Dnevnik gradske cure: MOGU!

16/12/2014

Ne možeš radit ono što voliš, Andrea. To su lijepi snovi, ali život nije Mala sirena - moraš se pomirit sa okolnostima. Život nije Amerika. Ne možeš pisat kolumnu za novce. Ne možeš pisat kolumnu svaki tjedan. Ok možda možeš pisat kolumnu 134 tjedna, ali ne možeš 135. Ne možeš. Vrati se u kocku.

NE MOŽEŠ.

Cijeli život me prati ova rečenica. Čak upravo sad, u trenutcima kad mi moj internet provider NE DA da idem na Internet jer eto, ne možeš. Možda želim downloadat novi nastavak Newsrooma, možda želim mailom poslat dva završena projekta na kojima sam radila cijeli dan, možda samo želim imat wireless u vlastitoj sobi jer ipak plaćam račun na mjesečnoj bazi koji nikad nije umanjen iako svako malo nema jebenog interneta…

"Dobar dan, Martina pri telefonu, kako vam mogu pomoći?" Nemam internet, Martina. "Jeste li sigurni?" Nisam, Martina, možda je život hologram i svi mi smo zapravo halucinacija jedne male zelene žabice koja živi u veselom potočiću. Sigurna sam, nemam internet, napravi mi da imam. "Probajte resetirati router." Resetirala sam ga 9 puta, Martina, bojim se da će se ako ga resetiram još jednom, u routeru reinkarnirat Isus Krist i da ću imat sveti internet koji će kad u tražilicu upišem cheesecake napisat: "Did you mean umjerenost?" Pomozi mi Martina, pomozi mi da ne vičem na tebe. "Spojit ću vas sa višim tehničarom…" Čekaj Martina, nem… "Dobar dan, Marko pri telefonu, kako vam mogu pomoći?" Nemam Internet, Marko. Sigurna sam. Resetirala sam router. Pomozi mi da ne vičem na tebe. "Čekajte da provjerim vašu konekciju." Provjeri ju, Marko, čekam te. "S naše strane je sve u redu, jeste sigurni da vam internet ne radi?" Ne znam, Marko, možda da Guglam. Aha, da, ne mogu Guglat jer je Gugl na internetu, a ja nisam na internetu jer nemam internet. Nudi mi susjedov WIFI. Ne želim krast susjedov WIFI jer imam svoj WIFI koji plaćam i koji ne radi. Pomozi mi Marko, pomozi mi da ne vičem na tebe. "Da, evo gledam, kod nas je sve u redu… Možda da probate resetirati router." Ne želim, Marko, bojim se internetskog Isusa, pronađi drugi način, molim te Marko, pomozi mi da te ne proklinjem na Božić 2014. "Evo spojit ću vas sa višim tehničarom." Ajde, spoji me, volim kad mi menstrualni ciklus odvrti cijeli krug dok pričam sa službom za korisnike. "Dobar dan, Borislav pri telefonu, kako vam mogu pomoći?" Internet. Router. NEMA. Isus. Pomozi. "Kod nas je sve u redu, pričekajte da vas spojim sa višim tehničarom…" Nemoj Borislav, nem… "Dobar dan, Martina pri telefonu, kako vam mogu pomoći?" Može jedna mala slavonska pizza sa slatkim feferonima, i jedna s inćunima za mog frenda internetskog Isusa. Gladni smo, a ne znamo broj od pizzerie jer nemamo internet.

NE MOŽEŠ.

Puno puta u životu sam se susrela sa ljudima koji ti govore baš to: "Ne možeš." To su rekli i mojoj mami kad je prije 29 godina u rodilištu u Petrovoj rekla da misli da je pravi trenutak da me rodi jer ima trudove. "Doktori su otišli na ručak, ne morate vi još rodit, a ni ne možete jer nikog nema" - rekla je jedna od onih "ljubaznih" teta koje su napokon postale aktualne zahvaljujući internetu. Ne možeš rodit, doktor papa ručak u usta, jebeš novorođenče, danas je na meniju bečki s rizi-bizijem. NE MOŽEŠ rodit sad. Rodila sam se u zadnji čas, potpuno zelena jer sam se napila plodne vode i skoro umrla prije nego sam počela bit živa. Tri tjedna inkubatora, tri tjedna bez mame jer dečki vole bečki. Al evo da pokucam, nije mi ništa, da pokucam, nije mi ništa, da pokucam, nije mi ništa.
NE MOŽEŠ.

