Zemljo, otvori se!

Kada ste tinejdžer, padaju vam na pamet razne ideje i ništa nije neizvedivo. Vi sve možete, oko vas nitko nije u pravu, vi ste najpametniji, najljepši i najbolji, a tek kad ste zaljubljeni. E pa i ja sam bila zaljubljena tinejdžerica. Dečko je bio nešto stariji od mene, kao i cijelo to društvo. Kad bi oni izlazili, morala sam učiti ili, naravno, spavati. „Još si premlada, što ćemo mi ako ti se nešto dogodi, bla, bla...“ Vječito su govorili moji roditelji.

Što mi je drugo preostalo nego zatvoriti se u svoja četiri zida i plakati, s mobitelom u ruci. Svako malo sam mu slala SMS-ove ili ga zvala da ga barem čujem ako ga ne mogu vidjeti. Jedne subote ista priča kao i svaki vikend, samo što nisam dobila odgovor na bezbroj SMS-ova koje sam mu poslala i nastala je panika. Nisam znala što da radim od žalosti, bijesa, zabrinutosti...

Pa sam se dosjetila da bih mogla pobjeći na nekoliko sati jer moji spavaju i sigurno mi neće ulaziti u sobu. Spremila sam se i kroz prozor van:)
Čim sam kročila van, odmah je nastao problem. Kako do kafića u kojem je on?! Odlučila sam se na stopiranje (znam da nije bilo pametno).

Bila sam uvjerena da će automobili stalno prolaziti, no za inat niti jednog. Lagano sam pješačila. Počelo je kišiti, a ja i dalje uporno pješačim. Da ne zaboravim spomenuti, taj se kafić nalazi 6 km od moje kuće. Nigdje nije bilo nikog pa sam bila prisiljena dopješačiti do odredišta, a da ne pričam kako sam izgledala. Kad sam stala na prvu stepenicu, zazvonio je mobitel. Prva pomisao je, naravno, bila da me zovu roditelji.

Pogledala sam na mobitel u strahu i ugledala njegovo ime. Javila sam se, a on kaže: „Ja sam kod kuće, nisam htio izlaziti jer mi je ružno bez tebe, nisam se uspio javiti jer sam zaspao.“ Cijeli kafić bulji u mene mokru do gole kože, a ja mislim: „Zemljo, molim te, otvori se!“

Emina Lacković