Dnevnik gradske cure: Konichiwa, bitches!

23/06/2015

Tak to ide u životu. Jedan dan sjediš na terasi, gledaš prema moru i jedeš krastavce, drugi dan upoznaš crnokosog stranca za kojeg još jučer nisi ni znao da postoji...

UPOZNALA sam nekog. Napokon, rekle bi moje frendice jer prate moj ljubavni život koji bi se ovih dana mogao opisat jednom riječju: LOL. Nisam ni očekivala, samo se dogodilo, kako to obično biva na vrući, produženi vikend. Crnokos. Stranac. I inače nije moj stil odmah na prvom susretu, ali vidjela sam mu pimpek.

Kurvo. Droljo. Di si bila '91.?

Prošli petak, dok sam još sjedila na poslu, tipkala i razmišljala zašto je baš danas najveći pljusak ikad,  nisam ni sanjala o ovom susretu. Nisam sanjala o njemu ni to popodne dok smo putovali do Zadra -  5 sati vožnje jer se na autocesti prevrnuo šleper s toalet papirom pa je promet bio preusmjeren na staru cestu na kojoj su radovi. Nema veze, produženi vikend je - imam 5 sati vremena za put do Zadra. Jest da smo fulali dva trajekta za otok sreće i uhvatili onaj u 22h, ali nije bed. Produženi vikend, laganini, sutra ću već sjedit na svom malom molu i čitat knjigu. Nakon što ju pročitam, odnijet ću ju u sobu i na mol donijet novu - vratit ću se s produženog vikenda sa dvije pročitane knjige jer sam #party #životinja #yolo. U nedjelju, taman kad sam bila na pola druge knjige, i dalje nisam ni slutila da ću ga danas upoznat.

"Ovo vam je moja kćer" - rekla je moja mama u subotu prijepodne gospođi na štandu kod koje smo kupovale voće i povrće. One se već znaju jer je mama tu češće nego ja, a gospođa se nemalo iznenadila kad me vidjela: "Već je tako velika" - kaže, na što sam navikla jer moja mama izgleda kao studentica koja je malo rastegla studij, ali svejedno, kao studentica. "A koliko ima godina?" - pita gospođa, još uvijek ostavljajući mogućnost da moja mama odgovori da imam 12 ali da izgledam kao staro dijete. "Evo sad će 30" - kaže, taman u trenutku dok mi je na majicu s junikornima kapnuo sladoled tak da nemam 30 nego 11! #josipkatalenićlikesthis. "A jel se udala?" - pita, jednim okom na meni, drugim na vreći krastavaca koju je upravo skinula s vage. "Nije, nije još" - kaže mama opušteno jer kao i ja vjeruje da još uvijek imam 11 i da nam se nigdje ne žuri. "Aaaa" - gospođa ispusti glas sa prizvukom sućuti, onakav kakav ispustiš kad čuješ da ti je kolegica na poslu dobila otkaz i herpes… "A dobro, bude valjda, upoznat će nekog" - kaže polu-zabrinuto, i doda: "Možda baš tu, kod nas!" - sretna što nam je ipak ponudila sretan završetak razgovora.

To popodne, dok sam sjedila na terasi prepunoj lavande i jela salatu od krastavaca kupljenih nekoliko sati ranije, još uvijek nisam slutila da se bliži trenutak upoznavanja. Tak to ide u životu. Jedan dan sjediš na terasi, gledaš prema moru i jedeš krastavce, drugi dan upoznaš crnokosog stranca za kojeg još jučer nisi ni znao da postoji. "Upoznat će nekog" - rekla je gospođa, a produženi ljetni vikendi su stvoreni upravo za upoznavanja. Dovršila sam prvu knjigu, odložila ju na noćni ormarić i odmah uzela novu koju sam kupila u Zagrebu par dana ranije #Zrće #yolo #Samobor. Čitat ću ju na molu, na ležaljci dok hvatam boju i pijem ledeni čaj od marelice i sreće. Tu večer, dok sam se u krevetu borila sa snom koji je htio da prestanem čitati, nisam imala pojma da me od upoznavanja dijeli malo više od dvanaest sati.

