26 sati (finalistica prvog kruga)

Rujan 2008. Ljubav na daljinu, udaljeni tisuće kilometara - on u Rotterdamu, ja u Zagrebu; on Egipćanin, ja Hrvatica; on musliman, ja katolkinja; on beskrajno smiren, ja stalno u pokretu; on Djevica, ja Strijelac; on obožava sve analizirati, ja mrzim preduboko analiziranje... Hrpa razlika, ali jedna velika sličnost - mašta i životni moto: Ništa nije nemoguće!

Sjedim tako za kompjutorom na poslu i razmišljam o tome kako ga usrećiti za rođendan koji mu je prekosutra. S obzirom na to da je bio ovdje prije tri tjedna te da smo mjesec dana prije toga proveli tri tjedna zajedno u Rotterdamu i Parizu, jednostavno nije bilo teoretske šanse da za njegov rođendan ponovno budemo zajedno. Oboje smo iskoristili godišnji do zadnjeg dana, a ni financijski nismo mogli podnijeti još jedno putovanje avionom u tako kratkom vremenu.

Zovem ga i pitam što planira za rođendan, kako ga misli provesti. Odgovara mi: „Nikako, neću ga slaviti. Znaš da sam se tek doselio ovdje i nemam toliko prijatelja.“ Odjednom mi kliznu suze niz obraz. Ne želim ni zamisliti koliko će biti usamljen, koliko će nam oboma biti teško izdržati taj dan. Previše ga volim da bih dozvolila da bude sam na svoj rođendan. Međutim, isto tako znam da nema šanse da sada kupim avionsku kartu za prekosutra, niti da dobijem slobodne dane.

Odjednom mi sine: vlak! Kartu za vlak stignem kupiti. A posao? Nešto ću već smisliti! Uzimam torbu i trčim na Glavni kolodvor. Ulijećem unutra i sva uzbuđena pitam kada ide vlak za Rotterdam. „Sutra u 9.10 ujutro“, kaže službenik na šalteru. „Super! A kada dolazi u Rotterdam?“ „Sljedeći dan u 11 ujutro. “Odlično! Otvaram novčanik, tražim neku kreditnu karticu kojom još mogu platiti. Od uzbuđenja ni ne razmišljam da ću putovati najmanje dvadeset dva sata samo da mu čestitam rođendan! Da ću četiri sata sjediti sama navečer na kolodvoru u Münchenu čekajući vlak za Utrecht, a nakon toga sljedeći vlak za Rotterdam. I najvažnije od svega, da još moram obavijestiti roditelje da sutra ujutro putujem u Nizozemsku.

Dolazim kući sva sretna i istodobno zabrinuta - što ako ne bude u stanu ujutro kada dođem, što ako vlak bude kasnio i on ode negdje poslijepodne?! Propast će mi iznenađenje! Razmišljam kako da ga zadržim da ostane u stanu. Ništa mi ne pada na pamet jer što god da izvedem, posumnjao bi. Odlučim ništa ne poduzimati, nego riskirati i nadati se da ću ga zateći u stanu. Spremam stvari, roditeljima onako usput spomenem da ujutro putujem u Nizozemsku. Tata ne vjeruje i govori mi: „Putovat ćeš više od dvadeset sati samo zato da mu čestitaš rođendan? Pa ti si luda!“ Ne obazirem se ni na što, samo razmišljam o trenutku kada će mi otvoriti vrata, a ja ću mu se baciti u zagrljaj i reći: „Evo me! Došla sam samo da si još jednom dokažemo da za nas ništa nije nemoguće!“

Dolazi i jutro, vrijeme polaska. Pozdravljam se s roditeljima i odlazim. Dolazim na kolodvor i ulazim na vlak. Vlak kreće. Gledam u daljinu i prisjećam se početka naše veze...

Upoznali smo se u Rotterdamu, zaljubila sam se iste sekunde kad mi je pružio ruku i predstavio se. Osvojile su me njegove tamne tajanstvene oči i naivno idealiziranje svijeta i ljudi, sposobnost da iz svakog izvuče ono najbolje i da ignorira činjenicu da postoje i zli i loši događaji. On jednostavno živi život kao film. I vrlo brzo me postavio za glavnu glumicu u svom filmu. Nakon pet dana poznanstva odveo me u Pariz da bi me na vrhu Eiffelova tornja pitao želim li biti njegova djevojka. Bojala sam se reći da jer sam predosjećala koliko nas borbi i problema čeka. Pa mi smo dva različita svijeta! Dva totalno različita kontinenta, dvije totalno različite kulture, obitelji...

