Crvena ruža za drugu

Što je najluđe što sam učinila za ljubav? Možda nije najluđe, ali je sigurno potez koji čini osoba koja smatra da nema druge nego dati sve od sebe i pokušati ispraviti stvar. No, vratimo se na početak priče.

Kasna je jesen, u vezi sam već nekoliko godina, no svaki put kada zamislim budućnost s tom osobom, ne vidim se sretnom. Svi oko mene govore mi da se vidi da nisam sretna, pokušavam ih zavarati i dokazati da su u krivu, ali ne kužim da sam u cijelom tom razdoblju ja jedina osoba koju uspijevam zavarati. Mislila sam bit će bolje, promijenit će se, ne mogu očekivati da je moj maksimum davanja sebe u ljubavi isti kao i njegov... Bla bla...

Jedne večeri bila sam na kavi s prijateljicama gdje je bio i on. Znali smo se već devet godina, no tada smo upisali faks, ali se više nismo vidjeli unatoč činjenici da su nam fakulteti jedan do drugoga, da putujemo gotovo iz iste destinacije, da smo zalazili na ista mjesta...

Bilo mi je drago vidjeti ga. Počeo se družiti s nama intenzivno, a kemija među nama svakim je danom postajala sve jasnija i intenzivnija. Nisam htjela ništa jer sam bila u vezi, no kako su se dogodile neke stvari u vezi iz kojih sam shvatila da me bivši uopće ne poštuje, da me uzima zdravo za gotovo, upustila sam se u novu priču.  Rekao mi je da mu je stalo do mene i da će me čekati koliko god je potrebno jer sam osoba koju vrijedi čekati. Svaki put s njim bio mi je najljepši dan u životu – osjećala sam se kao najposebnija osoba na svijetu, iz mene je izvlačio najbolju verziju!

Na poslu mi je bolje krenulo, vratila sam svoju ambiciju, željela sam više i sada sam opet to mogla i učiniti. Ali u svemu tome nisam primijetila koliko on pati dok me čeka jer sam i dalje bila u vezi, bojeći se prekinuti. Osjećala sam nekakvu odgovornost prema toj vezi, nije to bilo samo tako lako prekinuti, ipak su godine u pitanju, ne mogu ga samo tako povrijediti, iako sam cijelo to vrijeme gubila sebe... Nisam bila sretna, možda se to izvana nije vidjelo, ali kidala sam se iznutra. Odlučila sam prekinuti vezu, ali taj sam se dan prije toga našla s njim (neka se zove Karlo). Rekao mi je da više ne može tako, da zaslužuje više, da ga doživim kad se sretnemo u gradu, a ne da pogledom u okolini tražim nekoga tko bi nas mogao vidjeti.

Sjedim i slušam ga, u srcu i duši me hvata grč... Ostvaruje se ono na što su me svi upozoravali!! Ostajem bez najbolje stvari koja mi se dogodila u životu, a ja samo sjedim bez imalo glasa i vrtim u glavi sve što smo proživjeli... Od njegove želje za posipanjem kreveta laticama ruža do činjenice da je uvijek bio tu kada mi je bilo teško, bio mi je oslonac i osoba koja bi me pokupila svaki put kada bih pala! Zar se ovo događa?! Duša mi se cijepa. Istina, ono što imaš počneš cijeniti tek kad bez toga ostaneš. Ali ja ne mogu ostati bez njega, ne i bez njega!!!
Dan je prošao... Na poslu sam bila u komi. Karlo, oprosti mi! I tada sam odlučila - moram nešto poduzeti!

Uz pomoć kolega napravila sam kompilaciju pjesama koje donekle mogu opisati moje osjećaje. Glavna pjesma mi je bila Bed of Roses od Gunsa (nadam se da shvaćate zašto). Taj dan sam prekinula s dečkom. I da, nekome sa strane se može činiti da sam užasna osoba, ali oni najbliži znaju što sam sve proživjela i da je istina sve samo ne to. Nazvala sam Karla i molila ga da se nađemo. Pristao je.

Imala sam jaku tremu i bila sam spremna na sve, usprkos svom ponosu. Kupila sam jednu crvenu ružu, sakrila je na stražnje sjedalo auta i krenula do njega. Rekla sam mu da mi je užasno žao, da mi je teško i da sam prekinula s dečkom. I njemu je bilo teško. Molila sam ga da mi da još jednu šansu, da mu pokažem koliko mi je stalo, da mu otkrijem pravu sebe. Samo jedan posto! Osjećala sam se razgolićeno dok sam ispoljavala svoju dušu i osjećaje, a on me gledao onim svojim toplim pogledom. Tada sam mu pustila pjesmu Bed of Roses, okrenula se i poklonila ružu.

Rekla sam mu da znam da nije dovoljna za prekrivanje cijelog kreveta, ali da je početak. I neka je iskoristi za što god želi i za koga god želi. I da ću razumjeti ako to nisam ja. Rasplakao se... To nije bila reakcija koju sam očekivala. Nakon toga se gotovo više i nismo čuli. Ja sam kopnila, plakala i jecala svako jutro kad bih shvatila da sve to nije bio samo san. A od njega ništa konkretno. Sada sam ja bila u sličnoj poziciji u kojoj je on bio punih šest mjeseci. Nisam znala na čemu sam i shvatila sam koliko je to grozno.

Danas je sredina veljače 2011. i sretnija sam nego ikada! Skupa smo već gotovo godinu dana i predivno nam je! Početkom mjeseca bio mu je rođendan i odvela sam ga na jedno imanje, večerali smo i tijekom večeri je dobio tortu iznenađenja. Bio je jako sretan, a i ja. Jer istina je, kad nekoga istinski voliš, ništa ti nije teško i daješ sve od sebe da tu osobu učiniš sretnom! Kada ste vi zadnji put nekome dali cijelog sebe? J

Ana Savić, Jastrebarsko