Neočekivano. Crnokos. Stranac. #Yolo.

Nedjelja je bila sunčana i ljepljiva, baš kako priliči prvom danu ljeta. Tu i tamo se na nebu pojavio neki oblačak, ali bilo je bistro, vedro i jako vruće. Ledeni čaj i ležaljka su bili spremni na molu, molu točno ispred kuće, molu na kojem dani istovremeno traju jako dugo i jako kratko. S lijeve strane mola čulo se kreštanje nekoliko galebova koji su se svađali oko ribe, s desne je dolazio prigušeni zvuk nekog jeftinog techna sa jahte parkirane u obližnjoj uvali, a ispred mene su se zbog vedrine sasvim jasno vidjeli Kornati. More je bilo mirno, nebo je bilo plavo, a kombinacija techna i galebova nije uopće kvarila idilu. Produženi vikend na otoku sreće, nek krešte do mile volje.

"Upoznat će nekog, možda baš tu kod nas!" - dok sam hodala prema molu i svom mjestu za čitanje, sjetila sam se gospođe s krastavcima. Ne bi bilo loše - palo mi je na pamet dok sam sjedala u svoju standardnu poziciju.

Oduvijek mi je bio privlačan takav scenarij - cura na plaži, minding her own business, došla se odmorit i onda sasvim slučajno upozna čo'eka svog života. U pauzi od čitanja i salate od krastavaca, zašto ne? Mala sirena je upoznala princa Erica na plaži (nakon što ga je stalkala i potpisala ugovor s hobotnicom i otišla ga tražit s galebom, rakom i ribom ali svejedno). Ok, Mala sirena je bajka i bizarna je, ali moja frendica je upoznala tipa na plaži i zaljubili su se.

Možda sam već pisala o ovome, ne sjećam se, ali lijepa je priča pa ju mogu ponovit. Moja frendica
Suzi je upoznala svog muža na plaži. Usred bijela dana. Crnokos. Stranac. Na plaži.

Bila je u Zagrebu, a u Zagrebu je bilo ružno i tmurno i hladno, pa je odlučila otputovati u Tunis. Sedam dana, da se odmori od šefa za kojeg je radila, od tramvaja, od Sanadera i čega god već… Tunis. Par dana nakon dolaska, sjedila je s frendicom na plaži, minding her own business, bez planova za bilo kaj osim plana da će uskoro popit limunadu… a onda ga je ugledala. Tamnoput, zgodan, lijep kao kebab u 3 ujutro… "Wow, kakav frajer" - rekla je frendici dok je prolazio pored njih. Long story short - upoznali su se, zaljubili su se, vjenčali su se nakon dvije godine i sad žive u Dubaiu. Zbog reputacije Dubaia moram spomenut da frajer nije šeik, nema 80 godina ni masne dojke i da je ona normalna, radišna cura koja radi posao koji nije prostitucija, pardon "manekenstvo" u Dubaiu. Usred bijela dana, na plaži, sasvim neočekivano - sasvim dobar scenarij za priču "kako smo se upoznali."

"Možda baš tu, kod nas" - rekla je gospođa u subotu prijepodne, a u nedjelju popodne, na prvi dan
ljeta na otoku sreće, stvarno se dogodilo. Crnokos. Stranac.

Sjedila sam na ležaljci (jebe mi se za pravila o sibilarizaciji, hvala na interesu), proždirala knjigu i
hvatala boju zbog koje mi napokon i bijele stvari dobro stoje. Okus marelice iz ledenog čaja još uvijek mi je bio u ustima iako sam zadnji gutljaj otpila prije 10 minuta. On me već bio ugledao, a od susreta nas je dijelila jedna minuta. Nisam ga odmah primijetila jer sam bila previše usredotočena na zaplet u knjizi koji se počeo razvijati u neočekivanom smjeru. Dolazio je iz šume koja okružuje kuću, iz smjera gdje su jutros kreštali galebovi. Sad ih više nije bilo, pa je zrak ispunjavao samo zvuk techna iz jahte u uvali. Kad mi se u perifernom vidu stvorila silueta koja prilazi iz šume, stavila sam ruku na knjigu i blokirala taj dio vidnog polja. Knjiga je napeta, ne želim nešto što mi odvlači pozornost. Nisam ni znala. Crnokos. Stranac.

