Najveći podvig? Oprostiti i zaboraviti

Dugo sam razmišljala što bi moglo biti to „najluđe“ što sam napravila in the name of love, kako je rečeno u filmu koji veliča ljubav „Moulin Rouge“. Pokušavajući naći odgovor, u glavi sam napravila brz pregled svoje ljubavne prošlosti.

Što ako nisam imala sreću da moram preletjeti ocean samo da ga vidim na pola sata, skakati iz padobrana iako se panično bojim visine i u tom skoku vrištati: „Volim teeeee!“, preseliti se u drugi grad/državu ostavivši svoj život tamo gdje je bio jer je on na drugoj strani svijeta dobio posao/priliku života...?

Dečko s kojim sam hodala, višemjesečna tiha patnja (a ja nikad nisam imala TIHE patnje/ipak sam vedra&smjela Cosmo curaJ), s kojim se prvih deset mjeseci veze činilo savršeno, u jednom trenutku je, potpuno neočekivano, došao i rekao da „treba pauzu“.

Ukratko - kubici isplakanih suza, deseci neprospavanih noći, sati i sati analiza o tome što je mislio, želio, rekao, a naposljetku i san snova svake djevojke – 12 kilograma manje (u mjesec dana) plus, kao trajna uspomena, gastritis. Šteta što se i to ne može donirati Muzeju prekinutih veza, vrlo rado bih ga poklonila.:)
Što je ludo u svemu tome? Činjenica da, iako je razum (i prijatelji, rodbina, ženski i neženski časopisi) govorio „preboli, prekini, zaboravi, kreni dalje“, srce se mučilo, stezalo, ostajalo... i nikad ga/nas nije prekrižilo.

Varijacije na temu pauze/prekida ponovile su se još nekoliko puta i iako je tada djelomično prevladao razum u obliku privremenog odvajanja od svega, srce je i dalje bilo nemirno i osjećalo da tu ima nečega više, nečega što nije samo povrijeđeni ego, bol koja ostaje nakon prekida, zavaravanje koje služi izlječenju. A onda je odlučilo prkositi razumu i dragim ljudima s dobrim namjerama i savjetima poput „Otiđi zauvijek, on se nikad neće promijeniti“, oprostiti i – zaboraviti. Bez lobotomije. Bilo je teško, naporno, ponekad neizdrživo, bolno, ali sada, tri godine kasnije, evo nas, sretniji nego ikad (barem se nadam). Nisam praznovjerna, ali kucam o drvo, da ne ureknem. J

Hrabrost? Ludost? Naivnost? Očaj? Strah? Nepoštivanje same sebe?

Ja to zovem LJUBAV:)

Maja Mušura, Zagreb