila druge, radim ono što mislim da bismo svi trebali: slabovidnoj osobi na tramvajskoj stanici kažem koji je tramvaj stigao, invalidnoj osobi ili mami s kolicima pomognem da uđu u tramvaj/autobus, porazgovaram s bakicom kojoj nedostaje malo pažnje i razgovora, nasmiješim se prodavačici koja cijeli dan stoji na nogama i poslužuje često neugodne i bezobrazne kupce, a nerijetko udijelim koju kunu studentima koji skupljaju džeparac svirajući na ulicama...

No, ono na što sam posebno ponosna, što i mene usrećuje: priključila sam se volonterima koji svoje slobodno vrijeme i znanje koriste kako bi aktivno sudjelovali u prevenciji nasilnog ponašanja kroz pružanje pomoći u učenju djeci i mladima slabijeg školskog uspjeha, lošijeg socioekonomskog statusa i korisnicima s poteškoćama u razvoju. Drago mi je da mogu pomoći i usrećiti jednog pametnog, sposobnog mladića (a i njegove roditelje) kojem treba samo malo pomoći i poticaja sa strane kako bi bolje savladao školsko gradivo. Lijepo je znati da mogu nešto napraviti kako bih barem pokušala promijeniti okolinu koja je u zadnje vrijeme sve samo ne optimistična, poticajna i ugodna za život.

Maja Mušura