Dijelom zbog ruke koja mi je blokirala periferni vid, dijelom zbog techna i pjesme koja već pola sata zvuči isto, nisam vidjela ni čula da je silueta skrenula s puteljka koji vodi ravno prema uvali i skrenula na "moj" mol. Znam da kod nas ne postoje privatne plaže, ali ovo je kuća u šumi, odmah na plaži i kad vidiš mol, znaš da pripada kući jer sljedećih nekoliko kilometara nema ničega. To zapravo nije ni pravi mol, više je kao dvorište kuće. "Moj" mol, mol za knjigu, mol za ležaljku i ledeni čaj, MOJ mol.

Nisam vidjela kad je skrenuo na njega. Nisam čula ni da prilazi. Zadubljena u knjigu, bila sam u svom svijetu, svijetu u kojem nije bilo mjesta za vanjske podražaje. Trznula sam se tek kad je prošao sasvim blizu mene, dovoljno blizu da tijelom stvori lagani povjetarac na inače miran dan bez vjetra. Stranac. Crnokos. Tu je.

Podignula sam pogled od knjige i ugledala ga. Prvo što sam vidjela su bili mali, crni brkovi, sfazonirani tako da podsjećaju na Hitlera. Meni su brkovi skroz ok. Kajaznam. Nekima lijepo stoje. To može bit full seksi ako ih znaš nosit i ako nisi žena. Al ovo pred mojim očima nisu bili pravi brkovi. S obzirom na to da sam bila u ležaljci, u polu-ležećem položaju, kad sam podignula pogled s knjige u ravnini očiju mi nisu bili pravi brkovi, nego brkovi ispod kojih je bio pimpek. Brkovi od pimpeka, sfazonirani da izgledaju kao Hitlerovi brkovi. Ispod kojih je pimpek. I to ne bilo kakav pimpek, nego napola dignuti pimpek mladog azijskog turista koji iz nekog razloga šeće šumom POTPUNO gol (nije FKK). Zapravo nije potpuno gol - ima dioptrijske naočale i ruksak koji mu pokriva guzičicu, valjda se ne želi osjećat underdressed dok šeće otokom i prolazi pored terasa na kojima ljudi pokušavaju jest ručak. Na mom molu, mrtav hladan, s kosim pimpekom koji stoji pod kutom od 90 prolazi pored mene dovoljno blizu da me skoro upiknuo u oko, nastavlja pored ledenog čaja od marelice i planira sjest na mjesto na kojem navečer znamo sjedit, gledat zalazak sunca i mazat paštetu na kruh.

"Excuse me, you can't be here!" - viknem ja njemu i njegovom malom Führer pimpeku prije nego što je zauvijek kontaminirao mjesto za paštetu. "Is it private?" - pita on šokirano, kao da je očekivao da ćemo za dobrodošlicu na molu koji je zapravo dvorište napravit reenactment njegovog najdražeg Pornhub filmića i kasnije zagrljeni gledat kak kamen gori val se pjeni. "Yes" - lažem i malo mi je bed, ali ako je ikad prigodno lagat o nečemu, onda je prigodno kad ti se pred očima ničim izazvan ukaže nepoznati pimpek pod kutem od 90 s Hitlerovim brkovima. Okrenuo se, s Adolfom još uvijek okomitim na mol, kao da je kompas koji mu pokazuje pravi put i nestao u šumu s ruksakom koji mu prekriva guzičicu.

Upoznala sam nekog. Crnokos. Stranac. Inače nije moj stil odmah na prvom susretu, ali vidjela sam mu pimpek.

Upoznala sam nekog. Crnokos. Stranac.

Nisam rekla da će bit romantično.


Andrea Andrassy je Index Rouge cura koja pokušava balansirati između posla, fakulteta i karijere komičarke, ali pritom pronaći i frajera iz svojih snova. Naravno, u svemu tome nailazi na zapreke, poznate mnogim djevojkama.


Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index

Izvor: Index Rouge

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo