Ivan Salečić je napisao sjajnu knjigu - "Glava lava"

03/02/2017

...a mi smo omiljenog Cosmo suradnika priveli u redakciju te pitali sve što nas zanima o strasti, dečkima i super mjestima za romantiku u Dubrovniku

Nekoć davno, u doba Dubrovačke Republike, na snazi je bio zakon da je tijekom juga i zaljubljenima najstrože zabranjeno sudjelovati u glasanju i donošenju važnih odluka koje se tiču politike i grada, jer zna se – takvi nisu baš pri sebi. Za glavnog junaka sjajnog romana "Glava lava" Ivana Salečića mogli bismo sa sigurnošću reći da nema problem s jugom, no zato ga ljubav opasno drma. Zbog zgodnih cura kojima ne zna ni ime, a kamoli prezime, već nakon nekoliko pića u Sedmici ulazi impulzivno u avione, mijenja posao kao čarape, sudjeluje u virtualnoj groznici prvih web portala, putuje od Amsterdama do Rige, divlja kabrioletom po jadranskim serpentinama, uživa na beogradskim splavovima, davi se u kamenicama, stavlja glavu u torbu te hoda po rubu ludila i bankrota... No sve je to ništa prema ljubavi i ludoj strasti koju I. S. osjeća prema Dubrovniku, njegovim stanovnicima i jednoj nekretnini, a koja će ga gotovo stajati glave i lavovskog posla.

A kako smo mi u Cosmu posebno slabi na frajere koji su u stanju sve riskirati zbog velikih ljubavi i igrati na sve i ništa te skočiti s najviše hridi – bilo u naš emotivni bezdan koji nas vodi do iracionalnih odluka, strahova i misli, bilo u duboku povijest Dubrovnika koja vrvi gusarima, ukletim biljkama mandragorom, potresima, starim mitovima, djelima i dogodovštinama obitelji Gundulić, odlučili smo porazgovarati s Ivanom Salečićem - piscem, kreativnim direktorom časopisa Elle te omiljenim Cosmo suradnikom.

j

Jesu li sve prave ljubavi sto posto iracionalne, da ne kažemo sulude, kada i tvoj junak iz ljubavi prema Dubrovniku i nekoliko kvadrata sreće riskira baš sve, umjesto da pokupi prvu zgodnu curu iz susjedstva, a ne iz daleke Rige, i s njom digne povoljan kredit za apartman negdje na sjevernom Jadranu?

Nisu valjda, bar se nadam. Ljubav je emocija, a emocije srećom zaista nisu racionalne. Ipak, ako im se prepustimo, to ne mora značiti istodobni sumrak pameti, nego samo da budemo „u trenutku“ i da taj trenutak ne racionaliziramo nužno izvana. Miješanje razuma i osjećaja je ples po rubu – junak mog romana euforično juri iz situacije u situaciju i pritom uopće nije svjestan da riskira sve, njegovo ludovanje je naime dobro racionalizirano. To je ono što je meni kod njega scary – jer čak i ako možemo racionalizirati svoje postupke, ne znači li to ipak da – ups – ludujemo? Ne znam bi li ga djevojka iz susjedstva spasila, kad je sreo ovu iz romana i ona je bila susjeda, kolegica sa stipendije.

Danas živimo u šesnaestoj brzini i često zavidimo našim precima misleći da im je bilo lakše? No nakon što si nam uz priču iz suvremenog doba servirao i onu obitelji Gundulić iz 17. stoljeća, čini se da ni njima nije bilo lako. Zašto si odlučio paralelno voziti dvije priče? I što si i sam shvatio kada si završio roman usporedivši ih?

Iskreno, ja ne znam kako se obitelj Gundulić ušetala u tu priču. Opis sadašnjosti zvučao mi je tako da mu je jednostavno trebala neka protuteža, a kad sam skrenuo pogled s monitora, Ivan Gundulić već je bio tu. Kako se srećom baš radilo o mojem romanu, knjizi koju sam pisao, a ne recimo čitao, bilo mi je relativno jednostavno dodati i tu drugu liniju priče, koja mi je nedostajala. Bez te priče o prošlosti ne bih se usudio ni sadašnjost napraviti tako ekstremnom kakva jest. Shvatio nisam ništa – i sam pokušavam ne racionalizirati ovu emocionalnu interakciju.

Ivan Gundulić sanja i piše o slobodi, pa ipak nema hrabrosti napustiti oklop koji mu je nametnulo društvo, a noću se budu u grašcima znoja bojeći se vlastite propasti. Čini se da je to i današnja bojazan. Ima li kakvog lijeka tom strahu, a da nije čaj od valerijane? I može li se uopće istodobno biti slobodan, a ne strahovati od propasti?

Junak mojeg romana na kraju dođe u situaciju da osjeti i slobodu. Pritom, na neki način čak i ne strahuje od propasti, ali rješenje koje je on našao ipak ne bih preporučio. Odgovorit ću zato radije kao psiholog – lijeka naravno ima, ali ne postoji jedan „recept“ koji bi vrijedio za sve. Štoviše, bojim se da ono što će pomoći jednom, odmoći će drugom, pa radije ne bih ovdje išao u pojedinosti, da netko nešto brzopleto ne zaključi.

h

Gundulić je strahovao i od "poroda od tmine", a kasnije se čak odrekao svojih prvih radova. Kako je tekao tvoj proces rada, pišeš li noću, jesi li ikada što uništio i kako se nosiš sa svojim demonima, a koje navodno svaki kreativac ima? :) Barem tako tvrdi Španjolka Rosa Montero u knjizi "Luđakinja u nama".