Ne možeš ofarbat kocku preko okvira u prvom osnovne. Učiteljica je rekla da ju farbaš iznutra, crveno i žuto, i ne možeš ić preko crte. Ja jesam pa sam dobila jedinicu iz zalaganja. Srela sam tu učiteljicu neki dan, kaže da je ponosna što sam išla u njen razred i da je uvijek znala da će od mene bit nešto i ostala sranja koja ti ljudi kažu kad im odjednom možeš sredit karte za koncerte. Nemoj bit ponosna, učiteljice - ti si mi rekla da ne mogu. Ne možeš dobit karte. Ne možeš dobro naučit svirat sintić, kasno si krenula u grupu a mi smo već krenuli svirat s dvije ruke, najbolje je da se ispišeš. Ne možeš naučit, više sreće drugi put.

Ne možeš pjevat, nije to dobro, prestani. Pjevuši. Prepusti to nekom drugom. Pjevaj u zboru. Šuti. To je bolje.

NE MOŽEŠ.

Ne možeš se prijavit na izbor za Miss u četvrtom osnovne, Andrea, imaš zube do Karlovca, pričekaj neko bolje vrijeme, neki drugi izbor, možda izbor za najvišeg psa u kvartu. Bila sam šesta (od 5 prijavljenih), al bila sam. Imam sliku. Fakat izgledam ko slupana Golf dvojka, valjda zato što su doktori ručali bečki pa sam se spigala. Ali bila sam.

Ne možeš u stand-up, ti si žena. Ne možeš nastupat u štiklama, nikom nećeš bit smiješna. Sveži kosu u rep. Obuci se ko lezbijski reper-drvosječa. Pusti brkove i budi nadrkana, inače ti se nitko neće smijat.  Uzgoji sekundarni muf na nožnom palcu, njeguj stav mladog talibana, ostavi jajnike doma ako želiš da te netko poštuje u svijetu stand-upa. Par godina kasnije, nastupala sam pred tisuću ljudi u Ljubljani - u štiklama. Dobre fore su bile smiješne, loše fore nisu bile smiješne, štikle su bile lijepe. Na Comedy centralu čak nemam svezan rep. Ni brkove.

Ne možeš radit ono što voliš, Andrea. To su lijepi snovi, ali život nije Mala sirena - moraš se pomirit sa okolnostima. Život nije Amerika. Ne možeš pisat kolumnu za novce. Ne možeš pisat kolumnu svaki tjedan. Ok možda možeš pisat kolumnu 134 tjedna, ali ne možeš 135. Ne možeš.  Vrati se u kocku. Farbaj unutra. Završi faks i sjedni za stol tipkat brojeve - to je realnost. Svi to rade, to je tako. Ne možeš radit na radiju samo zato što želiš. Sjedni u tramvaj u 7 ujutro, vozi se, sanjaj o ljepšim mjestima, trpi, veseli se malim stvarima tipa pisanju statusa: "Mrzim ponedjeljak." To možeš. Ostalo ne možeš.

Ne možeš reć da ljudi u Referadi ne rade dobro jer ZATO!!! Stani u red. Čekaj. Naravno da možeš sve obavit jednim telefonskim pozivom ali tko je još vidio javljati se na telefon na mjestu koje služi na informacije? Čekaj. Trpi. Ako imaš sreće, dođi do šaltera i pitaj elementarno pitanje na koji nećeš dobit odgovor jer informativne službe nisu tu da te informiraju, balavice neodgojena. Šta te briga kad je ispit? Šta te briga zašto ti ispit još uvijek nije proveden na Studomatu iako si ga položila u rujnu 2012.? Zašto postavljaš pitanja na mjestu na kojem se postavljaju pitanja?! Stani u red. Čekaj. Nisi došla na red? Nema veze. Radno vrijeme traje dva sata, ne može se sve stić. Dođi sutra, probaj opet. Ne žali se. Šuti. Referada je mjesto na kojem odlučuju dal danas dobivaš informaciju ili ne. Ti si samo student koji plaća studiranje. Ne prigovaraj. Farbaj unutar linije. Ne možeš drugačije.

Postoje ljudi koji ti kažu da ne možeš, i vjeruješ im jer i sam nekak misliš da možda stvarno ne možeš. Ja sam vjerovala da ne mogu niš. Do 2009. godine. Uvjerila  sam samu sebe da je to to. Studentica, ali ona najgora vrsta. Bila sam toliko nezainteresirana za bilo šta da mi je brat dao nadimak "Nula." I zvao me Nula, što je čak bilo i ublaženo jer sam bila u debelom minusu. Ne radim niš po cijele dane, glumim da učim a u biti igram Heroes of might and magic, padam ispite, ne da mi se. Znam kaj me čeka, jer su mi za ono što želim rekli: "Ne možeš." Ak ne mogu po svom, radit ću po vašem, ali loše. Tipkat ću. Zijevat ću. Mrzit ću ponedjeljak.

A onda sam vidjela live izvedbu pjesme Pokerface od Lady Gage. Pjeva. Svira klavir. Smiješna je. I mlađa je od mene godinu dana. Godinu dana manje je na svijetu od mene, i pogle ju! POGLE! I njoj su govorili da ne može. Stalno. Na svakom koraku. I evo je na mom Youtubeu, što znači da je na svaki "ne možeš" vjerojatno rekla: "Mogu."

I onda sam se zapitala: "A kaj si ti danas napravila, Nulo?"
Niš. Nisam napravila niš. Ne zato jer ne mogu, nego zato što vjerujem ovima koji mi kažu da ne mogu. Jer je lakše kimat glavom, složit se s nekim tko ti kaže da se nešto ne može, otić doma jest čokoladne napolitanke u krevet i mrzit ponedjeljak. I onda sam odlučila počet govorit: "Mogu."

Ti možda ne možeš, i ti misliš da možda ja ne mogu, ali ja mislim da MOGU.
Prvo sam kupila sintić, veći od onog iz osnovne da vidim kaj će bit - naučila sam svirat s dvije ruke za 2 sata. Mogu. Par mjeseci kasnije sam kupila klavir. I na njemu mogu. Završila faks, da za slučaj da želim otić u inozemstvo moram ministru Mornaru vratit novce. NEĆU. Otišla sam na večer otvorenog mikrofona ispričat par fora - i pobijedila (vjerojatno jer su svi bili pijani, ali svejedno). Mogu. Javila se Matiji Babiću da volontiram na Indexu, rekao je da MOGU. Javila se na radio da volontiram, i oni su rekli da mogu - ipak sam tad već bila komičarka koja radi za Index, što možda nije najkul ikad stvar na svijetu, ali je zanimljivije od: "Ja sam Nula, nemam ništa za ponudit ali imam brutalnu vojsku sa 20 Bone Dragona."

MOGU.

Kad jednom kažeš "mogu", ljudi ti stvarno počnu vjerovat da možeš, i što je najvažnije - počneš vjerovat samom sebi.  Onih koji ti govore da ne možeš je sve manje. Možda ih je zapravo jednak broj, ali ih više ne primjećuješ, i znaš da više nikad niti jedan "ne možeš" neće bit jači od tvojeg "mogu."
I onda počneš radit što voliš. Možda na početku i besplatno, ali i to brzo prođe ako pokažeš da možeš nešto radit dobro. Farbaš izvan linije. Voziš se tramvajem sa smiješkom na licu. Voliš ponedjeljak.

Možda te i nazovu s telke, za koju su ti uvijek govorili da NE MOŽEŠ jer život nije Disneyland : "Bok Andrea, jel možeš biti dio našeg showa?"

MOGU.

U nedjelju sam bila Lady Gaga.

2
Možeš i ti, kaj god želiš. Nemoj bit jedan od onih koji mrze ponedjeljak. Možeš bolje. MOŽEŠ.


Andrea Andrassy je Index Rouge cura koja pokušava balansirati između posla, fakulteta i karijere komičarke, ali pritom pronaći i frajera iz svojih snova. Naravno, u svemu tome nailazi na zapreke, poznate mnogim djevojkama.

Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo