Dnevnik gradske cure: Čeking

18/03/2015

Da imam kunu za svaki lajk koji sam dala na slike tuđih putovanja, imala bi za put oko svijeta, u dvoje, pod uvjetom da nađem tu drugu osobu • To je to kod putovanja. "Moraš" to s nekim. To ti nekak usade kao prirodan način putovanja. Kao i to da ne možeš sam u kino (naravno da možeš, ali čudno te gledaju). Uvijek si s nekim

"TKO ČEKA, dočeka" - rekao je jednom davno čovjek koji nikad nije bio u Referadi. Uvijek ti govore da treba malo pričekat. Ne možeš odmah. "Strpljen, spašen." Nemoj žurit, nemoj se živcirat ako ne dobiješ nešto odmah - "Dobre stvari se događaju onima koji čekaju."

Ja isto čekam. Čekam da novi nastavak Banshee dođe na torrent. Čekam da dođe vikend. Čekam da prođe vikend da dođe ponedjeljak jer je onda brzo srijeda a onda je još malo vikend pa čekam i taj vikend. Stalno nešto čekam. Čekala sam i u nedjelju ujutro.

Sjedila sam na krevetu i gledala kroz prozor. Vani se već vidjelo da će bit prekrasan dan - ptice su pjevale, mame su ljuljale djecu u parkiću, ona Romkinja iz prošle kolumne je vjerojatno opet imala turnir u kurcometu negdje na Cvjetnom trgu… Napokon sam dočekala proljeće. Čekala sam ga cijelu zimu, jer mi je bilo hladno i jedva sam čekala da ne moram nosit deset kila kaputa na leđima. I tu zimu sam čekala, još prošlog ljeta, kad mi je bilo prevruće i jedva sam čekala da dođe vrijeme za kaputić. Sjedila sam na krevetu, gledala jedva dočekano proljeće kroz prozor, i opet čekala. Čekala sam da dođe 10.45h, da mogu krenut na kavu s frendicom.

Već drugi put ovaj tjedan idem u kafić u kojem imaju Oreo Milkshake, kojeg želim usut u sebe otkad sam ga prvi put vidjela (zašto sam uvijek romantičnija prema hrani nego prema dečkima?) Planirala sam otići tamo već mjesec dana, ali nikako da bude pravi trenutak. Jedan tjedan ne može frendica, jedan tjedan ne mogu ja, jedan tjedan je kišno vrijeme pa čekamo da izađe sunce… Ali lajkala sam ga na tuđim slikama na Facebooku već mjesec dana. Lajkala ga, i mislila: "I ja ću jednom, kad bude trenutak." Prošli tjedan mi je bilo dosta - otišla sam na šejk, sama. Da sam čekala da se dogovorim s frendicama, tko zna kad bi ga pila. A nije mi ga se dalo samo lajkat.

Frendica s kojom sam se našla na nedjeljnoj kavi je jedna od ljudi kojima često lajkam slike. Zove se Marina, i uvijek je negdje. Skija. Surfa. Planinari. I kad god gledam njene slike, uvijek želim bit tamo. Čak i kad je nešto manje atraktivno, tipa "išla sam razgledavat Dugave" - uvijek želim bit tamo jer uvijek izgleda baš kul. Mislim da svatko od nas na Facebooku ima barem jednu takvu osobu – osobu kojoj ne lajkaš samo slike, nego te njene slike potaknu da se zapitaš: "Zakaj ja ne radim to što ona radi?" Ne moraju biti putovanja, može bit bilo šta.

Može bit frendica koja se digne malo ranije ujutro i prije posla odradi teretanu. I ti bi tako, bed ti je što to ne radiš, al nekak ipak i sljedeće jutro stisneš SNOOZE. "I ja ću jednom, kad bude trenutak." Do tad ćeš samo lajkat. Frendica koja je krenula na tečaj stranog jezika, a i ti si mislila ali nekako opet nisi ni ove godine. "Lajkat ću sad, a sljedeći put idem i ja." Frend koji u nedjelju skokne u šetnju do Maksimira - ja živim 5 minuta od parka i jednostavno se ne sjetim. Nije da nemam vremena, nije da je nedostižno - jednostavno se ne sjetim. Tj. sjetim se, ali uvijek si kažem da ću drugi put: "Sad se nisam s nikim dogovorila. Kasno sam se sjetila. Pričekat ću neki bolji trenutak." Do tad ću lajkat. Opet će proć godina u kojoj nisam išla u teretanu, nisam učila novi jezik, nisam vidjela labuda na jezeru do kojeg imam par minuta pješke.

