Dnevnik gradske cure: CTRL + Q

22/04/2015

"Vidi ti Andreu, razbahatila se, postala je zvijezda" - jer kad nakon 2 i pol godine pošalješ mail o plaći i zahtijevaš konkretan odgovor, ti nisi normalna osoba koja postavlja normalno pitanje - ti si ZVIJEZDA • Svi smo frendovi, svi smo sretna familija ko iz reklame za sokovnik, dok ne postaviš pitanje koje ne žele čut

QUIT job. 
 
U igrici Sims 3, uz standardne rubrike Mood, Hunger, Hygiene, Bladder i slično, svaki Sim ima i posebnu životnu rubriku: Aspiration. Nešto prema čemu aspiriraš. To može biti obitelj, ima i aspiration da Sim postane popularan, još jedna je da postane bogat… Ima ih još, ali you get my point. Na temelju toga, Sim formira različite želje. Obiteljski nastrojeni Sim će htjet stalno dobivat djecu i to će ga činit sretnim, Mr. Popular će stalno htjet imat tulume u kući što je sjebano, jer ti s vremenom procesor počne trokirat, ako je previše Simova u kadru, bogataški nastrojeni lik će htjet unapređenja na poslu i imat skupe stvari… Kad im ispuniš želju (dijete/tulum/kurvejanjetinaiVuco) dobivaju mood pointove i onda su veseli. Ko i čovjek - kad ostvari nešto što je dugo htio, razveseli se (na primjer ja, kad se uspijem spojit na internet). Jedna od želja koja se javlja kod Simsa je i "quit job." Ako mu želiš ispunit tu želju, nazoveš na posao ili na kompjuteru selectaš opciju "quit job", i onda je Sim sretan. Simple. Uvijek mi je to bilo privlačno. Zamisli to -  znaš da nisi zadovoljan s onim što radiš, shvatiš da ovo više nije mjesto za tebe, ili ti šef ide na živce, svejedno - i samo odeš. Ko onaj citat: "Respect yourself enough to walk away from anything that no longer serves you, grows you or makes you happy."  Odeš. 
 
Ja sam to napravila jučer. Otišla sam s posla. I danas se nisam vratila. CTRL+Q. Are you sure?
 
Yes.
 
Ovo će bit najdulja kolumna koju sam ikad napisala, ali ovo je stvar koja ne može bit kratka.
 
CTRL+Q.
 
Bio je bizaran ponedjeljak nakon još bizarnijeg vikenda. 
 
Krenulo je u petak, kad sam se malo iza podne sasvim slučajno napila. Znam, ne možeš se slučajno napit, al kad kraj tebe stave šampanjac i sa strane imaš podršku prijatelja koji ti govore: "Ajde, život je ringišpil" - možeš. Napila se, otrijeznila, poslala 2,3,9 poruka koje su mogle ostat neposlane, ali kaj sad, opcija send je tu da ti ponekad začini život čilijem vlastite gluposti, i to je ok. 
 
U nedjelju sam imala namjeru spavat "full dugo" - do 9 ili 10, ali nije se dogodilo. "Zašto se nije dogodilo, Andrea?" - zato, Marko, jer je u 7 ujutro na prozor izašla moja susjeda Ljerka. Od točaka koje trenutno izvodi u seriji "Ne pijem propisani Xanax, ali pijem alkohol" izdvojila bih lupanje šakom o prozor u 3 ujutro, krađa pošte iz kaslića i bacanje čikova u iste kasliće i naravno ovomjesečna hit točka koja se reprizira nekoliko puta tijekom svake noći - otvaranje prozora, izvikivanje riječi MARŠ i pljeskanje u ritmu taaap-tap, tap-tap-tap, tatatatap! Koji put nakon pljeskanja kaže i HU, koji put ne, jer je koji put Merkur u retrogradnoj fazi. U subotu u 7 ujutro, otvorila je prozor koji gleda na dvorište (iznad kojeg je moja soba) i viknula MARŠ! Dodala je i "tko ste vi?" i jedan "što vi tu radite?" - za kraj. Full glasno, full sablasno i možda najvažnije od svega, full RANIJE od 9 ili 10 ujutro kad sam se htjela probudit. Oćeš čut najbolji dio priče? U dvorištu nije bilo nikog. Al kasno je sad, ja sam već na nogama, iako mi je želja kao i kod određenih Simsa bila "sleep late". S kavom u ruci, bez šanse da se vratim snu o lijepom dečku, a skoro smo se poljubili. Kaj sad? Idem van, jbg. Cape diem i te stvari. Sunčano je, lijepo je, idem iskoristit dan i provest prijepodne u - shopping centru! Jbg, idem na put za manje od tjedan dana i trebaju mi šamponi, žileti, umjetno gnojivo i sve ostale stvari koje nosiš na put.
 
