Miran Kurspahić: Revolucionar i kulturnjak

08/01/2019

Enfant terrible kazališne i modne scene ima cool predstavu - "Fury Revolution Revival Tour", koju ne samo da je režirao nego u njoj i glumi. Žestoka svirka, revolucionarne ideje i uzbudljivo putovanje rock and roll poviješću koja se nikada zapravo nije dogodila. Ako s ikim želimo rušiti predrasude i prkositi većini, onda je to baš Miran Kurspahić.

U predstavi “Fury Revolution Revival Tour” izgledate kao miks Iggyja Popa i Bowieja. Mislite li da ste fulali profesiju, jeste li ipak trebali biti rock zvijezda?

Hvala na komplimentima, obojica su mi srcu mila. Što trebah biti, nikad nećemo doznati. U svakom slučaju, i ovako se dobro zabavljam. A rock zvijezda sam oduvijek, samo ste vi to tek sad shvatili.

Koliko su trajale pripreme za predstavu? Napisali ste je u suradnji s Fonom Žulj, režirate je, u njoj glumite, pjevate…

Pripreme su bile ozbiljne, uvijek temi pristupam istraživački. S obzirom na to da je riječ o eri i glazbi koju inače slušam, naravno da sam u mnoge stvari već otprije upućen. No bilo je posebno zadovoljstvo “u svrhu posla” dodatno pronjuškati, prokopati po videomaterijalima, tekstovima, glazbi, literaturi... Osim same teme revolucije, neka vrsta okosnice i inspiracije za predstavu bila je knjiga “Please Kill Me”, koju sam čitao prije nekoliko godina. Ovaj sam se put s Ronom Žulj bacio u ozbiljno iščitavanje te iz nje na neki način detektirao duh vremena i modalitete ponašanja u toj eri. Komad smo počeli pisati potkraj rujna, a same probe počele su potkraj siječnja. Nikša Marinović i ja odlučili smo se prihvatiti komponiranja pjesama na samom početku rada, što se pokazalo dobrom odlukom jer smo tako odmah zaživjeli i kao bend te dobili potrebnu koheziju. Ovo mi je svakako jedan od najugodnijih i najzabavnijih procesa rada na predstavi.

Jedno srednjoškolsko pitanje - koju glazbu slušate?

Slušam r’n’r. Od bluesa iz kojeg je sve krenulo, pionira poput Chucka Berryja, Little Richarda, Jerryja Leeja Lewisa, Carla Perkinsa, Elvisa, Casha, engleske invazije Beatlesa, Stonesa, Kinksa, Whoa, pa svakako MC5, Iggy and the Stooges, NY Dolls, Dictators, Ramones, Pistols, Clash, Buzzcocks, Dead Boys, Sham 69, Stranglers, Madness, Selector, Specials, Motorhead, pa do White Stripesa, skandinavskog vala poput Turbonegra, Gluecifera, Hellacoptersa i Hivesa. Uglavnom trese, lupa, udara. Uživam u toj energiji. Ima tu i kurioziteta poput Queena, Bowieja, Manicsa, a znaju me uloviti i kako pjevušim Robbieja Williamsa. Važno je da je konkretna glazba, da nije elektronika. To nikad nisam uspio probaviti.

Koliko ste se fizički pripremali za predstavu s obzirom na to da vam publika može prebrojiti pločice na trbuhu?

Nisam se posebno fizički pripremao za predstavu. Kontinuirano treniram i u formi sam. Sad se samo razotkrih. Eventualno sam nešto više pio tijekom same pripreme, da ne bi bilo nismo znali, nismo htjeli. Alkohol svakako paše uz r’n’r.

j

Gdje vas se sve može vidjeti, idete li možda na turneju?

Zasad nas možete gledati i slušati 14. i 15. siječnja u Malom pogonu Tvornice kulture, a dalje ćemo vidjeti. Već imamo neke interesente, a nadamo se i pozivu kazališta i festivala u inozemstvu.

Mislite li da je promjena u društvu moguća, kao što se poručuje predstavom? Ili smo upali u masovnu apatiju? Radili ste i predstavu “Teror tolerancije”, gdje se progovara o degradaciji vrijednosti kao što su znanje i kultura u današnjem svijetu. Jeste li optimist te mislite li da se u Hrvatskoj i svijetu stvari mogu pokrenuti nabolje i kako?

Da to smatram nemogućim, ne bih ni radio ovu predstavu. Nepopravljivi sam optimist, znadem – naivno je, no to mi je valjda zapisano u genima. Ja sam poljska konjica koja ide na tenkove. Zidovi i barijere su tu da se prelaze ili ruše, pa tako i sustavi koji ne funkcioniraju. Jasno mi je da je zavladala posvemašnja apatija, rekao bih čak i nihilizam, no tome se treba oduprijeti svim raspoloživim silama. Ne smijemo dopustiti da nas se uvjeri kako je promjena nemoguća, a otpor uzaludan. Svi smo doživjeli brojna razočaranja, pa tako i ja, no to ne bi smio biti razlog za odustajanje nego, naprotiv, motiv da se krene naprijed. Ne tapkati na mjestu. Jedini ključ za to su obrazovanje i znanje. To je naš front. Zato je pitanje promjene kurikuluma zapravo presudno pitanje za budućnost. Posebno me iritiraju mladi koji si nisu ni dali priliku da budu razočarani. Sve kreće od pojedinca i uloženog truda. Kada se to umnoži i kvalitetno artikulira, tada nastaju promjene za put prema naprijed. Najmanje što možemo poduzeti jest pokušati. Sa štitom ili na njemu.

Što vam je od svih stvari kojima se bavite najdraže - režija, gluma, crtanje?

Svaka od tih djelatnosti ima svoje benefite i čari, no istaknuo bih režiju jer ona u mom slučaju inkorporira mnogo stvari, afiniteta i daje mi priliku da stvaram nove, bolje svjetove. Kreativni proces stvaranja nečega iz ničega možda je jedan od ponajboljih osjećaja zbog kojeg i vrijedi živjeti.

Otkuda sklonost modnom eksperimentiranju? Jedan ste od rijetkih muškaraca s ovih prostora koji pazi na svoje modne kombinacije.

Moda je moj gušt, zabava i igra. Nije mi presudna, nisam zaokupljen njome, ali zabavlja me. Daje mi priliku da svaki dan budem ono što želim biti. Ona je integralni dio kulture, a meni daje priliku da se dodatno i putem nje kreativno izrazim.

 

Foto: Goran Čižmešija, Privatni arhiv

Nađa Irena Fišić

Preporučujemo

Komentiraj

Novo