Nisam bila u Maksimiru valjda dvije godine, a tu je. Na Sljemenu još duže, ali svake nedjelje lajkam slike graha koje frendovi stave na Fejs. Oni se dogovore i jednostavno odu. Ja se opet izvlačim: "Moram se uskladit s frendicama, ova ne može ovaj vikend, ja ne mogu onaj vikend, treća, četvrta i peta ne mogu onaj iza…" Vikend po vikend, tjedan po tjedan, lajkala sam Sljeme sigurno 50 puta, a ni jednom nisam bila. Jbg, ne mogu se uskladit s frendicama, pa bolje da ne idem uopće. Možda onaj vikend iza vikenda iza vikenda… aha, ne, tad je Uskrs pa ne možemo jer je Prvi maj blizu Badnjaka. Možda neki drugi put. Do tad ću lajkat. I čekat. I razmišljat da bi bilo baš lijepo kad bi jednom...

Skužila sam da uvijek čekam. Čekam da se ukaže neka prilika. Nisam bila na moru na godišnjem već 2 ljeta za redom, jer si čuvam slobodne dane za neko kul putovanje tijekom godine. Kad bi me netko začuđeno pitao: "Ti ćeš radit cijelo ljeto, nećeš na godišnji?" - imala sam super odgovor: "Ja čuvam godišnji, da onda mogu u 10. mjesecu pobjeć nekamo na 2 tjedna, tipa Baaaali. Ili Karlobaaag." Zajebavam se. Ko bi išo na Bali? Uglavnom, to je uvijek moj odgovor, uvijek si čuvam godišnji za neko specijalno putovanje. Bali… New York… Mogla bi ić surfat na Kanare… Čuvam, planiram, sanjarim… I nikad ne odem. Budem, samo da nađem s kim ću to sve.

"S kim ću to sve."

To je to kod putovanja. "Moraš" to s nekim. To ti nekak usade kao prirodan način putovanja. Kao i to da ne možeš sam u kino (naravno da možeš, ali čudno te gledaju). Uvijek si s nekim. Frendica na Fejsu je trenutno u Miamiju,  s dečkom. Jedan frend je u Amsterdamu, s curom. (Zvučim si ko neka zlatna mladež, ne sviđa mi se to). Treća frendica je u Jastrebarskom, s udomljenom mačkom (evo, bolje). Uvijek si s nekim.

"Da imaš dečka, bilo bi ti jednostavnije putovat."

To su mi rekli prije par godina. I istina je, u neku ruku. Kad si dio para, lakše se dogovoriš za put, i kad kažem lakše, ne mislim lakše u smislu: "Jako smo kompatibilni i oboje želimo na isto mjesto", nego u smislu: "Ja sam Marko i želim za godišnji ić na adrenalinski odmor, ali moja cura želi ić mirisat polja lavande u Toskanu pa ćemo kompromisno radit to što ona kaže jer ne želim bit u prisilnom celibatu." Al svejedno, lakše je. Odete skupa. On ti čuva torbu dok piškiš na aerodromu. Ti njemu čuvaš putovnicu jer će ju izgubit. Spavaš mu na ramenu. Sliniš mu po rukavu. On ponese i tvoj kofer kad se penjete do sobe. Prdne pored muffina koji ti je ostao na noćnom ormariću i sve je uništeno. Lakše je kad si u paru.

Ali ako nisi u paru, i to moraš pričekat. I to sam čekala. I u međuvremenu lajkala druge slike.

Kad sam prije nekih godinu dana bila u vezi, mislila sam - to je to! Napokon imam nekog s kim mogu ić svugdje gdje sam htjela ić. Imam godišnjeg koliko hoću, ne moram se usklađivat s frendicama -  moram se samo uskladit s dečkom i idemo! On mora reć "da" jer to dečki rade kad predlažeš kul stvari. Kad sam predložila New York, dobila sam odgovor: "Da, definitivno jednom, ali ne sad, sad je Ebola, nije sad vrijeme." Opet ništa. Opet čekaj. "Tko čeka, dočeka." Jesam bila u New Yorku? Ne, čekam neko bolje vrijeme, ali bio je frend Mislav preko ljeta, i lajkala sam mu sve slike. "I ja ću jednom, kad bude trenutak."

New York, Pariz, Sljeme, Maksimir. Nigdje nisam otišla, ali sve sam lajkala.

Lajkala sam i frendu slike s Kanara. On tamo surfa već 5 godina. Koji put s frendom, koji put sa curom, koji put sam. Ali uvijek je tamo. Lajkala sam mu nebrojeno puno slika, i za svaku sam pomislila: "I ja ću jednom, kad bude trenutak." Već pet godina, i nikad nije bio trenutak. Pet godina gledam kako netko radi nešto što i ja želim probati, pet godina stišćem lajk, i pet godina si mislim: "A možda jednom, kad pronađem s kim ću i kad uskladim frendice, i ako će one uopće bit za to, ali možda i ne - možda odemo i u Minsk, ili u Siget." Čekam. Čekam. Čekam. I lajkam. (Po istom principu sam čekala i davanje ispita Javne financije).

Da imam kunu za svaki lajk koji sam dala na slike tuđih putovanja, imala bi za put oko svijeta, u dvoje, pod uvjetom da nađem tu drugu osobu.

"S kim ću to sve?" S kim ću otić u New York? S kim ću otić na Kanare? S kim ću otić na Oreo milkshake? Ne znam. Do tad ću lajkat i sanjat da ću i ja jednom tako.
"A zakaj ne odeš sama?" To mi je sinulo u četvrtak, što i nije revolucionarna ideja, ali sam zaboravila da je to opcija. Umjesto da sam prvi dan sama otišla na šejk, ja sam čekala da netko može u isto vrijeme kad i ja, jer sam si utuvila u glavu da sve moraš radit s nekim. Ne moraš.

Ne moraš čekat nekog da ti dohvati stvari koje želiš. Možeš, ali to je gubljenje vremena. Ak želiš šejk, odi po šejk. Ak želiš krenut na strani jezik, kreni i nemoj čekat onu frendicu koja bi možda išla u grupu s tobom, a možda ne bi. Ak želiš otić na audiciju za novi Krim team 2 - NEMOJ!
 
Ak želiš putovat, putuj. Nemoj čekat da sve tvoje frendice mogu, ili dok ne nađeš dečka kojem ćeš na putu do destinacije slinit na ramenu ili dok Merkur ne uđe u kuću Lava gdje je povoljniji Jupiter pa je i putovanje bolje. Nemoj stalno nešto čekat. Nije život HŽ.

Tu nedjelju (prekjučer) sam sjedila na terasi, pila svoj drugi Oreo Milkshake tog tjedna i čekala frendicu. Malo je kasnila, ali nema veze, takva čekanja su ok. Sigurno ima hrpu novih priča sa svojih skijanja/surfanja/planinarenja. Već sam joj lajkala slike.

Dok sam čekala da se pojavi, odlučila sam da više ne želim samo lajkat. Neću više čekat. Ne želim pogledat nečiju sliku i reć: "I ja ću jednom, kad bude vrijeme…" Sad je vrijeme.

Možda me lupila sunčanica jer sam predugo sjedila na suncu, možda me oprao šećer od šejka, možda su me fascinirale Marinine priče o svim mjestima na kojima je bila dok sam ja čekala pravi trenutak - ne znam šta je, ali kad sam došla doma, kupila sam avionske karte. Kanari, 2 tjedna, idem surfat.

Želim ić na pijesak, želim ić na sunce, i ne želim čekat pravi trenutak dok se svi sve ne dogovore, jer pravi trenutak nikad ne dođe ako ga čekaš. Sad je pravi trenutak. Ja želim ić sad, i idem sad. I želim poslušat savjet koji mi je dala frendica kad je čula da idem:  "Zbari nekog surfera obavezno, nekog koji ne zna do 4 nabrojat ali je jeben i ne pada s daske nikad, da živim kroz tebe!" - i hoću.
Ne da mi se sjedit doma i razmišljat kak bi bilo lijepo otić negdje, kad bi se samo uspjela dogovorit. Dogovorila sam se sa sobom. To je za početak sasvim dovoljno. Za putovanje ti ne treba još netko, treba ti samo putovnica.

Ljudi stalno nešto čekaju. Cijeli tjedan čekamo vikend. Cijelu godinu čekamo ljeto. Cijeli život čekamo nešto, sa spikom: "I ja ću jednom, kad bude vrijeme…"
Ja to više ne želim. Ne želim sjedit doma, gledat tuđe slike i govorit: "I ja bi" - želim gledat te slike i govorit: "Bila sam tu."

Ovo se ne odnosi samo na putovanja, ovo se odnosi na sve što želiš radit, ali nekako uvijek pronađeš ispriku zašto još uvijek to ne radiš. Teretana. Strani jezik. Domaći burek. Prestani čekat. Prestani sanjarit. Kreni radit (ako je burek, javi kad da dođem).

Ne moraš odmah ostvarit sve kaj si htio. Kreni sitno. Jedan korak danas, drugi sutra, i preksutra si tri koraka dalje od nule. Nemoj stajat na nuli i čekat da se situacija promijeni - makni se s nule i promijeni situaciju.

U nedjelju ujutro sam sjedila na krevetu i kroz prozor gledala proljeće. U nedjelju popodne sam sjedila na krevetu i printala avionske karte. Nisam puno filozofirala između, jer sam prije toga filozofirala pet godina.
 
Prestala sam čekat da se sve oko mene posloži. Svijet se neće posložit po tebi ako ga ti prvo ne posložiš po sebi.

"Dobre stvari se događaju onima koji čekaju."- možda. Ali najbolje stvari se događaju onima koji ih ne mogu dočekati, pa ih sami uzmu.

Andrea Andrassy je Index Rouge cura koja pokušava balansirati između posla, fakulteta i karijere komičarke, ali pritom pronaći i frajera iz svojih snova. Naravno, u svemu tome nailazi na zapreke, poznate mnogim djevojkama.

Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index

Izvor: Index Rouge

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo