Cosmopolitan

Ne želim plagirati reklamu jednog našeg mobilnog operatera, ali u zadnje vrijeme mi se čini da stvarno najbolje dane provodim noću. Tijekom dana sam bezvoljna, bez elana, spora, općenito mi razmišljanje naginje negativnijoj strani, a čim se spusti noć ja mijenjam ploču. Prštim od energije, ideje same od sebe dolaze jedna za drugom, raspoloženje mi se popravlja, a koncentracija mi je na zavidnoj razini. Misli mi lete gradivu koje moram naučiti za ispite koji su mi preostali, hrpi knjiga koje moram, odnosno želim pročitati, svim filmovima koji čekaju da ih pogledam, te ostalim stvarima koje me trenutno zanimaju i koje želim naučiti, kao što je to trenutno učenje finskog. Uza sve to, u sred noći me nerijetko spopadne manija čišćenja pa idem reorganizirati i slagati odjeću, ali od toga brzo odustanem jer me sestra, kada sam u posjeti svojima, uvijek istjera iz sobe jer želi spavati, a ja joj ometam san. Nađe se uvijek nekog posla, mogu ja brisati prašinu ili ribati kupaonicu, ali obično uz to ide i moje rondanje po kući pa se ukućani razbude, tako da i od toga moram odustati. Na mene svi naveliko frkišu kako mogu prespavati pola dana, ali ne mogu si pomoći. Pokušavala sam već x puta preokrenuti svoj bioritam, biti budna cijelu noć i tek sljedeći dan navečer ići spavati, međutim nakon tri dana stvari se opet vrate u „normalu“. Moju normalu, točnije. Stanje normale mog bioritma predstavlja stanje nenormale bioritma ostalog pučanstva, tj. velike većine. Jebiga, neki ljudi traže svoje mjesto pod suncem, a ja svoje očito tražim pod mjesecom. Možda to ima veze s gužvom...??? Iako u zadnje vrijeme primjećujem da nisam jedina s ovakvim „problemom“. Doduše, moje kolege s faksa su na to prisiljene, već su se navikli i prihvatili to kao normalu, treba naučiti svu tu hrpu gradiva za nebrojene kolokvije i ispite. A nakon nekog vremena, ovakav način života čovjeku postane normalan i teško je vratiti se u onu prvu normalu. Kod mene je zanimljiva činjenica da imam problem sa ostajanjem budna kada po noći treba učiti kada se bliži kolokvij ili ispit. Bioritamski inat, tko bi rekao. Uzmimo još k tome da moram paziti i kakva pića za podizanje energije i koncentracije pijem, jer neke vrste kave na mene djeluju sedativno. Situacija mi je zanimljiva odmah od početka. Iako sam ja bila noćna ptica daleko prije fakulteta. Osoba koja trenutno sa mnom dijeli isti bioritam je moja 15-godišnja pudlica. Godinama je znala po noći tumarati po kući, ići jesti u sred noći, ali u posljednje vrijeme to je postalo još izraženije. Možda zato jer je moju malu kuštravu ovčicu pomalo napustio vid pa je svoj bioritam totalno poremetila, ali ne mogu reći sa sigurnošću jer, kako je ostarila, tako većinu svog vremena provodi spavajući, nema trčanja ni puno igranja. Bar se imam s kim družiti u sitne noćne sate, kada san izbjegava i mene. Ionako je praktički nemoguće išta u kući napraviti kada ukućani zahtijevaju potpuni mrak i tišinu da se mogu naspavati. Tko mi je kriv što nisam normalna – čitaj prosječna - kao ostatak čovječanstva. I tako sam završila sjedeći za stolom, piskarajući svakakve gluposti, uz svijetlo svijeća. Moram priznati da je čak malo i romantično. Tu i tamo usput pomazim svoju pseću prijateljicu koja se smjestila pored mene i glavicu naslonila na moje noge. I ne žalim se, sve dok mi je baterija na iPodu puna i dok mi je nešto slatko pri ruci. Dobro sad, slatkoga je ponestalo, ali tješim se da se trgovine uskoro otvaraju. Zora polako sviće, a na meni je da odlučim hoću li pokušati opet vratiti bioritam u prosjek i praviti se da sam jedna od njih. Brzo odustajem od te misli, zaključujući da sam (ne)normalna da (ne)normalnija ne mogu biti. I neka mi netko samo pokuša reći da bolji dani nisu po noći.