Umirio me govoreći da ćemo pokušati, da ćemo dati sve od sebe i uživati u svakom zajedničkom trenutku i vidjeti što nam život sprema. Nikada nismo požalili ni sekunde. Svaki trenutak s njim bio je zaista kao film. Ples na ulici prepunoj ljudi u Scheveningenu, trčanje po kiši na Champs-Elysees, kupanje u kadi punoj ružinih latica u Rotterdamu, vožnja kanalom u Bruggeu, vožnja kajakom u Dubrovniku, bungee jumping u Walibi Worldu u Nizozemskoj, potraga za poklonom do kojeg sam mogla doći slijedeći ceduljice s uputama skrivene na spomenicima u centru Zagreba... Uspomene koje će zauvijek imati posebno mjesto u našim srcima.

Vlak se približava Austriji. Govore nam da moramo presjesti na drugi vlak za München zbog nekih radova na tračnicama. Ludim jer se bojim da ću zakasniti. Planirala sam doći do podneva jer sam sigurna da će dotad biti u stanu.

Dolazimo u München predvečer. Vlak za Utrecht polazi tek za četiri sata, oko ponoći. Sjednem u Starsbucks, pijem kavu i čitam knjigu. Odjednom snimim neko malo stvorenje pokraj moje noge... miš!! Vrisnem kao neka luđakinja, uzimam kofer i izlazim prošetati. Smijem se sama sebi što sam hrabra upustiti se u kojekakve avanture, a sada tu vrištim zbog - miša! Trčim na vlak, sjednem u kupe i molim se da ostanem sama. Ne zadugo. Odjednom sam u kupeu s tri muškarca.

Dobro, nije strašno, izgledaju sasvim normalno i ljubazni su. Umirim se i počinjem tonuti u san kad mi zazvoni mobitel. ON je! Pita me što radim. Lažem. Govorim mu da se spremam u krevet i da sam jako umorna pa da ćemo pričati sutra. Užasno mi je teško jer osjećam da je tužan što mu nisam čestitala rođendan s obzirom na to da je prošla ponoć.  Trudim se ne misliti o tome, nego samo razmišljam o trenutku kada ću ga ugledati.

Budim se u Utrechtu. Osam je sati ujutro. Sretna što sam konačno došla u Nizozemsku i što ću uskoro biti s njim. Ali opet ista stvar! Zbog radova na tračnicama čekamo u vlaku dva i pola sata! Ludim! Konačno vlak krene i dolazim u Rotterdam. Izlazi i trčim prema stanici za metro iako nemam pojma idem li u dobrom smjeru. U jednom trenutku shvatim da mi se slomila ručka na koferu! Nema veze, uzimam kofer u ruke i, sve sretna što sam ovaj put ipak uzela najmanji mogući, trčim dalje. Uđem u pravi metro i odahnem. Još samo nekoliko minuta i kod njega sam!

Dolazim pred njegovu zgradu točno u podne. Onako umorna, jadna, neispavana. U trenutku kad sam htjela pozvoniti na vrata, sjetim se da sam mu napisala čestitku koju sam htjela zataknuti za vrata te gledati njegovu reakciju skrivena sa strane. Brzo tražim čestitku i olovku i pišem naslonjena na zid. Stavim čestitku na kvaku, pozvonim i sakrijem se iza zida.

ON otvara vrata, ugleda čestitku i čita. Ne diže pogled nego čita ponovno i ništa mu nije jasno. Čita ponovno riječi koje mi je tisuću puta izgovorio: „If you wanna have something you never have had, you have to do something you have never done. So sweety here I am, nothing is impossible for us, right?“ U tom trenutku krenem prema njemu, on diže pogled, gleda me i ne vjeruje svojim očima. Prilazim mu, a on i dalje stoji ukočen i govori: „You are crazy, do you know that?!“

Bacam mu se u zagrljaj i kroz suze govorim: „Twenty-six hours for this hug?? Yes I am damn crazy!!!“

Ana-Marija Sever-Šeni