Dnevnik gradske cure: Istina o tvom prekidu

01/04/2015

Mene ne treba podsjetit di sam bila na jučerašnji dan prije godinu dana. Znam točno di sam bila. Bila sam u banani. Govoriš gluposti tipa: "Kaj ću ja sad bez njega?" i "Više NIKAD neću voljeti!"Razmišljaš o tome da postaneš lezbijka ili da kreneš na Zumbu, što god je bliže za obavit tramvajem

"POGLEDAJ gdje si bila prije godinu dana na današnji dan, Andrea!" - kaže meni Facebook jučer, i pokaže mi sliku koju sam fotkala taj dan. Imaju tu neku novu "memories" foru koja ti samo odjednom pojavi na zidu i vikne: "Ej, pogle kak si glupa bila prošle godine!" Ponekad ti je bed. Ponekad se razveseliš. Ponekad se rastužiš, ali fora je vidjet gdje si bio prije tri-šest-pet. Mene ne treba podsjetit di sam bila na jučerašnji dan prije godinu dana. Znam točno di sam bila. Bila sam u banani.

Taman se bio pomaknuo sat, što je značilo sat vremena manje za san, ali i da dan traje dulje. Ljudi su pospremili kapute u ormar, iz salona za sunčanje su izlazile narančaste cure, a u mojoj ulici je napokon procvjetao grm koji uvijek cvijeta u proljeće. Obožavam taj grm, jer uvijek miriši na sreću. Bilo je ono doba kad je u autu taman dovoljno toplo da možeš otvorit prozor i uživat u svježem zraku dok se voziš. Doba kad ti se veš stigne posušit na balkonu i ne moraš ga više rastezat po sušilu u dnevnoj sobi. Najljepši dani u godini, puni sunca, ptičica i proljetnih hormona. Dani o kakvima Neno Belan piše pjesme. Al što se mene tiče, mogla je bit i zima u Yakutsku.

Nekoliko dana ranije, čovjek kojemu sam voljela dragat lice mi je potrgao srce. Jbg, zna se desit. Nekom posudiš srce na čuvanje i on ti obeća da će ga dobro čuvat, ali se predomisli, opali ga šakom 2-3 puta i vrati ti ga potrgano. Šit hepns.Onda si tužan, a kad si tužan, neko vrijeme ne vidiš dobro. Vani može bit najljepše proljeće, al ti si u emocionalnom Silent hillu i ne vidiš ništa od magle. Tak to ide.

U banani si. Sve ti je sivo i pričaš gluposti - ljubav ne postoji, život je paradižot, zaštobašja, zaštosamserodio, zaštonemampenis, čemusveovo, svetakatasnijegnavrata, zaštonisamkornjača, zaštonejdemuvrtićukojemjeglavniproblembiotodajezaručakopetkelj… Plačeš. Stalno. Plačeš kad pada kiša, jer je i vrijeme tužno zbog vas pa je logično da ridaš u ritmu pljuska koji lupa po limenim krovovima. Plačeš i kad je sunce, jer šta će ti sunce kad se više ne možeš s njim šetat po tom suncu, plus kako se to sunce uopće usudi sjat sad kad je sve propalo zauvijek? Plačeš i kad je oblačno jer eto, zašto ne. Plačeš kad odeš po maramicu da obrišeš suze od prethodnog plača, pa skužiš da u ruci držiš maramice koje ste dobili na zajedničkom putovanju, i opet plačeš što je tužno, ali i praktično jer ti predmet zbog kojeg plačeš asistira u saniranju suza, što je kul.

Radio ti jebe majku. Ako je on volio Jacksona, SVAKA pjesma na radiju je Jackson. Ako je volio S.A.R.S., Lutka će svirat baš svaki put kad sjedneš u auto. Sve pjesme su o vama i na svakoj pronađeš razlog za pustit suzu. Plačeš i na Britney Spears i na Bloodhound gang, plačeš na Celine Dion, plačeš na reklamu za prirodno gnojivo.Massimove pjesme ti odjednom imaju smisla.

Nemaš apetit jer zašto da jedeš kad je jedina prava glad u tvom životu glad za ljubavi? Onda pukneš pa par dana imaš ogroman apetit jer zašto da se zdravo hraniš kad ti je srce umrlo u bitci za sreću i namjerno ćeš bit debela? Neodlučna si, ili možda nisi. Nije ni bitno, jer ne postojiš. Svi su u paru. SVI imaju nekog s kim će otić na Jarun na sladoled, samo ti nemaš. Sanader ima bolju polovicu, a TI ne! Sramota. Ti si pola osobe. Nepotpuna. Izgubljena i neprilagođena okolini, kao jabuka u Mekdonalcu.

Govoriš gluposti tipa: "Kaj ću ja sad bez njega?" i "Više NIKAD neću voljeti!" Prijatelji ti kažu da će bit bolje jer život nije La Usurpadora, kažu ti i da ćeš se za godinu dana smijat ovom, kažu ti da postoji život nakon ovog, ali ti im ne vjeruješ jer tvoji prijatelji jednostavno ne znaju o kakvoj se ovdje ljubavi radi: "Naša ljubav je posebna i neponovljiva, kao Ledolina ili Ivan Pernar!"Više nikad ništa neće biti isto.

Razmišljaš o tome da postaneš lezbijka ili da kreneš na Zumbu, što god je bliže za obavit tramvajem. Odeš frizeru po "promjenu života" i vratiš se doma sa decentno skraćenim vrhovima. Plačeš jer si takva nula od čovjeka da se nemaš muda ni ošišat za pravo. Zato vjerojatno i niste više zajedno, jer si ti osoba koja se boji novih frizura, a on je čovjek koji zna zgrabit život za jaja.

Na jučerašnji dan prije 365 dana, ja sam bila TA cura. Sve mi je bilo sivo. Pomaknuo se sat, ali to je za mene samoznačilo da sunce sat vremena dulje obasjava još jedan dan bez čovjeka kojemu sam voljela dragat lice. Mrzila sam i taj pomaknuti sat, i ljetno računanje vremena, i ljeto koje se bliži dok ja živim u emocionalnom Yakutsku. Mrzila sam ptičice koje pjevaju, glupače glupe, prestanite bit sretne! Mrzila sam i grm koji miriši na sreću, jer je sreća kurva koja ti zamiriše i prevari te, ko kad se penješ hodnikom u zgradi i ponadaš se da u tvom stanu netko peče pizzu i onda skužiš da je to kod susjeda.

Nisam mogla proć blizu njegove ulice bez da se raspadnem. Nisam mogla pogledat drugog frajera jer mi se povraćalo od ideje da mi prilazi itko drugi osim čovjeka kojem sam voljela dragat lice. Nisam mogla slušat glas od Žarka Kovačevića iz S.A.R.S.-a, a kamo li čut pjesmu Lutka. I nisam mogla zamislit da će ikad postat drugačije.

Imala sam prekidnu mrenu - vani je bilo proljeće, a ja sam vidjela samo Yakutsk.

Žene su pomahnitale koze kad su u pitanju prekidi. Muškarci su drugačiji - oni odu van, zapiju se i guraju penis u sumnjive rupe dok im ne postane bolje (ili dok ne pokupe nešto što se liječi antibioticima). Žene se vole zatvorit u sobu, plakat u zdjelu čipsa i govorit stvari tipa: "Sve je gotovo, više ništa nema smisla - poništite mi Domovnicu i pospremite me u arhiv, ja više ne bi sudjelovala u projektu Život."Taman sam trebala počet radit na knjizi, al rekla sam: "Fuck this shit, život je zločesti peder, ja sam od danas mali jež i ne moram ništa."

Prije 365 dana, bila sam uvjerena da je čovjek kojemu sam voljela dragat lice nezamjenjiv. Da više nikad neću htjet dragat niti jedno drugo lice, jer je ovo lice bilo najbolje. Da ću se uvijek slomit u njegovoj ulici, i da mi nikad više ničiji Whatsapp neće pokrenut leptiriće. Bila sam uvjerena da ću zbog njega zauvijek mrzit proljetni grm u svojoj ulici, i da je najbolje da odustanem od svega i sakrijem se pod poplun. Pod lijepi poplun, gledat serije i ostat tamo do penzije. Pustit ću brkove na palcu i bit čemerna djevojčica. To je lakše nego da se trgnem i svaki dan prolazim pored sretnog grma koji meni miriši na tugu.

Baš kad sam se lijepo ušuškala u svoj novi ogrtač tuge i vječne sivosti, na chat se ulogirao čovjek koji me podsjetio da je glupo čekat pod poplunom - bivši s kojim sam bila 2 godine ranije. I njemu sam voljela dragat lice, i njegova ulica mi je izazivala grč kad bi prolazila kroz nju, i s njim sam imala pjesmu koju neko vrijeme nisam mogla slušat… 2 godine kasnije, ulogirao se na chat - i bilo mi je svejedno. Ni jedan leptirić, ni jedna emocija, samo potpuno svejedno. Da mi je netko rekao da će bit tako kad smo tek prekinuli, rekla bi mu da je lud. Sad mi je svejedno, kao što mi je svejedno i za dečka prije njega, i za onog prije, ali kad je bilo svježe, za svakog sam mislila da će zauvijek biti najvažniji na svijetu.

NEĆE. To je istina o mom prekidu. To je istina i o TVOM prekidu koju ne vidiš jer imaš prekidnu mrenu.

Mene ovaj bivši na chatu vratio u stvarnost i skinuo mi mrenu.

Mogu bit pod poplunom i ne radit na knjizi jer me zbog prekida boli kičma, mogu čekat da prođe tri-šest-pet dana da budem bolje, ali tri-šest-pet dana će proć u svakom slučaju. Mogu bit pod poplunom i izbjegavat grm koji mi miriši na tugu, ali grm će i dalje bit tu, bez obzira na to što ga ja izbjegavam. Bit će tu i za godinu dana, a kad za godinu dana prođem pored njega, ne želim reć da sam tu godinu provela pod poplunom. Pogotovo zato što će mi za godinu dana vjerojatno bit svejedno, statistički gledano.

I prošlo je tih 365 dana, ne bi ni skužila da me nije podsjetio Facebook. Ne znam jel mi potpuno svejedno, ali znam da sam jučer u njegovoj ulici kupila sladoled, i da ona više nije bila "njegova" ulica, nego samo ulica u kojoj je dobar sladoled. Znam da mogu slušat Lutku bez da pomislim na išta osim na pjesmu. Znam da se na Whatsappu nalazi novo lice za draganje i da mi zbog tog istog Whatsappa zna doć leptirić. Znam da sam sretna što nisam stvarno ostala živjet u krevetu.
Koja je poanta ovog predugog baljezganja o prekidima i licima za draganje? Kad nakon prekida ridaš i urličeš "više ništa neće biti isto!" - smiri hormone i prestani bit histerična koza. Bit će isto. Sat će se i dalje mijenjat na ljetno vrijeme, ptice će i dalje pjevat, grm će i dalje cvjetat u isto doba svake godine, bez obzira na tebe i na tvoj prekid. S vremenom će ti ili postat lakše, ili će ti postat svejedno, i bit će ti žao svake minute koju si potrošila na kukanje da ništa neće bit isto. Naravno da neće bit isto, i kaj onda? Ni ne mora bit isto, može bit bolje.Imat ćeš novu ulicu u koju veselo koračaš, sa novim zvonom na koje zvoniš navečer. Imat ćeš novi Whatsapp zbog kojeg dobiješ leptiriće. Imat ćeš novo lice za draganje.

Na tebi je samo da odlučiš dal ćeš ležat pod poplunom ko pička i čekat da sve prođe, ili ćeš obrijat brkove i krenut dalje. Grmu je svejedno, on će odradit svoj posao i doć sljedeće godine bez obzira na tvoje Massimo histerije.

Ja sam prije godinu dana odlučila da je poplun glupa opcija i da neću odustat od svega zbog jednog lica za draganje. Život ide dalje, grm i dalje miriši, knjiga se neće napisat sama.

Tri-šest-pet dana kasnije, na jučerašnji dan, prošla sam pored grma koji opet cvjeta i opet miriši na sreću. U jednoj ruci sam imala sladoled iz ulice koja mi je prije izazivala grč, u drugoj svoju prvu knjigu koja je izašla tri-šest-pet dana nakon što sam rekla da je najbolje da odustanem od svega. Sve je opet isto, al ništa nije isto. Imam novo lice za draganje. Imam novi Whatsapp s leptirićima. Imam knjigu. Da sam ostala pod poplunom, ne bi imala ništa.
Jebeš poplun, to je za papke i neprilagođene jabučice iz Mekdonalca.

Skini prekidnu mrenu. Prestani bit histerična koza. Odi na instagram i followaj tipa koji se zove nick_bateman - ak nisi prekinula s njim, BIT ĆE BOLJE.

Andrea Andrassy je Index Rouge cura koja pokušava balansirati između posla, fakulteta i karijere komičarke, ali pritom pronaći i frajera iz svojih snova. Naravno, u svemu tome nailazi na zapreke, poznate mnogim djevojkama.

Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index

Izvor: Index Rouge

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo