Cosmopolitan

Kao u nespretnom početničkom slajd show-u; niz slika koje podsjećaju zašto se MOJE proljeće zove baš tim imenom; klupice u parku pod kestenom gdje smo se naivno skrivali uzbuđeno vozeći Ivanin prvi motor. Neslavne prve pijanke. Uzbuđenje dok natjecateljski pokušavamo uhvatiti slatkiše netom prohujale svadbene kolone. Mahanje turističkim autobusima. Prvi poljupci popraćeni patetičnom Mnogo značiš za moj život draga. Pop kultura jer ju živiš, a ne zato što ju kupuješ. Spremni za let. Svi smo izgledali puno bolje nego što se to danas usudimo priznati. Neopterećeni činjenicom što svi imaju mišljenje o našem sanjivom djetinjstvu. Prijateljstvo temeljeno na prostom osjećaju potrebe pripadanja među iste. Nije bilo važno stvoriti diskurzivnu tvrdnju koja će karakterizirati čin da smo odrasli i sada brinemo o našem svijetu odgovornosti. Sada pamtim sve naše oblake. Pokušavam se opravdati što nas se ne želim sjećati u parku kojega sada nekom nama jako dragom pružamo na dlanu. Obnavljam uspomene sa žarom da ne budu povezane sa svijetom u kojem nema magije, a u kojem smo jedni drugima postali usputni, obavezni.. Držimo se starih navika, ne zato jer ne znamo drugačije, nego stoga što pružaju sigurnost od kiše pod starim kestenom. Sada se svijetu nudimo ne tajeći intimnost svoje male sobe. Želimo uspjeti, skinuti kilograme, i ne pada nam na pamet jesti ni one slatkiše koji su nam ponuđeni. Nismo ponosni zbog prvih koraka bečkog valcera. Zadovoljni smo jer su nam rekli da moramo biti. Ne zbog toga što je negdje drugdje gore, nego zato jer smo najgore već prošli. Ironični smo, ne prihvaćamo svakoga, osjetljivi na ideologiju, nemamo zrno tolerancije. Mislimo da smo alternativni pa pretjerujemo sa željom da naš identitet postane vidljiv, umjetan. Ili se pak ježimo od pokušaja da jedni druge uvjerimo u kvalitetu nekog drugog identiteta. Ne poštujemo ono što imamo, samo ono što imaju drugi. Ljubomorni jedni na druge opravdavamo se zadrtošću u kojoj smo odrasli a koja nije bila sposobna odgojiti nas za još. Zaboravljamo na sigurnost iste u kojoj smo se, sjedeći na podnožju spomenika punom stakla, nesretni zbog prve prijevare, ali zajedno, uvijek znali vratiti kući. Zovu nas generacijom y, ali ne znaju da još uvijek sa sjetom pogledamo mjesto na kojem smo se zanosili prvim osjećajima. Ne znaju koliko znači trenutak u kojem su nam zapisali broj telefona na maramicu. Sjetimo se njegove prve sobe stublićevskog karaktera, kada smo oboje još bili djeca. Sada zaboravljamo ispričati priču za laku noć. Raznježimo se kada osjetimo dodir jedno drugoga jer znamo da će i on jednom nestati, a imamo ih sve manje. Želim zadržati vrijeme, da ostanem tu s njim i ne mislim što će biti ako.. Želim zauvijek zamišljati našu veliku ljubavnu priču kada čujem Sailing. Želim da nikada ne nestane smijeh kojim me liječi kada ne mogu brinuti za sebe. Želim da zauvijek znam prepoznati tko su mi pravi prijatelji tako da ih više nikada ne odbacim jer ne znaju kako je pod starim kestenom. Starog kestena ionako više nema, tamo je sada mjesto gdje svoju povijest, neminovno mnogo manje čarobnu od naše, pišu neki novi klinci. Oni u kojima ne prepoznajem zanos koji vidim na slikama od prije deset godina. Kako ćemo njih nazvati?