Moji demoni nisu literarni, ali dio njih utjerao sam sad u roman, možda im se književnost svidi. Pisao sam, pa bih imao duge stanke, pa bih se onda vraćao tekstu. Te stanke su mi bile užasno iscrpljujuće, a nisu nastajale zato što sam ih htio, nego zato što je mi takav život. Ipak, kad pogledam unatrag, ne mislim da na neki način nisu bile i potrebne cijelom procesu. Najviše sam pisao popodne i po noći, radnim danima, ne toliko vikendom, kako bih stigao, dok me nešto ne bi prekinulo. Tako sve do samog kraja, kad sam se sam zaustavio i odlučio pričekati da prvi put odem u Dubrovnik, kako bih tamo završio roman. Ne znam zašto mi je to bilo važno, ali ispoštovao sam taj impuls.

Što bi ti kao pisac i psiholog rekao - je li umjetničko djelo doista kao neki bajpas kojim možeš proći kroz vlastito iskustvo bez recidiva u traumu?

Ja mislim da je. Samo zašto bi ono u ovom smislu bilo – bajpas? Zašto ne bismo bajpasirali u ovo što zoveš recidiv, a da nam je iskustvo s umjetnošću, tuđom ili vlastitom – glavni put?

h

Recimo da jednog dana sjediš u komisiji koja bi trebala odlučiti kome bi iz današnjeg vremena podigli spomenik u Dubrovniku. Koga bi predložio i koje bi umjetnike rado angažirao?

Ako misliš na staru dubrovačku jezgru, bio bih jako protiv bilo kakvih intervencija u njoj. Možda bi negdje u njezinoj blizini dobro došao spomenik Palom Dubrovčaninu, koji je namamljen da iziđe iz te iste stare gradske jezgre, bilo mrkvom ili batinom. Na primjer, da skulptura prikazuje Palog Dubrovčanina koji puže uz rub nogostupa terminala za autobuse na Pilama, pa ga svi koji izlaze iz busa u prolazu pregaze i cipelare, a da to i ne primijete. Autor? Pa ja vidim Slavena Tolja, ako bi on bio zainteresiran.

Tri najdraža mjesta u Dubrovniku za romantične Cosmo susrete, a koja nisu opće mjesto, ako takvo što uopće postoji?

Samo tri? Pa gdje god da se nađete u Dubrovniku romantično je.

U knjizi "Zašto ljubav boli" Eva Illouz postavlja teoriju da frajeri dominiraju tržištem erotskoga kapitala i da se često poigravaju s curama jer, eto, mogu. Svojedobno je hit bila i knjiga "Njemu baš i nije stalo" Grega Behrendta i Liz Tuccillo, a koja već u naslovu daje odgovor zašto se ne javlja. No tvoj junak postavlja potpuno novo tumačenje da frajeri bježe baš zato što im je previše stalo. Daj nam, pliz, pojasni, jako nas zanima... Možda je revolucionarna teorija na vidiku. :)

Ne mislim da su bilo poigravanja, bilo pažnja prema tuđim osjećajima ekskluzivnost bilo kojeg spola ili roda. Nisam sklon ičije postupke gledati kroz neke defaulte tipa „svi frajeri su ovakvi“, „sve žene su onakve“. Ovaj iz mog romana je ovakav. Inače, ja ga ne doživljavam kao osobu koja bježi jer mu je previše stalo, tako da mi je super što sam sad i ja o njemu doznao nešto novo.

I za kraj? Možeš li nam odati starodubrovački recept za puža? Tek tako ako poželimo impresionirati nekog frajera večerom za Valentinovo.

Dubrovačka kuhinja je izvrsna, jer se nalazi na presjecištu različitih podneblja, elemenata i civilizacija. Tu je i trgovačka povijest koja je omogućila da razne namirnice i začini dođu i izdaleka te budu uključene u lokalni gastronomski kod. Za puževe u gastronomiji naravno ima mjesta – od Francuske do Dubrovnika i šire. Ipak, ovo konkretno jelo iz romana, puževi u pepelu, za koje me pitaš, za mene ne pripada vrhuncima dubrovačke kuhinje. Zapravo, da ti kažem iskreno, meni je to jelo banalno i primitivno i zapravo strašno u tom bacanju živih puževa u otvoreni plamen. U romanu puževe na taj način pripremaju dva klipana i njihov izbor takvog jela ovdje više odražava njihovu grubost, nego sofisticiranost. Ne znam doduše čime želite impresionirati frajera, ali moram priznati da ja takve puževe ne bih baš volio jesti na dan zaljubljenih. Potražite recepte za dubrovačka jela poput takozvanih šporkih makarula, koji se jedu baš u ovo doba godine i Valentinovo će vam biti nezaboravno.

Fotografija Ivana Salečića: Mara Bratoš

Aleksandra Orlić

Preporučujemo

Komentiraj

Novo