Dan je mirisao na nove početke (svaki put kad napišem ovak nešto, jedan anđeo dobije krila). Kiša je tijekom noći obrisala grad od subotnjih grešaka i sve je bilo nekak novo. Auto mi je bio sjajan i čist, iako je još jučer bio pun onih žutih sranja od breze, nije bilo standardne nedjeljne dreke iz obližnjeg parkića, jer su ljuljačke i penjalice još uvijek bile mokre, a od zvukova su se čule samo ptice. Od mirisa kava koja se kuhala u veselim kuhinjama i  trava koju je netko pokosio dan prije. To je najljepši miris na svijetu. Uz miris pobjede u igrici Trivia Crack - GOC. Ušla sam u auto i krenula.
 
Ajmo napravit dobar dan iako možda nije tako krenuo. Prvo skretanje, prva zebra, vidim nekog dečka na pločniku. Iz oči mu sijeva "faaak kasnim" - trčkara po pločniku i za sobom užurbano vuče kofer. Juri na sedmicu ili peticu koje nedjeljom dolaze sporije od jela u restoranu baš onda kad si najgladniji na svijetu. Jadan, vidi ga. Kasni. Kakav je to stres kad tak juriš, pogotovo nedjeljom. I sto posto će mu tramvaj pobjeć pred nosom. Užas. Sigurno je živčan. Jadan dečko. Gledam ga i žalim ga u isto vrijeme. 
 
 A onda sam stala. Nasred zebre, usred prometa (koji je nedjeljni pa sam bila samo ja). Dečko gleda i vidim da se pita zašto stojim na zebri preko koje on žuri na tramvaj. Stisnem gumb i otvorim prozor. Stisnem opet jer sam prvo stisnula gumb za stražnji prozor. Nisam ovo napravila nikad do sad - ne otvorila krivi prozor, nego pokupila nekog na cesti. "E… jel te treba nekamo odvest?" - pitam.  Frajer me gleda. Kako to mislim, pita me on. Odvest, kažem ja, vidim da se žuriš pa ono… ja imam auto i upaljen je. Oćeš? Na trenutak sam mislila da će me odjebat i otić na tramvaj. Kad je ostavio kofer u gepeku i sjeo na suvozačko, pitao me: "Jel ovo opasno?" Rekla sam da nije i krenuli smo prema autobusnom kolodvoru. Zove se Miki, putuje na Brač i ne može vjerovat da ga je netko pokupio - sad stigne kupit kartu i pričekat u miru. Kaže mi da treba imat muda za pokupit ovako nekoga na cesti, ja mu kažem da ga ne bi pokupila da izgleda ko drvosječa-silovatelj i zajedno se smijemo dok čekamo da se upali zeleno na semaforu. "Kak da ti se zahvalim?" - pita Miki kad je izlazio iz auta. Nikak. Sretan put, Miki - imaj lijepu nedjelju. Kaže Miki da sam super, da će mi se sve to vratit i rastanemo se. 
 
"When was the last time you did something for the first time?" - imam poster na kojem to piše. Ovaj vikend jesam. Napila se u podne, što možda nije pohvalno al život se ne sastoji samo od pohvalnih stvari. Pokupila Mikija. Jela pizzu baguette s 4 sira, što izgleda upravo tako kako zvuči, a zvuči najfinije na svijetu. 
 
PONEDJELJAK.
 
4/20. Dan marihuane, kažu interneti. Novi počeci. U mojoj ulici je još uvijek mirisala pokošena trava i u zraku se osjećalo proljeće iako je sunce zaboravilo zagrijat pod. Krećem na posao. Kak vrijeme leti, pomislim dok hodam prema tramvajskoj stanici. Prije 3 dana sam se slučajno napila u podne, prije 1 dan sam upoznala Mikija i odvezla ga na kolodvor, prije 10 dana… Prije 10 dana sam prvi put u 2 i pol godine rada pitala šefa gdje mi je plaća. U tom je trenutku kasnila 2 mjeseca. Nije bilo prvi put da kasni. Naprotiv - kasnila je uvijek, svaki put, svaki mjesec, bez iznimke, ko neposlušna menga koja ne može naučit dane. Svi smo navikli na to - recesija, kriza i ostale riječi, plaća na vrijeme je u ovoj državi više mit, kao jednorozi ili buhtla u kojoj je čokolada namazana preko cijele buhtle. Nije bilo prvi put da je kasnila. Ali, bilo je prvi put da sam pitala kad će doć. 
 
Prije nikad nisam, jer radim druge stvari i imam sreću da ne ovisim samo o njoj. Znam da je situacija usrana, znam da je novac zli šaljivac koji neće doć kad ga ti želiš, i znam da mi je draže da moj radio raste i postaje sve bolji pa makar i kasnila plaća. Ovo "raste" i "postaje sve bolji" na žalost nije točno, ovo drugo je. Al ok, bit će bolje, kažu mi šefovi - samo se trudi i bit će bolje. 
 
Ok. Trudim se. Obožavam svoj posao. Trudim se, jer me mama učila da se trud uvijek isplati. Glavni ŠEF kojeg se svi bojimo i čije ime ne izgovaramo da nam ne zagrmi nad glavom mi je obećao i povišicu kad stvari krenu. Super, ali nije ni bitno, novac će kad-tad doći, glavno je da stvaramo dobru priču. Mi. Team. Zajedno. Na žalost, u teamu su i dva direktora iz susjedne države koji… neću reć ništa ružno, ali ću reć da vjerojatno ne bi uspjeli prodat ogledalo Kanye Westu. Al nema veze, kad se male ruke slože… trudim se. I ja, i svi mi ostali koji dolazimo na posao. Zajedno. Sinergija. Team. Super. Živim radio. Dišem ga. Snimam intervjue, zovem ljude, režem tonove, vodim Fejs i stavljam vijesti na web, radim stvari koje u drugim firmama rade ekstra ljudi kojima je posao samo to ali ok, volim to i znam da radim za neki cilj. Trudim se. Rekli su da će me nagradit i ja im vjerujem jer nemaju razloga da lažu. Ljudi ne lažu, ljudi su dobri. Trud će se nagradit, rekli su. Sa smiješkom na licu.
 
I nagradili su me. Korekcijom plaće.
 
Bio je još jedan ponedjeljak, taman su završile Zimske Olimpijske igre u Sočiju. Ivica Kostelić i Tina Maze su večer prije sletjeli na aerodrom. Nedjelja navečer, 23 sata i pitanje tko će od ekipe na teren po izjave. Ja ću, iako nije ni u mojoj domeni posla, ali budem ja. Team. Sinergija. Sangria. Ovo je posao koji sam oduvijek htjela raditi, nije mi se problem zaletit do aerodroma - pa kaj ak je nedjelja navečer, stvaramo dobru priču! Radno vrijeme ne postoji, radno vrijeme je UVIJEK. Zadatak: Uzmi izjave od Tine na slovenskom i hrvatskom, izjave od Ivice na slovenskom i hrvatskom, izreži audio kad dođeš doma iza ponoći, pošalji nam u deželu da imamo za jutro, pusa bok. Potroši benzin, plati parking, sve za team, može. Hvala što mi dajete da se trudim, uživam u tome i znam da ćete me jednom nagradit. 
 
Dan poslije, u ponedjeljak na koji sam se teže probudila jer sam kasno legla zbog posla - sastanak. SMANJENJE plaća. Recesija je, ne ide onako kako smo mislili da će ići, teško nam je trenutno. Potpiši da radiš za manje, privremeno samo!!! OK. To je onaj "take one for the team" trenutak koji vidiš u filmovima. Svi prihvatimo. Jedna cura čak ostaje raditi volonterski - dobila je otkaz, ali vjeruje u nas. Bit će bolje. Ni meni nije problem. Obožavam svoj posao. Bit će bolje. "Jeste i vi u deželi dobili manju plaću kad nemate rezultate?" A ne ne, samo mi u Hrvatskoj. Logično. Vi ste krivo napravili stvari, mi ćemo dobit manju plaću, ali svi smo mi team pa smo u prosjeku svi dobili manju plaću, što bi možda imalo smisla da imamo zajednički kasicu prasicu ali nemamo. Nema veze, bit će bolje.
 
Uslijedili su mjeseci "bićeboljskih" sastanaka. Uvijek isto. Mi smo zasrali, jbg, evo vama manja plaća i  smiješak uz još jedan bit će bolje. Može? Ma može, zakaj ne. "Nema posla Andrea, recesija je, šuti i trpi, bit će bolje."
 
Trudi se, radi, bit će bolje. 
 
Travanj 2014. - sastanak. Šef, ne onaj glavni ŠEF nego mini-me čiji je posao da putuje po regiji i kao Herbalajfovac prodaje bićebolje spiku, grandiozno objavljuje sljedeće: "Mi imamo plan da tamo negde oko oktobra, decembra uradimo plan." Steve Jobs ne bi bolje sročio.  
Opet ne pitam ništa jer jbg, teško nam je. Nema se. Bit će bolje, rekli su muškarci koji jednom mjesečno dođu i tipkaju po svojim laptopima s jabukom i ja im vjerujem. 
 
Lipanj 2014. Možda ipak neće bit bolje? "Došla sam dat otkaz, imam drugu ponudu, sorry." Ja bi da mi bude bolje sad. "MOLIM TE, nemoj!" - vapaj kakav ni Enrique Iglesias ne bi mogao izvest. Obećajemo ti da ćemo se i mi potrudit da ovo funkcionira (ajde lijepo da ste se kao direktori napokon uključili) - OSTANI! Volimo te, mi smo svi familija, ostani jer imamo strategiju koja će sigurno upalit, ostani… OK. Ostajem. Bit će bolje. Rekli su, vjerujem im. 
 
Rujan 2014. Bolje je, službeno je bolje na papiru, jel sad vrijeme da ono privremeno smanjenje plaće prestane važit? A čekaj sad, sad još ne. Merkur je u retrogradnoj fazi. Ne sad. "Nije sve u novcu", kaže meni moj šef dok gladi jabučicu na laptopu i priprema još jedan bićebolje govor. Probala sam kupit šunku jednom s tom rečenicom, znaš koliko deka sam kupila? Nula. Al ok. Volim svoj posao, lijepo mi je jer mogu nazvat Žareta iz S.A.R.S.-a kad god želim i reć da ga zovem za radio.  Bit će bolje. Samo se moram trudit još više.
 
Studeni 2014. "Dobar dan, možete mi otprilike reć kad će bit bolje, čisto informativno?" Evo još malo, kažu. Radiš puno, ali ŠEF ne cijeni ovaj trud koji se ne vidi, on ti voli brojke. Trebaju mu brojke. Ok.
 
Prosinac 2014. - brojke. Uz radio radim i Facebook community management, brojke su moj prijatelj, pa slažem mini kampanju za Fejs radija. U tri dana raste s 9 tisuća na 21 tisuću fanova. BROJKE. To su brojke. To je to. Trud u brojkama. Sad će mi bit bolje? Ne sad, Merkur je izašao iz retrogradne faze i opet ne valja. Ali jednom će bit bolje. Jednom. Jednog petka. Jednom u podne. Jednom kad padne kiša. Bit će bolje. Volim ovaj posao najviše na svijetu, vjerujem da će sve bit bolje - mora, jer se svi trudimo (osim šefova, oni su na moru i sad već dolaze samo kad treba ponovno rezat trošak pa sa smiješkom na licu ljudima govore da će morat rezat kruh na još tanje šnite). Njihova plaća još uvijek netaknuta, mi imamo besplatno mršavljenje odobreno od Uprave, al bit će bolje. Rekli su…
 
Fast forward.
 
Petak, travanj 2015. Točno u podne, poslala sam svojim šefovima u deželi mail u kojem molim da mi odgovore kad će plaća. Mislim da je pitanje sasvim opravdano - ako ja ne kasnim na posao, zašto kasni plaća za taj isti posao? Normalno pitanje. Jednostavno pitanje. Čisti zdravi razum. Feedback?
 
Ništa. 
 
Nula. Ko kad pošalješ nekom dečku poruku na Fejs i on ne opali ni "seen." Nula. Ni evo provjerit ćemo, ni teško je, ni evo još malo se strpi pa će bit bolje - ništa. Tri dana tišine. Šaljem opet u nedjelju navečer - šef odgovara da je vidio mail, ali da ne odgovara na mailove ako nema nešto pametno za reći. "Ja sam ljući od tebe što nema plaće" - reče on mrtav hladan i Bog na njega ne baci ciglu, jer i On valjda u to vrijeme gleda X-factor. Njemu je žao, bit će bolje, on to obećava, teško mu je zbog mene i ostale floskule… taman kad sam opet htjela povjerovat u bićebolje priču o recesiji, secesiji i sodomiji, čula sam stvarni feedback na moje pitanje o plaći koji je izgovorio kad je mislio da ga nitko ne čuje: "Vidi ti Andreu, razbahatila se, postala je zvijezda" - jer kad nakon 2 i pol godine pošalješ mail o plaći i zahtijevaš konkretan odgovor, ti nisi normalna osoba koja postavlja normalno pitanje - ti si ZVIJEZDA. 
 
Nisam zvijezda, al jesam majmun. 
 
"What you allow is what will continue" - kaže jedan citat. Jedan drugi kaže: "Ne jebe lijep, nego uporan" - a mene uporno jebu jer to dozvoljavam. Jer imam razumijevanja i suosjećanja. Suosjećanja za ljude koji kad ih pitam hoću li moći uskoro platit račune dobivam ignore i odgovor da sam postala zvijezda. JA sam majmun u ovoj priči. Majmun-zvijezda. Teško nam je, nema se, pričekaj, trudi se,  a mi ćemo ti smanjivat plaću iako smo mi usrali posao - jer MOŽEMO. Ko djeca koja useru kuhinju, kažu "ups" i mama mora počistit sranje. Svaki put kad su rezultati loši, ja potpišem smanjenje plaće. I svi moji kolege. Odgovorni ga ne potpišu nikad. Oni samo dolaze tu i tamo, sa svojim skupim autima i kompjuterima s jabukom, pričaju kak će bit bolje evo sad još malo. Svi smo frendovi, svi smo sretna familija ko iz reklame za sokovnik, dok ne postaviš pitanje koje ne žele čut. Dok ne pitaš kad će plaća  koju si zaradio. Onda si zvijezda. Onda pretjeruješ. Onda si malo previše uzimaš za pravo. 
 
Zato CTRL+Q. 
 
Ne zato što plaća kasni - radila sam s puno ljudi koji su kasnili s isplatom, ali SVI su imali dovoljno ljudskosti da odgovore na mail i pokažu da im nije svejedno i čekala sam koliko god treba. Može kasnit godinu dana ako uza sebe imam osobu koja se trudi zajedno sa mnom i koja pokazuje da je čovjek. "Sorry Andrea, znaš kako je, bit će bolje" - je isprazan, generički odgovor, ali je bolji od nikakvog odgovora. 
 
CTRL+Q.
 
Ne zato što nam ne ide, nego zato što svi dajemo sve od sebe da stvari krenu na bolje, a direktori se za to vrijeme kupaju i skupljaju celulit dok nama plaća ide dolje. Znam da je recesija, al nemre bit recesija ljudskosti. To je ono što mora ostat i kad nema novaca.
 
CTRL+Q.
 
Ne zato što sam zvijezda, nego zato što imam dovoljno samopoštovanja da otiđem od ljudi koji imaju snage ne odgovorit čovjeku koji pita za svoj zarađeni novac. S takvima nikad neće biti bolje, veće su šanse da HŽ vlak dođe na vrijeme.
 
CTRL+Q.
 
Bit će bolje. Hoće.
 
Znam da je odlazak s posla luksuz koji si ne može baš svatko priuštiti. Nisam idiot. Ne živim u svijetu junikorna i Simsa u kojem svi možemo reć šefu da više nismo zainteresirani sa njegov bićeboljizam, ali ovo je prvi put u 2 i pol godine da vjerujem da će stvarno bit bolje. Jer sam ja tako odlučila.
 
Ovo je za sve ljude koji nemaju taj luksuz - za sve koji cijelo vrijeme slušaju da će bit bolje i nikad nije. Za svakog tatu koji nije svojoj kćerki mogao dat novce za kino jer ima šefa koji ga ne plaća iako on svaki dan dolazi na posao. Za sve ljude kojima se na ulasku u banku steže želudac jer znaju da "bit će bolje" ne plaća račune. Za sve ljude koji rade po 8, 10, 12 sati dnevno i nemaju za počastit frendove rundom jer rade za bićeboljca koji kasni s plaćom i govori da nije sve u novcu. Za sve koji potpisuju smanjenje plaće dok im diše tunkaju jaja u plićacima diljem Jadrana i pobiru vrhnje od tuđeg rada. Za sve koji bi najradije samo otišli s posla jer ne vjeruju u zapakirani bulšit koji im se nudi pod čizkejk. 
 
CTRL+Q. 
 
Are you sure? Yes.
 
UTORAK.
 
Jutros sam spavala do 9. Popila sam kavu na balkonu koji gleda na dvorišnu stranu. Ljerka nije pljeskala, što znači da vjerojatno otuđuje račune za struju i u kaslić ubacuje kamenje i opuške. U zraku je još uvijek mirisala pokošena trava. Dan je mirisao na nove početke. "Kaj ćeš sad?" - pita me apsolutno svatko s kim sam pričala.  Prvo ću surfat 2 tjedna na Kanarima. Za 4 dana putujem tamo, na godišnji koji sam isplanirala još dok sam radila u Bit će bolje d.o.o. Kasnije ne znam, lizat ću sladoled od vanilije i vikat njam. 
 
I bit će bolje.
 
Znam da ću pronać novog šefa koji mi možda isto neće stić platit na vrijeme, ali znam da će taj šef imat dovoljno muda da mi kaže da plaća kasni. Ja ću bit tužna što mi kasni plaća, ali sretna što je pored mene netko tko se ne boji pričati s radnikom i u zlu, a ne samo u dobru. To rade lideri. Ljudi s jajima. Neki si čak i smanje plaću da bi mogli platit radnika, ali to su već jaja koja se događaju rijetko. 
 
I dalje ću bit osoba koja snima izjave nedjeljom, i dalje ću ostajat na poslu koliko treba, i dalje ću radit community management na Fejsu i imat impresivne brojke, ma koliko god se jedan tamo ŠEF pravio da to nije big deal. Je. You're welcome. Al neću to radit za osobu koja zauzvrat ne daje ni jedan običan "hvala".
 
I bit će bolje.
 
"Kaj se ne brineš, trenutno nije situacija za otić s posla?" - drugo pitanje koje mi postavlja apsolutno svatko s kim sam pričala.
 
Ne brinem se. Nikad nije situacija za otić posla. Nije bila kad je moj deda bio živ, nije bila kad je moj tata radio, nije sad a neće bit ni za 20 godina. Nikad nije situacija, dok ne shvatiš da situacija nema veze s tim kad je pravo vrijeme, nego kad odlučiš da nećeš radit s ljudima koji te ponižavaju. Neću. Neću potpisivat smanjenje plaće zato što je netko drugi krivo radio svoj posao. Ne želim raditi za ljude koji se igraju s tuđom egzistencijom kao što sam se ja nekad igrala s egzistencijom Simsa. Ne brinem se.  Imam knjigu. Imam milijun ideja i mozak koji je kalibriran za brzo izbacivanje kreativnog contenta. U krajnjoj liniji, znam dobro držat tacnu i radim super cappuccino. 
 
Najvažnije od svega, imam muda otić od stvari koje nisu dobre za mene. Ista muda koja su potrebna da odgovoriš na jednostavan mail koji ti možda nije lako napisat, ali ga napišeš jer si čovjek. Ta muda ti s vremenom donesu nešto dobro, a ovi "bićeboljci" bez njih se kad-tad utope u pudingu vlastite nekompetentnosti. Plus, imam karmički bonus od Mikija tak da sam ok. 
 
Bit će bolje? Hoće. Ne zato što je netko drugi rekao, nego zato što JA kažem da hoće. Prvi korak je da se makneš od bićeboljaca koji ne odgovaraju na mail. 
Andrea Andrassy je Index Rouge cura koja pokušava balansirati između posla, fakulteta i karijere komičarke, ali pritom pronaći i frajera iz svojih snova. Naravno, u svemu tome nailazi na zapreke, poznate mnogim djevojkama.

Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index
 
Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo