Cosmopolitan

Odmah u naslovu kontradikcija...
Cijeli život mi je u suprotnosti! U sukobu sama sa sobom.... Al jedno ostaje.. Sretna sam! Sretna što sam svoja! Sretna što ne radim kompromise kad su u pitanju želje koje ispunjavaju cijelo moje biće.. Ja sam Ja i sve prepreke onda postaje moguće savladati...

Da, i ja znam biti popustljiva, draga, dobra i dajem sebe za druge ne razmišljajući hoće li mi biti vraćeno... Dajem jer želim, dajem jer me ispunjava osjećaj da darujem nekom osmijeh u ovom svijetu i životu koji nisu lagani... Ako nekom uljepšam dan... i moj je ljepši.. Čovjek bi pomislio-ja sam pomislila da onda zapravo ne radim dobre stvari jer želim nekom pomoći nego iz sebičnih razloga... Al, sad ipak mislim... (kažem mislim jer ne znam je li to uistinu tako) da sebičnost ne dopušta osjećaj sreće zbog tuđeg zadovoljstva... Sebične osobe, ne mogu se radovati tuđoj sreći ukoliko njihova nije potpuna...

Zapravo, nisam ja pisac ni umjetnička duša.... Samo bolje razmišljam kad pišem, kad sklapam u glavi rečenice.. I, stavljam pred Vas svoju prvu priču.... tek da imate priliku pronaći dio svojih misli u mojima, ili suprotno mišljenje... Ne pričam o onom što osjećam ljudima oko sebe, vrlo malo ih je koji poznaju moje sukobe, slabosti i mane... Zato sam uskraćena za razmjenu iskustava, mišljenja i stavova.... A kažu da se stav najbolje izgrađuje kad se mora braniti...

Bojim se da ne mogu izreći nikakav stav kad sam programirana da sve oko sebe gledam sa barem dvije strane...

Eh, baš to me potaklo na pisanje priče koju još nisam ni počela...

Svoja sam jer svoje stavove oblikujem sama na osnovu činjenica i onog tihog glasića koji postoji negdje u svima nama... Intuicija je nešto što igra veliku ulogu u mom životu, u odlučivanju... Ne postupam instiktivno, ne reagiram u trenu, uvijek dugo i temeljito razmišljam... al intuicija nosi puno bodova. Naučila sam da tako nekada i pogriješim... razum kaže jedno, ja radim drugo... al te greške nisu teške, ne izazivaju očaj i nesanicu, učim kroz njih i ne kajem se jer na kraju ostaje sjećanje na lekciju i osmijeh na licu...

Pripadam njemu... On je prva misao kad se probudim i zadnja misao pred san... Prvi put u životu, nije mi važno gdje sam, niti što radim-važno je samo da je On blizu.... Prvi put u životu jedan osmijeh vrijedi puno dana i noći rada.... Kad se On smije, kao da sunce izađe u pola tmurne i oblačne noći.

Nisam sebična, upoznala sam ljubav, i lijepu i uzvraćenu i nesretnu, neuzvraćenu, jednostranu... Ljubav je zanimljiv, ugodan i topao osjećaj.... Ali nesebična ljubav! E to je nešto što tek otkrivam... Kontroliram se (jako teško), postavljam svoje prioritete ispred njega (uz puuno truda) i opet na kraju Znam, da je samo rekao riječ.... Sve bi u vodu palo.... Pripadam mu cijelim svojim bićem! Imam Život! Obitelj! Karijeru! Prijatelje! Ovo mu ne bih priznala al, ako On samo poželi.... Sve ću ostaviti, sve je manje važno dok me On vodi, drži za ruku, gleda.... i dok se smije! Savršen je... zato što to ne želi, ne traži nikad ništa... Poželim mu ispuniti želju, obradovati ga, služiti mu ako treba.... a On nema želja, On kaže da je dovoljno što sam tu...

Kako je moguće... evo pišem, slažem rečenice u nastojanju da shvatim al opet mi ne ide...
- Kako je moguće uz vodstvo razuma biti svoj, živjeti život u kojem On ne postoji... A u sebi znati da je potrebna jedna njegova rečenica pa da sve to uništim?
- Kako je moguće dijeliti toliku ljubav i pred svijetom se praviti da ne postoji?
- Kako je moguće da me sve to ne čini frustriranom i nesretnom?

Radujem se novom danu, količini ljubavi koju čuvam za njega, radujem se činjenici da djelimo nešto tako veliko i posebno, radujem se prilici da budem uz njega....

A moji sukobi me nasmijavaju... činjenica da nikada neće biti moj službeno i u potpunosti... ne rastužujeme često... Uglavnom se radujem... Moj život je počeo s njim... On pokreće moje srce, tijelo i um...

Život je jedan i ja ga živim!

Po pravilima?
Naravno!

Po svojim pravilima.... :)))