Cosmopolitan

Moj najdraži dio dana je kad sjednem na plažu, zapalim cigaretu, gledam u more i razmišljam... Tada mi ne treba nitko osim moje inspiracije za pisanje pjesama, i zaista uživam u tome. No danas sam imala problem, pokušavala sam pronaći negdje svoji inspiraciju, ali ona se negdje izgubila. Koliko god da pokušavala, nisam uspjela sastaviti niti dva stiha... To me rastužilo pa sam prebacila misli. Palo mi je na pamet kako bih mogla otići van, zbariti nekog dečka i provesti se dobro, zaboraviti ovu ljubav koja me guši. Ali tada sam se sjetila da meni to ni najmanje ne pomaže u zaboravljanju, još više me uništava, ne znam zašto je to tako. No evo, prisjetila sam se jednog događaja:

Bilo je to prije više od godine i pol dana. I tada sam bila jako tužna, no željela sam zaboraviti tu tugu. Pomislila sam- pa ja sam mlada i lijepa, zar da patim zbog gada koji vjerojatno negdje uživa dok ja patim za njim. Odlučila sam otići s društvom van i zabaviti se te makar na jednu noć zaboraviti tog gada.
Izašli smo van, bilo je dobro, ekipa, smijeh. Pilo se po malo. Osjećala sam se punom života i želje za avanturom, baš mi je to trebalo. Otišli smo u jedan disco i nastavili sa zabavom. Tamo sam srela jednog prijatelja i otišla sam mu se javiti. S njim je bio jedan moj poznanik. Ostala sam neko vrijeme s njima, pričali smo, zabavljali se, pili. Tada me taj poznanik pozvao da idemo plesati. Već sam bila dosta popila. Neko vrijeme smo plesali i u jednom trenu smo se poljubili. Još smo neko vrijeme tamo plesali i ljubili se, onda je pozvao da izađemo malo van. Otišla sam. No tada sam se počela osjećati grozno. U glavi mi je bila samo slika moje velike ljubavi (spomenutog gada na početku). Stalno sam se pitala što ja tu radim s ovim tipom. Svaki put kada me poljubio ja sam žalila jer to nije bio moj dragi. Ne sjećam se dobro, al vjerojatno sam ga koji put nazvala njegovim imenom ili ga barem spomenula. Uglavnom, nije mi nimalo pomoglo da se osjećam dobro. Sutradan sam se osjećala još gore. I dan danas taj izlazak pamtim kao jedan od najgorih.

Taj dečko mi je i dalje poznanik, ali poslije nije ništa bilo između nas, niti sam htjela da bude. Ja sam se koji mjesec poslije pomirila sa svojim dotičnim. Danas ga volim još i više. Ne cvatu nam trenutno baš ruže, ali barem znam da si neću pomoći traženjem utjehe u drugome.

Vjerojatno ćete pomisliti da nisam baš normalana... Možda i nisam, al eto, samo još jedna pričica iz mog iskustva...