Ana Tajder: Od Barbie do Tita

09/12/2013

Spisateljica Ana Tajder otkrila nam je zašto je nakon knjige "Od Barbie do vibratora" napisala "Titoland", s kojim bi piscem voljela zapeti u vlaku u snijegu i kako izgleda njezin život u Los Angelesu

Godinama si živjela u Beču, trenutačno si u Los Angelesu. Je li nostalgija kriva za nastanak tvog novog romana "Titoland"?
Ne, nije nostalgija. Dva su faktora igrala glavnu ulogu u nastanku “Titolanda” - neznanje Austrijanaca o tome što je bivša Jugoslavija stvarno bila i početak financijske krize, kada su svi diskutirali o propasti kapitalizma i tražili alternativu kapitalizmu i komunizmu. Željela sam podsjetiti na to da je takav pokušaj postojao, a to je bila Titova Jugoslavija.

S kojim si se predrasudama najčešće susretala živeći u inozemstvu?
Moram reći da su me uvijek svi tretirali s poštovanjem, ali predrasude uvijek postoje. Ono što mi je najviše smetalo i ponukalo da napišem “Titoland” jest to da čak i Austrijanci, koji su nam bili prvi susjedi, ne znaju da nismo bili dio Istočnog bloka, a nisu nikada shvatili ni etničku raznolikost Jugoslavije, pa time ni zašto je došlo do raspada i rata. Još uvijek, dvadeset godina kasnije znaju nešto nazvati “jugoslavenskim”, a meni zasmeta ta ignorancija.

yJednu stvar koju si naučila od Barbie s obzirom na to da se tvoja prva knjiga zove "Od Barbie do vibratora" i jednu od Tita. ;)
Od Barbie sam naučila da je lijepo biti odrasla žena, imati odjeću kakvu želiš, ljubičaste rolšue, prijateljice, kuću, muža. Mislim da nam je Barbie odagnala strah od odrastanja. Čujem da se djevojčice više ne igraju s njom nego s Monster Dolls – bojim se da ta promjena simbolizira opći infantilizam našeg društva u kojemu biti odrastao nije više poželjno. Trebalo bi zauvijek ostati otkačeni tinejdžer. Ali, nažalost, od Barbie sam naučila i to da nikada neću biti dovoljno blond, imati dovoljno duge noge i velike grudi. Od Tita sam naučila o snazi koju nosimo u nama - da postoje ljudi koji imaju karizmu i snagu pokrenuti mase ljudi prema svojoj viziji. I da je društvo u kojemu svatko ima dignitet, u kojemu pohlepa, konzumiranje i luksuz nisu cilj doista moguće.

Koliko su ta dva simbola/idola obilježila tvoje djetinjstvo?
Puno. Titova slika bila je prisutna u učionicama i službenim ustanovama – bio je omniprezentan. Tek kada sam počela pisati, postalo mi je jasno kako su nam jako bili ukorijenjeni njegovi ideali jednakosti, prijateljstva, međusobnog poštovanja, pravde, skromnosti. Barbie – ili, bolje rečeno, ružičasta boja njezina pakiranja – bila je simbol veselja, neka posebna nagrada. Uz Barbie smo znale da je luksuz tamo negdje vani, ali da moramo biti zadovoljne i komadićem. Beskrajno važna lekcija.

y

Zamisli da moraš u Los Angelesu napraviti jumbo plakat za svoju novu knjigu. Što bi pisalo na njemu?
Plakat bi bio crven s malom crno-bijelom Anom koja guli crvenu boju. Pisalo bi nešto kao “Svaka utopija ima kraj”.

Kad smo već kod fikcije, zamisli da možemo putovati kroz vrijeme i dimenzije, što bi sadašnja Ana rekla djevojčici koja je odrastala u Titovoj Jugoslaviji?
Ništa. Mala Ana bila je zadovoljna, strpljiva i znala je da je život pun čarolija koje tek čekaju da se ostvare. Mislim da je bila pametnija od velike Ane.

Ili još bolje – s kojim bi piscem voljela zapeti u vlaku u snijegu i zašto?
Sa svojim mužem Nicom Kelmanom. Nic je izdao tri knjige, od kojih je jedna prva povijest umjetnosti u videoigrama. Trenutačno piše scenarije za velike holivudske studije. Beskrajno je pametan, svestran, zanimljiv, senzibilan, kreativan čovjek. Ne bi nam bilo dosadno ni nakon nekoliko tjedana u snijegu.

y

Koji je najvažniji savjet koji si naučila od mame glumice i likovne umjetnice Jagode Kaloper?
“Ana, prestani konstruirati život”, rekla mi je u jednom trenutku i nije bila ni svjesna da mi je pomogla. Tada sam radila kao menadžerica, planirala svaku sekundu, svaki euro, svaki korak. To je vrhunska lekcija svih spiritualnih škola – opusti se, zavoli svoju sudbinu i vjeruj. Otkad sam prestala konstruirati, tj. bojati se, čarolije su se počele nizati jedna za drugom.

y

Zamisli da se u sljedećem životu možeš roditi kao neki lik iz knjige. Čiju bi kožu odabrala i zašto?
James Bond. Zato što bih voljela osjetiti što znači biti zgodan, moćan, pametan, profinjen i uspješan muškarac – i to s tako seksi pozivom kao što je tajni agent. Ali upravo sam završila biografiju Marije Terezije i zapanjila me žena koja je bila odlična vladarica monarhije koja je pokrivala pola Europe, koju su cijenili svi podčinjeni, ali i diplomati i vladari drugih zemalja, gradila je bolnice i škole, donosila prosvjetiteljske zakone - i uz sve to imala trinaestero djece, bila u odličnom braku s mužem kojeg je voljela, bila šarmantna i skromna. Ona je bolja od Jamesa, a još je i stvarna.

y

Što trenutačno radiš i kako izgleda tvoj život u Los Angelesu te koliko se razlikuje ili sliči onome što smo gledali u "Seksu i gradu"?
Trenutačno radim na svojoj četvrtoj knjizi, ljubavnoj priči o dvoje izbjeglica koji se opet nađu preko e-maila. Nic i ja radimo od kuće pa je preko dana svatko zatvoren u svoj ured. Poslijepodne odem na balet ili tai chi. Navečer često idemo na projekcije jer je Nic u “industiji” pa mora znati što se trenutačno snima. Volimo s prijateljima otići i na degustacije vina, predavanja, koncerte, promocije knjiga, večere. Život u Los Angelesu je puno manje glamurozan nego što to svi zamišljaju. I prilično drugačiji od "Seksa i grada". Toga nema više ni u New Yorku. Stvari su se promijenile. Ta generacija žena koje su slavile svoju emancipaciju poudavale su se i sada imaju djecu ili su im se prioriteti jednostavo promijenili. Sada, umjesto u barove, idemo na planinarenje i na jogu. Osim toga, došla je kriza, rijetko tko si može i želi priuštiti ormare pune manolica i lude izlaske.

y

Odaj nam tri mjesta koja bismo svakako trebali posjetiti kad se nađemo u Los Angelesu?
Los Angeles je čudan grad bez lica. Ono što je Los Angeles, ne može se vidjeti ili posjetiti. To su skrivene rezidencije bogataša, tajno potpisivanje milijunskih ugovora, partyji bogatih i slavnih, snimanja u studijima. Abbot Kinney je glavna ulica na Venice Beachu prepuna lokala i butika te simbol Los Angelesa: mješavina bogatstva i hippy života, plaže, malih butika s odličnim dizajnom, propalih nada i velikih uspjeha. Svakako treba vidjeti Hollywood i Kodak Theatre gdje se održavaju Oscari i gdje je pločnik sa zvijezdama, otiscima ruku i potpisima slavnih. Najorginalinije mjesto je Hollywood Forever, groblje slavnih s prekrasnim grobovima u šumi palma. Tu se ljeti prikazuju stari filmovi, pa masa ljudi sjedi na groblju, klopa i pije dok gleda holivudske klasike.

Foto: Tomislav Marić i privatni album

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo