Dnevnik gradske cure: O.P.R.O.S.T.I.

25/11/2014

"Andrea, zašto se ponašaš ko da si za vikend imala snošaj s Gibonnijevim najvećim hitovima i ozbiljnom zadaćnicom?" Zato, Marko, jer sam prošli tjedan napravila sranje.

hippopotomonstrosesquippedaliophobia - strah od velikih riječi. Uvijek mi je išla na živce ta fobija - ne zato što mislim da se ljudi ne mogu bojat velikih riječi, nego zato što uvijek zamislim osobu koja ima hippopotomonstrovjerojatnonećešpročitatsvejersilijenfobiju i vrišti svaki put kad mora nekom objasnit od čega boluje. Mogli ste to nazvat nekak jednostavnije, tipa  Ilan Kabiljo (bez povoda).

Srećom, nitko od nas nema tu fobiju, jel tak? "Nitko se zapravo ne boji velikih riječi" - reći će većina nas, i većina nas će mislit da smo u pravu. Ja se prva ne bojim velikih riječi, pogle -  ezofagogastroduodenoskopija. Antisamoupravnosocijalistički. Egoaleksandrastankovića. Piece of cake. Al prošli tjedan sam skužila da sam hippopotomonstrosesquippedaliophob. Ilan Kabiljo, skužila sam da bolujem od Ilana Kabilja (još uvijek bez povoda). Čak štoviše, skužila sam da jako puno nas boluje od Ilana Kabilja. 

Jer koliko god bez problema izgovaramo, čitamo i ispisujemo ogromne riječi, tipa njemačku riječ Donaudampfschiffahrtsgesellschaftskapitän, koja u prijevodu znači "imamo male penise što kompenziramo velikim riječima", većina nas se prestravi kad treba izgovorit riječ koja je najveća u svakom jeziku: OPROSTI.

"Andrea, zašto se ponašaš ko da si za vikend imala snošaj s Gibonnijevim najvećim hitovima i ozbiljnom zadaćnicom?" Zato, Marko, jer sam prošli tjedan napravila sranje. 

Ne veliko sranje, nisam ubila nekog ili još gore, učlanila se u HDZ - napravila sam sranje koje je jednoj osobi zakompliciralo dan. Sasvim slučajno, iz nesmostrenosti i nepažnje koja možda je, a možda nije imala veze s činjenicom da sam taj dan išla buljit u najljepšeg čovjeka na svijetu (gledat Interstellar), omakla mi se greška. Neću ulazit u detalje, ali ajmo reć da je osoba planirala putovanje do Karlovca, a ja sam joj slučajno nalila pun tank dizela u benzinac jer sam se eto, malo zanijela. Sad mora sanirat moje sranje i natankat novi benzin. Ovo je metafora, nisam tankala tuđi auto. Al jesam zajebala. Definitivno.

U mojoj obitelji nema puno mjesta zajebima - u školi si morao bit uzoran (ili imat prijatelja sa skenerom koji će ti falsificirat svjedodžbu na polugodištu da ne budeš u kazni zauvijek, bok mama), kad sam trenirala tenis, nitko nije očekivao da ću bit Iva Majoli, ali nije bilo mjesta za preskakanje treninga ako se treninzi plaćaju, ako nisi pročitao lektiru, najebao si ne samo od učiteljice, nego i doma… Nije to ništa posebno, to je standardna priča većine obitelji koje žele odgojit djecu na način da kasnije u životu na pitanja ne odgovaraju rečenicom: "To je teško pitanje." U takvoj obitelji imaš dvije opcije - ili ćeš bit uzoran čovjek koji će sve radit po pravilima, ili ćeš naučit prebacivat odgovornost sa sebe na bilo što drugo.

Prebacivanje odgovornosti je za mene bila jednostavnija opcija. Nisam pročitala lektiru jer nije bilo knjige u knjižnici a tražila sam ne samo u Zagrebu nego i u Donjoj Lomnici, profesorice. Nisam ja kriva, kriv je sustav. Nemam zadaću jer mi je deda umro 5 godina prije nego što sam se rodila pa nemamo olovke u stanu. Oprostite što kasnim, Saturn je u menopauzi pa busevi idu rjeđe. Što god se dogodi, nikad nisam ja kriva. Kriva je knjižničarka. Kriva je tehnička koja je ostala bez mine kad je trebalo zapisat koji zadaci su za zadaću. Kriv je Toni Cetinsky. Svi su krivi, osim mene. Ja sam samo slučajno u centru nemilih situacija.

To je valjda u ljudskim postavkama - najteže je priznat da si ti kriv za nešto, jer to znači da si nesavršen, a svatko o sebi voli mislit da je savršen. Ne u smislu da se samozadovoljno gledaš u ogledalo i gladiš po imaginarnom penisu uz pjesme Vlade Kalembera, ali volimo mislit da smo savršeni, ili da smo barem na dobrom putu za to. Sve radimo onako kako mislimo da je najbolje, što znači da često mislimo da je baš naš način pravi način. Kad malo bolje pogledaš - TI si među najboljim vozačima koje poznaješ, jel da? Razmisli malo. Onako iskreno, sa samim sobom. Nisi NAJBOLJI, ali si tu negdje, pri vrhu. Jednostavno imaš taj talent razumijevanja prometa. Dobar si prema pješacima osim kad su idioti, kad se prestrojavaš, jednostavno si u tome bolji nego većina tvojih frendova, a kad TI staneš negdje sa sva 4, to je sasvim opravdano jer realno, tebi je taj put bilo FAKAT hitno, za razliku od većine ljudi koji staju sa sva 4 kad im nije bitno i ponašaju se neodgovorno prema TEBI kojem se stvarno žuri. Ti jesi među najboljim vozačima koje poznaješ, bez lažne skromnosti. I to je ok. I ja sam isto. Kad gledaš talent show, TI bi to malo bolje, hrabrije, opuštenije, kad si na stand-up komediji, naiđeš na par fora koje bi TI ispričao na smješniji način, a TVOJI najdraži ćevapi su stvarno NAJBOLJI ćevapi, dok većina ostalih ljudi jednostavno nije baš toliko vješta u prepoznavanju najboljih ćevapa. 

To je sasvim normalno, ljudi su takvi - mislimo da je većina stvari koje radimo savršena, jer ju radimo s najboljom namjerom za sebe, ili barem mislimo da je većina stvari koje radimo ispravna. Zato se u prometu ljutimo kad se netko ispred nas polako uparkirava u bočno mjesto i psujemo ga jer zaustavlja promet, a kad mi radimo istu stvar, onda vjerujemo da imamo pravo na svo vrijeme ovoga svijeta. "Nek pričeka, nije samo njegova cesta." Možda TI ne, ali ja da. 

Ne zato što sam zlobna, nego zato što sam sama sebi važnija nego što mi je važan neki vozač bez imena i lica. Jebe mi se što se ti želiš parkirat brzinom puža na samrti, ja se žurim kod lijepog dečka, makni se! Slično o meni razmišlja i taj koji se uparkirava - on ne želi da ja zakasnim kod lijepog dečka, on zapravo uopće ne razmišlja o meni - samo se želi sparkirat i otić doma bit nečiji lijepi dečko. Većina ljudi koji rade gluposti koje drugima otežavaju život nisu stvarno zlobni - ja nisam zlobna kad tu i tamo ne propustim pješaka jer mi se žuri, kao što ni taj pješak nije zloban kad polako ide preko zebre. Ne radimo stvari da bismo napakostili nekome, nego da bismo udovoljili vlastitim potrebama, što se, kad se dogodi interakcija zadovoljavanja tih potreba, često može manifestirati kao svojevrsna zloba. Sad ću prestat zvučat ko udžbenik, oprostite.

Nitko nema lošu namjeru, ali svejedno ćemo se ispičkarat ako za to dobijemo priliku. On mene jer živčanim u autu iza njega ko nestrpljiva kokoš koja nema razumijevanja za druge, ja njega jer mi krade vrijeme, a vrijeme je novac, što znači da mi krade novac, a ako mi krade novac, nek mi barem izgradi skupe fontane pa je svetac. Ja ću bit živčana, on će bit živčan, svi ćemo bit živčani. OSIM AKO. 

Osim ako mi u jednom trenutku simpatično ne mahne i kaže: "Sorry." Tad više nisam živčana. I dalje se žurim lijepom dečku, ali tad ovaj u autu ispred mene više nije šupak koji mi krade vrijeme - tad je to samo simpa čovjek koji se parkira, a ja sam osoba koja mu svojom strpljivošću olakšava posao i smanjuje stres. Reko je "sorry", što znači da nije samoživi šupak - zna da mi komplicira stvari, i daje mi do znanja da mu je žao. I to je sve što meni treba.

To je sve što ikome treba (u većini slučajeva). Koliko puta ti se netko bezobrazno ubacio u traku bez žmigavca, i koliko puta si automatski oprostio taj bezobrazluk samo zato što ti je simpatično mahnuo u znak isprike? Svaki put je tako.

Kad napraviš sranje, ljudi kojima si ga napravio su ljuti. Povrijeđeni. Razočarani. Tak to ide. Ali najveće sranje koje radimo najčešće nema veze s originalnim sranjem, nego s našim ponašanjem nakon njega. Znam nekolicinu muškaraca koji su prevarili svoje cure, i umjesto da im se ispričaju, okrenuli su priču i rekli: "Ali ti si zapravo kriva što sam te prevario jer…" I s tim napraviš još veće sranje. Ne samo da si napravio sranje, nego još tražiš isprike za samog sebe, zbog čega se sranje eksponencijalno multiplicira. Sad ću prestat govorit sranje jer je to ružna riječ. Nova riječ je Plan 21.
 
Ljudima koji su ljuti/povrijeđeni/razočarani jer si napravio Plan 21 ne treba tvoj govor o tome da ti zapravo nisi kriv. Ne treba im kontekst, niti novi krivac, niti kozmičko objašnjenje za tvoj propust. Ljudi kojima si napravio Plan 21 te najčešće ne žele dalje mrzit, osuđivat, ni bit ljuti na tebe - oni samo žele da im priznaš da si svjestan da si napravio plan 21, da ti je neugodno i žao. Jer ako ti je neugodno i žao, i to kažeš, to znači da si pobijedio vlastiti ego i da dopuštaš osobi kojoj se ispričavaš da vidi da nisi savršen.

To ljudi žele kad im napraviš Plan 21 - priznanje da si od krvi i mesa. Kad to napraviš, ljudi su ti spremni oprostit većinu gluposti. 

Ja sam nakon svog Plana 21 nazvala osobu koja ga je zbog njega imala loš dan. Bila je ljuta, naravno. I ja bi bila. Skupila sam sva muda i rekla najveću riječ koje se puno ljudi boji, koju često nisam imala hrabrosti izgovorit jer bi me sama pomisao na to na ću ispast inferiorna pekla ko žgaravica. Ali rekla sam: "Oprosti. Ne zovem te da se izmotavam ni opravdavam, zovem te da ti se ispričam za svoj Plan 21 i za komplikacije koje ti je donio. Glupa sam, žao mi je. OPROSTI."

"Ne Andrea, fakat, zakaj si lizala Gibonnijeve CD-e?" Nisam, samo sam skužila koliko je lijepo priznati da si napravio sranje, i koliko je lijepo kad ti netko oprosti baš zato što si to priznao.

Sranje ostaje i nakon toga, treba izvadit dizel iz benzinca, ali to sranje više ne smrdi, jer većini ljudi nije cilj ostati ljut na osobu koja ih je zajebala - većini je cilj oprostiti, ako im pokažeš da ti je žao. 

Ljudi se dijele na dvije vrste - na one koji pogriješe, naprave tsunami i onda se kukavički sakriju ispod stola dok sve ne prođe, i na one s mudima.

Kad se ne ispričaš, svejedno ti je neugodno radi sranja koliko god ga pokušavao zataškati. Kad se ispričaš, osjećaš se lagano, kao kad skineš pancerice s nogu. 
Ne postaješ velik čovjek tako što nikad ne griješiš - velik čovjek postaješ kad pogriješiš, i imaš muda priznat da si pogriješio.

Nemoj imat Ilana Kabilja. Reci OPROSTI. 

Andrea Andrassy je Index Rouge cura koja pokušava balansirati između posla, fakulteta i karijere komičarke, ali pritom pronaći i frajera iz svojih snova. Naravno, u svemu tome nailazi na zapreke, poznate mnogim djevojkama.

Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo